Dr. Latić je dugogodišnji saradnik izdavačke kuće Rejhan na lekturi, korekturi i recenziji djela Saida Nursija. Ranije smo na portalu Akos.ba pisali od odluci Predsjednika Turske i Dijaneta da budu izdavači Risala što je bila velika želja Saida Nursija.

Konačno: u Turskoj su, nakon više od šezdeset godina zabrane, Vlada i Dijanet objavili kompletno izdanje Risale-i Nura, jedinstvenog i, uz Fi zilali’l-Kur’an Sejjida Kutba, najutjecajnijeg tefsira napisanog u 20.st. Taj veliki kulturni događaj u Turskoj obilježen je uz prisustvo njezinih današnjih najviših autoriteta: predsjednika Erdoana i predsjednika Dijaneta šejha Mehmed-ef. Gormeza. Nekako u isto vrijeme, kod nas je završeno prevođenje Arapske mesnevije Svjetlosti ili Mesnev-i Nurijje, izvorno napisane na arapskom pod naslovom El- Mesnevijju’l-arebijju’n-nurijj, a izdavač će biti Izdavačka kuća REJHAN, sa agilnim pronositeljem Said Nursijevog učenja ovdje u Bosni, Erdganom Nilom na čelu.

Mudžeddiduddin u Turskoj

Said Nursi (1877.-1960.), u mladosti nazvan Bediuzzeman („Čudo svoga doba“), a od strane turskih i bliskoistočnih učenjaka i aktivista mudžeddidu’din (obnovitelj islama, tj. povratka islamu) u prošlom stoljeću, toliko je značajan mislilac-pjesnik da se današnja dramatična previranja u Turskoj i cjelokupnom našem Ummetu ne mogu ispravno sagledati bez uvida u njegov komentar Kur’ana, njegov akaid, nauku o Hadisu, ahlak, fikh i islamsku filozofiju.

Svoj život sam je podijelio na „starog“ i „novog“ Nursija, pri čemu je onaj prvi Nursi mufessir i islamski aktivist koji je živio u posljednjim dekadama Hilafeta i Devle alijje, tj. Uzvišene države (Osmanskog carstva), kako je ulema nazivala ovu najljepšu državnu tvorevinu poslije Hulefa-i rašidina, a „novi“ Nursi je 37 godina proživio u Republici koja je formirana 1923.g. Tokom Prvog svjetskog rata, koji nije bio ništa drugo do rušenje Osmanskog carstva, koje se prostiralo na tri kontinenta, od strane sila Zapada, Said Nursi je proveo na frontu spašavajući Hilafet, dvije godine u zarobljeništvu kod Rusa, od kojih je Božijim čudom pobjegao i vratio se u Istanbul.

Godine 1925. Republika je protjerala dvojicu najvatrenijih mudžahida-mufessira-pjesnika turskoga jezika koji su se borili za pobjedu kur’anske civilizacije u ovoj zemlji: Mehmeta Akifa Ersoja (Arnauta s očeve strane, pjesnika Istiklal-i marša, turske himne) i Saida Nursija (kurdskog muslimana ehl-i Sunneta vel-džema’ata). Said Nursi je protjeran u istočnu Anadoliju, gdje će, pod državnom prismotrom, u zatvoru i progonstvu proživjeti punih 25 godina. No, ovaj „sluga Kur’an-i kerima“, kako je sam sebe nazivao, taj će svoj kismet primiti zdraga srca – da bi u tome periodu napisao i Arapsku mesneviju Nura, kao uvod u svoj šestotomni tefsir Kur’ana pod naslovom Risale-i Nur – Risale Svjetlosti.

Tefsir napisan u zatvoru i progonstvu

Sve su mu knjige i brošure bile zabranjivane, on i njegovi učenici – popularno nazvani nurdžijama – hapšeni, suđeni i zatvarani. Jedinstven tefsir i jedinstvena mufessirska sudbina – jer je Bediuzzeman svoje risale pisao bez biblioteka, drugih tefsira, hadiskih zbirki i sličnih djela kojima se služi svaki mufessir i islamski pisac. Bediuzzeman je pisao svojim imanskim srcem i genijalnim umom neumorno, godinama i preko dva desetljeća diktirajući svoja lucidna otkrivanja kur’anske svjetlosti. Stranice i stranice svoga tefsira probacivao je kroz zatvorsko prozorče u kutijama šibica poručujući svojim učenicima:“Prepisujte ih, doći će vrijeme kada će ih čitati čitava Turska!“

A kada je preselio na Ahiret, Republika se toliko bojala njegovog autoriteta da je nekoliko mjeseci po njegovom preseljenju organizirala tajno prebacivanje njegova tabuta na nepoznato mjesto – kako turski muslimani ne bi mogli dolaziti na njegov kabur i učiti mu Fatihe. (Naserova Republika je bila samo unekoliko grublja: strijeljala je najvećeg mufessira na arapskome jeziku, šehida Sejjida Kutba, na nepoznatome mjestu; većinu svoga tefsira Kutb je također napisao u zatvoru!)

No, ne samo Turska: danas Saida Nursija čita čitav svijet. Dok je Mesnev-i nurijju napisao na arapskom, jeziku kojim se govori i piše od Turske do Indije, Risale-i Nur je napisao na osmanskom turskom, jeziku kojim se govorilo i pisalo od Kine do Turske, pa čak i do Balkana. Danas su njegova djela prevedena na engleski i druge jezike, a njegovi učenici, Allahove evlije, šire njegova učenja doslovno po čitavom svijetu, evo i kod nas u Bosni. (Njih treba razlikovati od sljedbenika Fethullaha Gulena, vjerskog učenjaka koji je od svoga pokreta napravio terorističku organizaciju koja je odgovorna za pokušaj vojnog udara u Turskoj 15.jula 2016.g., u kome je ubijeno preko 240 naše braće i sestara, a na stotine i stotine ih je teže i lakše povrijeđeno!)

Mesnev-i nurijja je, kako rekosmo, uvodnik u Risale-i Nur; ona je rasadnik ideja Bediuzzemanovog tefsira. Shvativši da ga je dragi Allah, dž.š, spasio iz ruskog zarobljeništva da bi Ummet spašavao od zapadnjačkog mita o progresu, koji uključuje materijalistički svjetonazor, ateizam, agnosticizam, scijentizam, nacionalizam, pobunu protiv Stvoritelja i Njegove Objave, odbacivanje Sunneta itd., „novi“ Nursi je na skromne hartije papira ispisavao „naviranje Kur’ana“ u svoje srce, pozivajući Turk Milleti imanu, islamskom ahlaku, korištenju nauke na Allahovom Putu, međumuslimanskom i međuvjerničkom bratstvu, merhametu i pravdi, mirio je – svojom raskošnom i uvjerljivom argumentacijom – vjeru i nauku, odbacivao „prosvjetiteljsku“ Evropu i pružao ruku vjerničkoj, kršćanskoj Evropi, dopisivao se s Papom u Vatikanu, jednom riječju: on je „kur’anskom književnošću“ vraćao „kur’ansku civilizaciju“ na tursku scenu.

Fala milom Allahu, dž.š., nakon njegovih učenika kakvi su bili šehid Adnan Menderes, hodža Erbakan, Turgut Ozal, a danas Redžep Tajjip Erdoan, šejh Mehmet-ef. Gormez, dr. Davutolu, Abdullah Gul, Numan Kurtulmuš i brojni drugi, kur’anska civilizacija se javlja u svojoj punini i svijetli i najavljuje se ne samo u Republici Turskoj, nego na čitavom prostoru nekadašnje Devle alijje ili ehl-i Sunneta vel-džema’ata.

Citat koga ovdje donosimo, Said Nursijev govor u Narodnoj skupštini Turske odmah po okončanju Prvog svjetskog rata, nakon što je vojska Ummeta porazila zapadnjačke sile na Čanak –kaleu, najbolje odslikava našu gornju tezu o kur’anskoj civilizaciji, a komparacije toga teksta iz Arapske mesnevije Svjetlosti sa našom, bošnjačkom savremenošću svaki pažljiviji čitalac će otprve uočiti.

Nursijev govor u Narodnoj skupšti
U ime Allaha, Milostivoga, Samilosnoga:

“Namaz je za mu’mine jedan vremenski određen propis” (An-Nisa’: 103).

O, zastupnici! Bit ćete proživljeni na jedan Veliki dan!

O, mudžahidi! O, vi koji držite vlast i upravu!

Želim da saslušate temu što će vam je izložiti ovaj siromah koji je muhtač za Allahom, dž.š., kroz nekoliko savjeta u deset tačaka.

Prvo, vrhunski ukaz blagodati koja se nalazi u vašoj pobjedi nameće obavezu iskazivanja zahvalnosti – kako bi ona potrajala i uvećala se. Jer ako se na blagodat ne uzvrati zahvalnošću, ona bude ukinuta i nestane. Sada kada ste, Allahovom dobrotom, sačuvali Časni Kur’an od najezde neprijatelja, morate se pokoravati Njegovom izričitom imperativu, a to je propisani namaz, kako bi se Njegov blagoslov nastavio slijevati na vas i Njegovo svjetlo održalo na ovako čudesan način.

Drugo, vi ste tom pobjedom doveli Islamski svijet u stanje ushićenja, i zadobili njegove simpatije i naklonost. Međutim, te simpatije i naklonost prema vama će potrajati samo ako se pridržavate islamskih obilježja i propisa, jer vas muslimani vole i dragi ste im upravo zbog i radi islama.

Treće, pod vašom komandom su se borili mudžahidi, sadašnji šehidi, koji su u istoj ravni s dobrim evlijama. Položaj revnosnih ljudi poput vas zahtijeva nastojanje i ozbiljno zalaganje na putu provođenja imperativa Časnoga Kur’ana, kako biste došli u društvo tih prosvijetljenih ljudi i stekli čast druženja s njima na budućem svijetu. U protivnom, iako na ovom svijetu držite komandu, tamo ćete biti prinuđeni moljakati za pomoć čak i najobičnijeg vojnika. Ovaj svijet, sa cjelokupnom slavom i čašću koju pruža, ne zavrjeđuje biti dovoljan oficirima poput vas, niti biti krajnji domet vaše ambicije i znanja.

Četvrto, iako dio ovog muslimanskog naroda ne obavljaju namaz i iako je ogrezao u teškim grijesima, ipak, i ti muslimani očekuju da njihovi čelnici budu čestiti i pobožni. Čak, prvo pitanje što ga narod istočnih pokrajina, Kurdistana, postavlja o svojim vođama jeste: Klanjaju li? Pa ako obavljaju namaz, vjeruju im, a ako ne, čak i ako su sposobni u vršenju svojih nadležnosti, ipak će uvijek biti predmet sumnji i smatrat će se nepouzdanim. Svojevremeno su se plemena Bejt Šebaba pobunila protiv vlasti, pa kad sam otišao do njih i pitao za povod, rekli su: “Ako naš guverner ne klanja i pije alkohol, kako se možemo pokoravati takvim otpadnicima od vjere?” A, inače, upravo oni koji su to rekli ni sami nisu obavljali namaz i čak su bili kriminalci i drumski razbojnici!

Peto, činjenica da se većina vjerovjesnika pojavila na istoku, a većina filozofa na zapadu, pokazatelj je Božijeg određenja da isključivi motiv što istok vodi i upravlja u pravcu napretka jesu vjera i srce, a ne filozofija i razum. Budući da ste vi Istok doveli do osvješćenja i buđenja, ponudite im, onda, i metodu usklađenu s njihovim mentalitetom i naravi. U protivnom, svi vaši napori će postati uzaludni i raspršit će se, ili će koristiti samo površno i nakratko.

Šesto, vaši evropski protivnici i neprijatelji Islama, a naročito Engleska, odranije su iskorištavali vaše zapostavljanje vjere i još uvijek to čine. Čak slobodno kažem: ti koji izvlače korist iz vaše nemarnosti nanose štetu Islamu u istoj mjeri u kojoj i vaši najljući dušmani – Grci. Zato, za dobrobit Islama i dobrostanje ovog naroda, morate preobraziti tu nemarnost u aktivnost. Izašlo vam je na vidjelo kako su vođe pokreta Al-Ittihad va-t-Tarakki (mladoturski pokret školovan u Parizu i Minhenu, koji je srušio Hilafet –op.Dž.L.) naišli na odbojnost i bili omraženi u ovom narodu, uprkos velike odlučnosti, napora i žrtava koje su uložili, čime su, čak, dali doprinos osvješćenju muslimanskih naroda. A razlog te omraženosti jeste nepažljivost i nemarnost dijela njih prema vjeri i vjerskim obilježjima. Muslimani izvan granica ove zemlje su ih i dalje cijenili i poštivali, jer nisu vidjeli tu njihovu neodgovornost prema vjeri.

Sedmo, nevjerničke zemlje su već dugo vrijeme u vojnoj nadmoći i stalnoj ofanzivi protiv Islamskog svijeta. Ali, uprkos sve sile, dominacije, tehnologije, civilizacijskih dostignuća, filozofije, znanosti i misionarskih organizacija, nisu ga uspjele pobijediti na vjerskom planu. Tako su i zabludjele sekte unutar muslimanskih naroda ostale tek podređena manjina. Otuda, dok god islam održava čvrstinu i stamenitost među ehl-i Sunnetom, nijedna vještačka struja izrođena iz negativne strane ćudi evropske civilizacije neće prodrijeti u srce Islamskog svijeta. Drugim riječima, bilo kakav suštinski preobražaj i pomak u Islamskom svijetu može se desiti samo kroz rukovođenje islamskim načelima, a drugačije – nikako! Uostalom, drugačiji preokret se nije ni desio ranije, a i da jeste, brzo bi jenjao i nestao.

Osmo, sad kad je civilizacija Kur’ana blizu izlasku na svjetlo dana, a zabludjela evropska civilizacija, koja je inače odgovorna za slabljenje pozicije vjere, primakla se slomu i raspadu, nemoguće je poduzeti bilo kakav pozitivan i konstruktivan korak ako se olahko odnosimo prema vjeri. A što se tiče negativnih kretanja,Islam nema potrebe za njima: dovoljne su rane i nesreće kojima je već bio izložen.

Deveto, oni koji vam iskazuju ljubav srcem i jezikom, i cijene vaše zasluge i pobjede u borbi za nezavisnost, jesu muslimanske mase, a naročito obična raja koju uglavnom sačinjavaju dobri muslimani. Oni vas zbiljski vole, istinski se vama ponose, iskreno vas podržavaju, vaše požrtvovanje visoko cijene, i svesrdno vam pomažu. I vi sa svoje strane trebate izgraditi odnose s njima i oslanjati se na njih slijedeći imperative Kur’ana, i za dobrobit Islama. U protivnom, ako budete preferirali one koji su se ogolili od islama i raskinuli veze s narodom, oponašajući Evropu u koju su se zaljubili, i pridajući im važnost nad običnim muslimanima, sasvim protivno interesima Islama, bit ćete uzrok da muslimanski svijet okrene lice na drugu stranu i odatle zatraži pomoć i podršku.

Deseto, ako su na nekom putu izgledi za pogibiju devedeset posto, a za spašavanje samo deset posto, njime će krenuti samo neki lahkomisleni i vratolomni luđak koji ne mari za svoj život. U obavljanju strogih vjerskih dužnosti su izgledi za spas devedeset devet posto, što inače oduzme samo sahat vremena dnevno. Nasuprot tome, u tom obavljanju može biti najviše jedan posto ovosvjetske štete nastale zbog aljkavosti i lijenosti. U isto vrijeme, u zapostavljanju i ispuštanju vjerskih obaveza vjerovatnoća štete iznosi devedeset i devet posto, naspram jedan posto mogućnosti uspjeha sa gledišta zablude i nebrige. Recite: kakva isprika i opravdanje se može navesti za napuštanje vjerskih obaveza, što čovjeku pričinjava štetu istovremeno i u pogledu vjere i u pogledu života na ovom svijetu? I kako ljudsko dostojanstvo i domovinski žar mogu dopustiti takvu neozbiljnost?

Postupci i ponašanje ove herojske povorke visokih skupštinskih zastupnika je od vrhunske važnosti, jer će je mnogi ljudi slijediti i oponašati. I njihove greške će narod ili oponašati ili kritizirati, što je u oba slučaja štetno i opasno. Odnosno, njihova obaveza pridržavanja i poštivanja Allahovih prava i usmjerenje k obavljanju vjerskih obaveza, ujedno je i obaveza prema ljudima i pravo ljudi.

Ozbiljan rad se ne može postići s onima koji ugađaju kratkotrajnim hirovima i iluzijama porođenim iz mudrovanja, cinizma nagonske duše i šejtanskih nagovora, i koji se oglušuju o Objavu razgovijetnu i blistave dokaze podržane mnogobrojnim ispravnim mišljenjima i usaglašene konsenzusima. Temeljni kamen i uporište našeg preobražaja mora biti izuzetno stabilan i čvrst.

Duhovno biće ove Visoke skupštine je, zahvaljujući ovlastima koje uživa, poprimilo smisao Sultanata (tj. svjetovne vlasti). Ukoliko se taj parlament ne obaveže da zastupa i smisao Hilafeta, (tj. islamske vlasti), i ne bude primjenjivao islamska obilježja i propise niti drugima nalagao da ih se pridržava; odnosno, ako ne uspije unaprijediti smisao Hilafeta i ispuniti vjerske potrebe naroda, koji, neiskvaren i u potrebi za vjerom više nego za sredstvima preživljavanja, nije smetnuo s uma svoje duhovne potrebe pod bilo kakvim pritiscima savremene civilizacije i njezinih draži, onda će oni državnom uređenju pod istim nazivom kojeg vi odaberete ipak pripisati smisao Hilafeta, i radi održanja tog smisla pružiti mu podršku i uliti snagu. A, ustvari, snaga koja nije u rukama parlamenta niti je njezino uporište u njemu, će prouzročiti raskol i neposluh, što je protivno izričitom imperativu Časnoga Kur’ana: “Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!” (Ali-Imran: 103).

Ovo je era zajedništva, jer kolektivno duhovno biće, koje je duh zajednice, čvršće je i nepokolebljivije od ličnosti pojedinca, a i sposobnije u provođenju šerijatskih propisa. Ličnost halife može nesmetano vršiti svoju funkciju isključivo oslanjajući se na to kolektivno duhovno biće, a ono odražava opći duh društva. Pa ako je kolektivno duhovno biće ispravno, njegov utjecaj će sjajem i brilijancijom nadmašiti ličnost pojedinca; a ako je kvarno, kvarnost koju će prouzročiti će biti drastična u istom srazmjeru. Jer, dobro i zlo što ga učini pojedinac ima granice, dok ono što počini kolektiv je neograničeno. Nipošto, onda, nemojte poništiti zasluge i podvige koje ste postigli prema neprijatelju vani time što ćete počiniti i proširiti zlo unutra.

Vi najbolje znate da vaši nepomirljivi dušmani i vječni protivnici pokušavaju razoriti islamska obilježja i stupove. To vama stavlja u dužnost da oživite i štitite ta obilježja i stupove. Jer, inače ćete nesvjesno pomagati neprijatelju i motivirati ga da se obruši na vas.

Naime, popuštanje u provođenju vjerskih obilježja vodi ka slabljenju naroda. A ta slabost daje podstrek neprijatelju i ohrabruje ga da nasrne na vas, a ne drži ga na odstojanju.

“Dovoljan je nama Allah i divan starješina”…”divan je On zaštitnik i divan pomagač”.

https://www.youtube.com/watch?v=pYVwKZ94QVs

Piše: dr Džemal Latić

Akos.ba