Roman „Ja, haški svjedok“, autora Nedžada i Amele Avdić

Roman – dnevnik „Ja, haški svjedok“ autora Nežada i Amele Avdić objavljen je u septembru 2020. godine. A pisan je godinama – crnim mastilom za najcrnje stranice bošnjačke historije, tajnovito, u tišini, drhtavom rukom, najbolnijim osjećajima što ih imade ljudsko stvorenje. Povjeravajući mu svoja strašna iskustva, možda je jedino dnevnik, ustvari, i mogao da bude vjerni i pouzdani slušatelj.

U posljednje dvije decenije mnogo se govorilo o zločincima i njihovim nedjelima, i svi smo barem jednom, imali priliku „vidjeti“ na televiziji tzv. zaštićenog svjedoka, zaprepašteno slušati njegova svjedočenja. Ime i prezime svjedoka genocida nije više Zaštićeni Svjedok, njegovo ime je Nedžad Avdić.

Prošlo je 25 godina od genocida u Srebrenici. Toliko je, ustvari, trebalo sedamnaestogodišnjem dječaku da nam ispriča šta se događalo tih vrelih julskih dana u Srebrenici. Roman-dnevnik „Ja, haški svjedok“ je produkt svjedočanstva iz prve ruke, sa mjesta zločina, sa mjesta pogubljenja.

Ilustracija autobigrafskih dječakovih doživljaja postepeno nas uvodi u tok zbivanja. Upoznajemo se sa realističnim pripovijedačem, svjedokom koji predočava neposredno viđeno i doživljeno. Odmotavaju se slike sjećanja iz prijeratnog bosanskog zavičaja i vjerno bilježe njihovi odjeci u neposrednim prizorima. Očigledno je da se sjećanja ne mogu svjesno prizvati, do njih se dolazi sasvim slučajno, pa je i pripovijedanje stoga izlomljeno na fragmente, tako da svako putovanje u prošlost predstavlja ustvari jednu epizodu. Vođenje naracije odvija se u prvom licu kroz prizmu svijesti glavnog junaka, no osobenost je da se prepliću dodatne dvije verzije emocionalno obojenih pripovijedanja, također u prvom licu, predočavajući događaje i zbivanja iz svoje perspektive.

Pripovijedač/i mnogo drže do svojih čitalaca, njihovih personalnih utisaka i dojmova, ne opterećujući ih konstantno tragičnim prizorima, pa je transformacija surove stvarnosti i groteskna slika teškog života nerijetko razbijena dozom blagog humora.

Roman-dnevnik obiluje mnoštvom i raznolikošću likova, realnih, istinitih i duboko doživljenih. Dinamično vraćanje u prošlost iz sadašnjosti i obrnuto, preplitanje tri perspektive pričanja, stvaraju uzbuđenje i napetost za neprestanim i neprekidnim čitanjem.

Glavni junak, svjedok, ni u jednom trenutkom nije nošen mržnjom prema progoniteljima. On im oprašta, trijumfuje nad životom i pronalazi smisao upravo na onom mjestu odakle je prognan. Da, eto baš tu. A gdje bi drugo mogao pronaći unutrašnji mir, gdje bi drugo trijumf nad zločinom bio toliko velik ako ne na samom mjestu zločina?! Povratak zavičaju, povratak drugovima – bijelim pokošenim cvjetovima, je ustvari, povratak samom sebi.

Ovaj neosporiv historijski dokument još jednom će posvjedočiti da iako postoji savršen zločinački um, ne postoji savršen zločin. Ako Jevreji vrednuju „Dnevnik Ane Frank“, Bošnjaci bi trebali vrednovati „Dnevnik Nedžada Avdića“, utoliko više jer je nadživio zločinačku ideologiju.

Realistički zasnovano pripovijedanje nesumnjivo će poslužiti u didaktičke svrhe i ostaviti neizbrisiv trag u vremenu.

Nedžad Avdić, danas, živi i radi u Srebrenici. Završio je Ekonomski fakultet u Tuzli. Otac  je tri prekrasne djevojčice. Svakako je važno spomenuti da je Nedžad počasni doktor filozofije na Univerzitetu Bedfordshire iz Londona, zbog svog pozitivnog djelovanja i doprinosa ljudskim pravima, odnosno zbog predavanja koja drži širom svijeta o genocidu nad Bošnjacima.

Amela Avdić Unkić je Nedžadova sestra, koautorica, moralna podrška i oslonac. Živi i radi u Gradačcu kao profesorica matematike. Majka je troje djece.

autorica teksta: prof. bosanskog jezika Jasmina Bijelić Mehanović

akos.ba