“Sarajevo nije vidjelo veličanstvenije dženaze od one Safvet-begu Bašagiću”

Safvet-beg Bašagić, jedna od najmarkantnijih ličnosti bosanske i bošnjačke književnosti te začetnik bošnjačkog nacionalnog preporoda, napustio je ovaj svijet na današnji dan, 9. aprila 1934. godine.

Osim pjesništvom i prevođenjem orijentalnih i evropskih klasika na bosanski jezik, Bašagić se bavio historijom i politikom te osnivao nacionalna društva i časopise i tako se svrstao među najznačajnije Bošnjake prve polovine 20. stoljeća.

Rodio se 1870. godine u Nevesinju, a osnovnu školu pohađao je u Mostaru i Konjicu.

Bašagić je u mladalačkim godinama dočekao dolazak Austro-Ugarske monarhije koja je donijela – kako je to on nazivao – švapski stil življenja. Oštro se protivio prigovorima da muslimanska mladež ne treba pohađati “švapske škole”, stalno ukazujući na potrebu da se Bošnjaci školuju i u svjetovnim školama, a ne samo u islamskim vjerskim institucijama. Porodica mu je 1882. godine doselila u Sarajevo, u kojem je upisao ruždiju, a potom, uz negodovanje roditelja, i gimnaziju.

Još je kao mladić perfektno govorio arapski, perzijski i turski jezik, a kroz školovanje u gimnaziji upoznao se i s njemačkim, francuskim, latinskim, a kasnije i engleskim jezikom.

Od 1895. do 1899. godine studirao je arapski i perzijski jezik te historiju na Bečkom univerzitetu, nakon čega postaje profesor orijentalnih jezika na Zagrebačkom univerzitetu. U međuvremenu, 1896. godine, u Zagrebu mu je štampana prva zbirka pjesama Trofanda iz hercegovačke dubrave. Boraveći u Beču, Bašagić je prikupljao građu za historiju Bosne te je 1900. godine publicirao Kratku uputu u prošlost Bosne od 1463. do 1850., koja je sve do pojave knjige Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana Muhameda Hadžijahića bila jedno od najznačajnijih štiva o historiji Bošnjaka.

Završivši fakultet, postao je jedan od rijetkih iz Bosne i Hercegovine s fakultetskom diplomom. Samo je devet Bošnjaka imalo završen fakultet 1900. godine, što uvjerljivo govori o bošnjačkom nepovjerenju prema evropskom sistemu obrazovanja.

Bašagić se vratio u Beč gdje piše doktorsku disertaciju Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur (Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti), koju je odbranio 1910. godine, time stekavši titulu doktora ex linguis islamiticis.

Bašagić je zajedno s Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri Hadžićem 1. maja 1900. godine pokrenuo list Behar i bio njegovim prvim urednikom. Iste godine zaposlio se kao profesor arapskog jezika u sarajevskoj Velikoj gimnaziji. Predavao je sve do 1906. godine, kada biva otpušten pod izgovorom da nije položio profesorski ispit. S grupom bošnjačkih uglednika vodio je razgovore o osnivanju društva koje bi pružalo podršku i stipendiralo nadarene bošnjačke đake.

Godine 1903. realizirao je tu ideju i osnovao društvo Gajret, a potom i društva El-Kamer i Društvo muslimanske omladine. Politički list Ofledalo pokrenuo je 1907. godine, a 1910. godine izabran je za zastupnika u Bosanskom saboru i odmah potom, poslije smrti Ali-bega Firdusa, imenovan za predsjednika Sabora. Na tom položaju zatekao ga je i slom Austro-Ugarske monarhije.

Sve vrijeme, od gimnazijskih dana, Bašagić je pisao pjesme pod pseudonimom Mirza Safvet. Mnogi smatraju da je upravo s njim počeo preporod bošnjačke književnosti, koja se nakon četiri stoljeća dugog kaljenja u orijentalno-islamskom kulturnom krugu počela izgrađivati na tekovinama zapadno-evropske kulture.

Sredinom je 1915. godine Safvet-beg na pijaci u ulici Telali u Sarajevu kupio rukopis iz 16. stoljeća u kojem su bili ispisani stihovi na perzijskom jeziku. Zabezeknut magijom perzijskog pjesništva, poput Friedricha Schillera koji se smatrao Perzijancem s egzilom u Njemačkoj, odmah je počeo prevoditi pjesme koje u četiri stiha sažimaju “mudrost Istočnu”.

Na bosanski je jezik Bašagić prepjevao 227 rubaija znamenitog perzijskog klasika, sufijskog pjesnika Omera Hajjama. Jedan je od rijetkih prevodilaca koji je rubaije preveo s originalnog izvornika, s perzijskog jezika. Poslije su se pojavili prijevodi s francuskog, engleskog i njemačkog jezika.

Nakon rata, od 1919. godine, Bašagić radikao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu sve do 1927. godine, kada je umirovljen. Teška bolest odvojila ga je od nauke i književnosti. Posljednjih petnaestak godina života proveo je prikovan za bolesnički krevet.

Umro je 9. aprila u Sarajevu. U listu Novi Behar zabilježeno je da “Sarajevo nije vidjelo veličanstvenije dženaze od one Safvet-begu Bašagiću”.

U povorci koja je krenula iz Hrgića ulice bilo je više od 5.000 ljudi. Ukopan je u haremu Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu.(saff.ba)

akos.ba