Religioznost i kultura prehrane

Religioznost predstavlja vjerovanje kao unutarnje stanje čovjeka i prakticiranje  obreda i rituala koje se u kršćanstvu manifestira kroz sakramente, judaizmu kroz halahu i u islamu kroz primjenu islamskih šarta. Religiozni manifesti podrazumijevaju odnos prema okolini, obitelji, rodbini, prijateljima i široj društvenoj zajednici kroz pravila u stanovanju, načinu odijevanja, a posebno kroz prehranu. Religioznost počinje sa prvim ljudima Ademom i Havom, a prva pripovijest o prehrani počinje sa svima dobro poznatim zabranjenim rajskim plodovima.

Čovjek, to krunsko Božje stvorenje, kao i svako biološko biće treba hranu kao čimbenik koji utiče na tijelo, um i duh. Nerijetko, hrana se spominje u povijesti zapisana na stranicama svetih knjiga monoteističkih religijskih tradicija, pa čak i nekih politeističkih. Nerijetko se dešava da prehranu određuju religijske zapovijedi i restrikcije među kojima je i post specifičan za svaku religiju. Tako su hindusi i budisti većinom vegetarijanci jer prihvaćaju princip ahimse koji zabranjuje povređivanje živih bića, mada tradicija religioznog vegetarijanstva biva baštinjena od vremena kada je čovjek bio prikupljač plodova. Vegetarijansku prehranu, kao stil života, njegovali su, u europskim krajevima u drevnoj Grčkoj, učenjaci poput Pitagore koji su svoje filozofsko-religijsko učenje naukovali u okrilju vegetarijanstva. U religijskoj tradiciji indijanskih američkih plemena, do danas su zadržani običaji u prehrani, koji se osobito očituju u poštivanju hrane. Neki Indijanci pri rođenju djeteta iz poštovanja prema hrani mažu dijete kukuruzom.

Hrana u svjetskim religijama posjeduje i simboličko značenje. Jevreji svoj religiozni odnos prema prehrani temelje na jevrejskim zakonima – halahi, dok način religiozne prehrane nazivaju košer. Kad je u pitanju religiozna prehrana u jevreja, oni su jako slični muslimanima. Ne jedu strv, krv i svinjetinu, što je zabranjeno u svetoj knjizi jevreja Tori, ali ipak konzumiraju alkohol za razliku od muslimana. Kao i mnoge religije, jevreji su zadržali svoj način prehrane do danas. Jevrejski blagdan Pashe vezan je za obrok koji su jevreji jeli noć prije izlaska iz egipatskog sužanjstva, to jest povratka u svetu zemlju Palestinu, čije utemeljenje pronalazimo u Bibliji Starog zavjeta, u knjizi Izlaska. Svakog proljeća, jevreji cijelog svijeta okupljaju se u svojim domovima da bi zajedno podijelili obrok, u kojem je uključeno konzumiranje simbolične hrane, raznolikih molitvi i mnogobrojnih blagosivanja. Ovaj objed naziva se na hebrejskom seder, što znači red ili ustrojstvo. Tom prilikom najmlađa osoba za blagdanskim stolom postavlja pitanje zašto se konzumira ova hrana, čije glavno jelo predstavlja beskvasni kruh. Tada najstarija osoba za stolom pripovijeda Mojsijev izlazak iz Egipta, i povratak sinova Izraelovih u Palestinu.

Kada je riječ o drugoj objavljenoj religiji, kršćanstvu, kruh i vino sastavni su dio euharistijskog slavlja kod rimokatolika i pravoslavnih kršćana.

Centralni pojam islama je Istina Tewhida, to jest vjera u Jednog Jedinog Boga, gdje čovjek putem snage svoje vjere, koja je i sama dar Božiji, očituje svoju požrtvovanost spram Istine, postajući pri tome homo religiosus. Vjera bi trebala afirmirati znanstvene izazove, te da prepozna istovremeno opasnosti koje one mogu nositi. Islam u svojim osnovnim smjerodavnim i smjerokaznim vrelima Kur’anu i hadisu daje često nedvosmislene, to jest jasne upute, kada je u pitanju društveni progres, potom životni stil pojedinca, koji je izrazito uslovljen globalnim fenomenima, a koji se ogleda u načinu stanovanja, spavanja, boravku u kući, higijeni, hobiju, a posebno u prehrani. Riječ halal u islamu je smjerodavni  i smjerokazni naputak, koji ne podrazumijeva samo hranu, nego označava specifičan odnos u svim aktivnostima ljudskog života, te je ovaj stil života jasno propisan šerijatom. “Ugodna jela kojima vas snabdjesmo jedite! (160, 7). Ugodnim jelima kojima smo vas snabdjeli hranite se, a ne budite obijesni u tome – da vas Moja srdžba ne snađe, jer koga Moja srdžba snađe – propao je! (Sura 81, 20). Šta im je dozvoljeno, pitaju te. Reci: ‘Lijepa jela dozvoljavaju vam se i što vam ulove životinje koje dresirali ste, učeći ih onome čemu vas Allah poučio je. Dakle, jedite što vam donesu one pa pri tome Allahovo ime spomenite i bogobojazni budite, jer Allah brzo svodi račune.’ (4, 5). Jedite ono što vam Allah kao dopušteno i lijepo podari; bojte se Allaha čiji ste vi vjernici (88, 5) “.

Iako se u islamu, za razliku od ranije spomenutih objavljenih religija, za blagdane ne veže posebna vrsta hrane, u Kur’anu se u više poglavlja imenuju određeni plodovi, koji u tom smislu oblikuju životni stil i kulturu prehrane kod vjernika. U Časnom Kur’anu stoji: “Neka čovjek baci pogled prema svojoj hrani: Mi s neba spuštamo vode obilne; Pa u zemlju zasijecamo pukotine; I dajemo da iz njih sjemenje iznikne; I grožđe i biljke vrtne; I masline i palme; I bašće bujne; I voće i ispaše sočne; Vama i stoci vašoj da budu korisne. (80.24-32) U oba ima voća, palmi i bilja narovoga. (55.68) Tako mi smokve i masline. (95.1)  I drvo  što izbija na Sinajskoj gori, dajući ulje i začin da bi ljudi jeli. (23.20)”. Od spomenutih plodova u tradiciji vjernika se izdvaja palmin plod, datula. Duboko ukorijenjena tradicija vjernika muslimana je prekidanje religijskog posta datulama, čime se ovom plodu pridaje dodatna  vrijednosna nota.

U okviru takvog očitovanja vjerovanja, to jest religioznosti, stvara se kulturna ovojnica koja je utemeljena na presvetom Kur’anskom tekstu i hadiskim kazivanjima, a utemeljenost nastaje interpretiranjem i njihovom primjenom. Taj kulturni korpus u islamu nerijetko biva određen sa dva pojma urfom ili adetom, koji su umnogome sami po sebi predestinirani određenim geografskim podnebljem, to jest kulturnom i etničkom baštinom tog podneblja. U tom smislu govorimo o religijskim normama koje žive u svijesti vjernika i utiču na njegovo ponašanje. Urf predstavlja praksu jednog naroda, živu svijest o sebi, i kao takav utoliko je značajniji što su izazovi modernosti i utjecaji formalističkih razumijevanja osnovnih vrela snažniji. Urf nije statičan koncept, on podrazumijeva usvajanje novih elemenata koji postaju dio običaja, ali ne i nekritičko slijeđenje i usvajanje novih elemenata. Važnost urfa ili adeta, kao prakse koja treba da pomogne očuvanju identiteta naroda jednog podneblja, reflektira se na islamsko pravo, koji ga kao takvog štiti tretirajući ga kao dopunski izvor prava, što govori o njegovoj ozbiljnosti, važnosti i značaju. Urf ili adet ne smije biti u opreci sa osnovnim vrelima islama, nego predstavlja gore spomenutu kulturnu ovojnicu, koja se nerijetko ogleda u načinu konzumiranja halal hrane, to jest u halal prehrani, različitih muslimanskih etničkih skupina. Prehrambeni običaji su usko vezani za vjeru, naciju, zemlju ili regiju.

Kada je riječ o prehrani kod Bošnjaka muslimana onda govorimo o konzumaciji hrane koja ne prelazi okvire restrikcije i prohibicije u islamu, o konzumaciji hrane koja najbolje uspijeva na njihovom podneblju, o konzumaciji hrane koja se spravlja po tradicionalnoj recepturi i konzumaciji hrane koja se po običajima spravlja samo u određenim prilikama. Ono što je usko vezano za adet Bošnjaka, a što se posebno može izdvojiti, je konzumacija somuna u mjesecu religijskog posta, kako bi se taj mjesec izdvojio od ostalih. Također, bilo bi značajno spomenuti i šećerlame koje se konzumiraju u vrijeme obilježavanja Mevluda, rođenja  Božjeg poslanika Muhammeda, a.s., ili obilježavanja Hidžretske nove godine, hatma dova i slično, dok se za Bajrame spravlja baklava. Pripremanjem i konzumacijom šećerlama i baklave na ove praznike Bošnjaci su tradicionalno odavali radost kojom dočekuju ove praznike.

Vjerovanje i prakticiranje dobrih djela su usko povezani, jer sa dobrim djelima manifestira se istinska vjera. U Kur’anu Časnom, kada se opisuju dobra djela, ona bivaju uspoređena sa zrnima hrane: “Oni koji imanja svoja troše na Allahovom putu liče na onoga koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna. – A Allah će onome kome hoće dati i više; Allah je neizmjerno dobar i sve zna. (2:261) “.

Religioznost se u većini religija odražava i kroz prehranu, a danas je u svijetu jako poznat postao halal u islamu, košer u judaizmu, vegetarijanstvo u hinduizmu. Kršćanstvo kao najbrojnija religija utjecala je na prehrambene običaje najviše u razvijenim zapadnim zemljama. Danas ljudi često osjećaju potrebu da hrana dobije duhovni sadržaj, po čemu kao takva biva prepoznata na tržištu.

Literatura:

1. Kur’an s prijevodom na bosanski jezik, Preveo: Esad Duraković, Svjetlost, Sarajevo, 2004.
2. Opći religijski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2002.;
3. Encyclopaedia of Islam, E. J. Brill, 1913-1936; Reprinted, 1994.;
4. Nerkez Smailagić, Leksikon islama, Svjetlost, Sarajevo, 1990.;

Autori: Sumeja Ljevaković i Orhan Jašić

behar.hr