Ramazanski razgovor sa povodom-dr. hfz. Senaid Zajimović

U današnjem ramazanskom razgovoru sa povodom, o Ramazanu razgovaramo sa dr. hfz. Senaidom Zajimovićem, direktorom Vakufske direkcije IZ u BiH.

Ako pokušamo opisati Ramazan onako običnim ljudskim riječima bez mnogo stručnih termina, najveći broj ljudi će Ramazan uporediti sa gostom kojeg mnogo volite, ali on rijetko dolazi. Zato su osjećanja intenzivnija, želja za susretom jača. Da čovjek može ne spavati, mjesec dana proveo bi budan družeći se sa svojim gostom, čije društvo nevjerovatno prija.

Hafize, kako biste Vi opisali Ramazan i svoje osjećaje u vezi sa ovim mubarek mjesecom, šta je to što je Vaša asocijacija kada se pomene Ramazan?

Prva asocijacija prilikom pominjanja Ramazana su riječi „šansa“ i „prilika“. Još jedna šansa koju nam pruža naš Gospodar i prilika da je realiziramo baš u ovom Ramazanu. Pri tome nismo sigurni da li će biti novih šansi i prilika. Provesti Ramazan u ibadetu i ispostiti ga na najbolji mogući način u kontekstu hadisa Poslanika s.a.v.s. „Kada nešto radite, gledajte da to uradite na najbolji mogući način“. Dakle, najbolje što možemo i perfektno. Kao da je ovo posljednji Ramazan u našem životu, i kao da nakon njega neće biti više Ramazana. Možda i neće, odnosno za nekoga sigurno neće. Svjesni smo toga, valjda.  Ništa neće uništiti tvoj duh kao tren kada se nađeš na samrtničkoj postelji i osjetiš kajanje. Istinski slom nastaje u trenutku kada se suočiš sa svješću da si protračio najvažniji dar – priliku da svoju veličanstvenost predstaviš svijetu koji te okružuje i zaslužiš Allahovu milost, oprost i spas. Neostvarene mogućnosti stvaraju bol. A zaista je tužno što ljudi sve češće svoj život prožive u prosječnosti i daleko ispod svojih mogućnosti. Prosječnost, a sve se dešava tiho i neprimjetno. I za tren te više nema!

I zašto onda ostati mali? Zašto se plašiti neuspjeha? Zašto brinuti zbog tuđeg mišljenja? Zašto poricati svoju obavezu da budemo najbolji na ovom svijetu? I pri tome imajmo na umu, mi nismo sami. S nama je naš Gospodar Koji nas pomaže i podržava u našoj nakani da ostvarimo što bolje rezultate. Zato je Ramazan prilika za još veću i još jaču vezu s našim Gospodarom. Ramazan je svima nama potreban.  Ramazan nas ispunjava i ostavlja naše duše bogatijim i sretnijim. Zahvaljujem Allahu što je stvorio mjesec u kome se nalazi noć vrjednija od hiljadu mjeseci.

Voljela bih da se u ovom razgovoru malo zadržimo na priči o postu, jer post nije samo gladovanje, kaže Miljenik svjetova Muhammed s.a.v.s.:  “Ko ne ostavi ružan govor i loše djelo, Allahu ne treba njegovo gladovanje i žednjenje.” Hafize, koliko mi dobro razumijemo ovaj hadis i koliko se uspijevamo pridržavati njegovih odrednica?! Šta konkretno možemo poboljšati u našem odnosu prema postu i Ramazanu?

Vjernik treba u svemu biti najbolji. Osrednjost ili prosječnost nisu odlike vjernika. I kao što vrhunski sportaši postižu vrhunske rezultate zahvaljujući napornoj i redovnoj vježbi, tako bi i vjernik zahvaljujući redovnoj vježbi mogao postići izvanredne rezultate na polju svog ličnog usavršavanja. Sve je stvar vježbe. Ne možemo postići dobru koncentraciju u namazu i postići skrušenost i stopostotnu prisutnost ako ne vježbamo. Ne možemo postići ni savršeni post, lišen svega onog što ga može ugroziti, ako ne vježbamo. Niko od nas nije odjednom postao dobar vjernik, dobar čovjek. Onaj ko je odlučio biti odličan i najbolji nije odjednom postao takvim. Već je vremenom prelazio barijeru po barijeru i savladavao sve one prepreke koje su mu stajale na putu. Dobar postač se ne rađa, dobrim postačem se postaje vremenom. Bitno je da čovjek odredi svoje prioritete i uposli svoj um aktivnostima koje će mu pomoći da bude najbolji i da energiju ne gubi na nešto od čega neće imati koristi. Redovan i ispravan namaz, nafila namazi, činjenje dobrih djela, zikr, redovan rad, porodično druženje, mukabela, teravija, iftar, učenje Kur’ana, razmišljanje o sebi, samo su neki ibadeti i aktivnosti koje bi dobar postač trebao da prakticira u toku dana. Ne znam, kada se može naći vremena za besposličarenje ili ružan govor. Allah dželle šanuhu kaže: „Bojte se Allaha koliko možete“. Onaj ko istinski posti nema vremena za razmišljanje o ljudskim djelima i njihovim mahanama. On se ne opterećuje razmišljanjem o ljudima. I kada to radi onda razmišlja o njihovim potrebama za koje uvijek ima razumijevanja i dovoljno poticaja. I u tom slučaju radi prema naredbi svoga Gospodara.

Neka se svako trudi da uživa u poklonu svog Gospodara i neka vježba svoj duh, svoje tijelo i svoj iman. Konstantnom vježbom se mogu postići neslućeni rezultati.

Svako od nas bira kakvim će životom živjeti. Zahvaljujući svojim odlukama i postupcima, živimo onako kako živimo.

Tokom godine mi smo manje – više svi zaokupljeni materijalnom stranom našeg bića, u Ramazanu pak svi pokušavamo što više „napuniti svoje duhovne baterije, zato se u Ramazanu muslimani okreću duhovnoj hrani – Kur’anu, Allahovom govoru koji je utjeha, podrška i uputstvo za život ljudima više od 1400 godina. Čitanje Kur’ana smiruje um i srce, odvraća od  svakodnevnih problema i daje nezamjenjiv materijal za razmišljanje. Kako Vi kao hafiz Kur’ana provodite vrijeme u Ramazanu?

Najveća blagodat koju mi je moj Gospodar podario na ovom svijetu jeste pamćenje Njegove knjige. Na tome sam Mu neizmjerno zahvalan. Sama činjenica da ste jedan od onih kojima je povjeren emanet Knjige izaziva u vamo posebno zadovoljstvo i strahopoštovanje. Jer, radi se o Allahovoj knjizi, ne običnoj knjizi. Svaki dan imam prijatelja s kojim se družim. Poklanjam  mu vrijeme i pažnju tokom cijele godine. Moj dan je ispunjen i uvijek lijep jer svaki dan imam druga koji mi je vjeran i koji me nikada neće iznevjeriti. Uz ramazan mu poklanjam dodatnu pažnju. Više se družimo. Pogotvo je taj osjećaj lijep i drag kada zamislite da su ajeti, koje opet ponavljate, vama direktno upućeni i kao da se tek sada objavljuju. Hafizi uvijek imaju šta raditi. Zato je moja poruka svim ljudima da što više uče Kur’an. Zasigurno ćete biti sretniji i zadovoljniji u svom životu. A i drugi će biti sretni uz vas. Jer bereket Kur’ana se ne zadržava samo na učaču. On prelazi i na one koji se sa njim druže i koji sa njim komuniciraju. Uzvišeni je rekao: „Zar ne, srca se smiruju učenjem Allahovih ajeta“. O, kako nam je danas potreban duševni smiraj.

Osim Kur’ana, trudim se da budem aktivan i u ostalim područjima koja čine jedan radni dan. Nastojim iznova zadobiti povjerenje članova svoje porodice. Nastojim ih voljeti, pomagati im i uživati u druženju sa njima. Ramazan mi uveliko olakšava pristup ljudskim srcima, jer ona su čišća, veselija, raspoloženija. Veselim se porodičnim iftarima. Oni su najbolji. Najiskreniji. U njima iznova doživljavam svakog člana svoje poprodice. Zbog toga ne planiram putovanja u ramazanu. Odlazak na posao mi olakšava post.  A osjećam i poseban bereket na poslu. Volim klanjati u svojoj džamiji sa svojim džematlijama, iako mi nije mrsko otići ni u čaršiju. Sve su naše čaršije blagoslovljene u ovom mjesecu. To osjeća i postač  i nepostač.

Svi mi imamo neke svoje porodične adete u ovom mjesecu, šta su to adeti porodice Zajimović u Ramazanu?

Ništa posebno. Porodica Zajimović voli biti zajedno. Volimo dočekivati goste i praviti iftare. Posebno su nam dragi iftari u avliji naše porodične kuće. Svako od nas ima svoju hatmu koju nastoji završiti do kraja mjeseca.  Sa malom djecom se igramo, sa odraslom družimo. Nastojimo biti veseli i uživati u društvu. Neki od nas vole čitati. Mislim da ono što očekuju od nas naša djeca jesmo mi sami. Najbolje što možemo pokloniti svojoj djeci jeste vrijeme. Zbog toga, budimo zajedno u ovom mjesecu i pokažimo jedni drugima koliko nam je stalo do njih. Ne moramo imati nikakve posebne adete.

U Ramazanu tražimo granice potencijala dobrote u sebi, kako taj baždareni moralni kompas koji steknemo u Ramazanu zadržati i ostatak godine?

Kada bismo to uspjeli onda Ramazan ne bi bio to što jeste. Ne bi bio poseban. Naravno, treba biti dobar i ostatak godine, međutim, ja iskreno vjerujem da je teško, neću kazati nemoguće, biti onako čvrst i dobar vjernik kao u Ramazanu. I to je sasvim prirodno. Šejtani bivaju okovani u Ramazanu, a njihovo djelovanje na vjernika je smanjeno što mu olakšava prakticiranje vjere i vlastito duhovno usavršavanje. Hvala Allahu kada je odredio jedan mjesec za post, i ne više od jednog. Budimo realni.  A čovjek se treba truditi da izvan Ramazana pokuša što češće dodirivati srca drugih. Prilika za činjenje dobra je mnogo i ne treba ih propuštati kada nam se ukažu. Ko zna hoće li biti drugih.

Svaki vjernik može i treba živjeti Ramazan cijelu godinu!

Dovoljno je čovjeku da ispravno isposti Ramazan i u njemu se u potpunosti posveti ibadetu pa da osjeti svu blagodat i ljepotu posta. A ko želi više, neka dobrovoljno posti nakon Ramazana. Allah sve stvara s mjerom. On najbolje poznaje ljudske mogućnosti. Da je htio obavezao bi nas na više od toga, ali nije. Hvala Mu na tome kao i na svim drugim blagodatima. Izvan Ramazana atmosfera treba biti drugačije lijepa. Nije nužno da u ševvalu tražimo Ramazan. Ševal, kao zul-ka’de ili zul-hidže i drugi mjeseci su lijepi na svoj način. I u svakom od njih se može biti jednako dobar i jednako posvećen kao i u Ramazanu. A na drugačije lijep način. Sve u Allahovom svemiru se kreće. Pa tako i naše obaveze i šanse da uradimo dobra djela u različitim vremenskim intervalima, a da za njih dobijemo isto tako dobru nagradu.

Svi znamo da je porodica Zajimović brojna, zato mi se čini da ste odličan sagovornik da odgovorite na slijedeće pitanje, na koji način u srca djece i mladih usaditi važnost mjeseca Ramazana i radost zbog njegovog dolaska, tako da nastupanje Ramazana neće doživljavati kao nastupanje ostalih mjeseci?!

Najbolja metoda odgoja mladih i postizanje željenog načina ponašanja jeste lični primjer. Oni dobro znaju da je čovjek sve manje ono što govori o sebi, a sve više ono što radi i svojim vlastitim primjerom pokazuje. Ako ste vi radosni zbog Ramazana, ako zračite pozitivizmom, ako ste posvećeni tom velikom i dragom gostu i ako to iskazujete na drugačiji način nego u slučaju ostalih mjeseci, pa i mladi će u vama prepoznati idealni uzor i neprimjetno raditi stvari koje i vi činite. To je priroda života. I mi, koji smo nekada bili mladi, vrlo rado se sjećamo Ramazana provedenih sa svojim roditeljima i djedovima i nenama. A ono što prepričavamo i čega se rado sjećamo jesu njihova djela i njihov način prakticiranja ramazanskih običaja.

Nego, ja bih ovom prilikom nešto drugo sugerirao. Obzirom da se od mene vjerovatno očekuje i neka prigodna poruka, kazao bih sljedeće: Naročito kada su vremena teška, ključno je ne samo da besprijekorno komuniciramo već  i da komuniciramo više nego što se čini da je potrebno. Sa svima. Da pažljivo saslušamo kako se osjećaju naši prijatelji, kolege, komšije, poznanici, i tako suzbijemo glasine i tračeve. Tako svi odnosi ostaju besprijekorni.  Ljudi osjećaju da ti je zaista stalo do njih i onoga što ih brine.  Također, veoma važno je vrijeme provedeno licem u lice. Ne sakrivajmo se iza tehnologije kada je potreban lični kontakt. Ako je nešto važno nekome ko je tebi važan, trebalo bi da bude važno i tebi. Možda to otkrijemo baš u ovom Ramazanu.

Preporučio bih i sebi i drugima da iskoristimo ovaj, baš ovaj Ramazan, i donesemo odluku da ćemo počevši od njega biti bolji ljudi, bolji vjernici, veći patriote, da ćemo promijeniti svoj život i u njemu sve ono što nije bilo dobro.

I na kraju uvedimo u svoj porodični život Poslanika s.a.v.s. i dozvolimo sebi i svojoj porodici da se ovaj mjesec družimo sa njim. Prizovimo ga u svim prilikama i ostavimo po strani stvari koje nas opterećuju i sikiraju, a od kojih nemamo nikakvu korist. Ostavimo i brige i misli i ne unosimo u svoje umove svakakvo smeće. Očistimo svoje misli. Svakog dana kroz našu glavu prođe preko šest hiljada misli. Većina tih misli su iste one od jučer.

Molim Allaha da primi naše ibadete i da nam omogući da iz ovog mjeseca izađemo preporođeni, jači i bolji ljudi i vjernici.

Za Akos.ba razgovarala: Velida Olovčić

Iz biografije:

Dr. Senaid Zajimović rođen je 20. marta 1969. godine u Matuzićima, općina Doboj- Jug. Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu završio je 1988. godine. U toku školovanja u Medresi za devet mjeseci stekao je zvanje hafiz Kur’ana.

Arapski jezik učio je na univerzitetima Zejtuna u Tunisu i Kralj Saud u Rijadu. Visoko obrazovanje završio je 1997. godine na Šerijatskom fakultetu Jordanskog univerziteta (Odsjek islamsko pravo i metodologija islamskog prava).

Magistrirao je 2000. godine na istom univerzitetu, a tema rada je: Stav islamskog i međunarodnog prava prema upotrebi međunarodnih, državnih i privatnih voda za navodnjavanje i piće.

Doktorske studije okončao je 2014. godine na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru. Naziv doktorske teze je: Bračni problemi i metod njihovog rješavanja s posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu.

Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini ga je 2009. godine imenovao za direktora Vakufske direkcije.

Učesnik je u radu više konferencija, simpozija i stručnih seminara u zemlji i inostranstvu, kao i brojnih skupova o temi društvenih i ekonomskih problema u Bosni i Hercegovini.

Akos.ba