Ramazanske priče Alije Nametka: Dvije priče o mostarskom muftiji šejh Juji

Ili su zbilja bili golemi zato što su takvi bili ili zato što sam ja bio mali, ali i sada mi lebde pred očirma njihovi krupni likovi u ćurkovima i latama, s velikim bijelim ahmedijama i kao snijeg bijelim bradama.

Posjedali bi po sećijama u muftijinoj sobi, njih desetak, a najmlađi je zabacio za sebe sedamdesetu, pa bi govorili nekim sočnim i zvonkim turskim ili perzijskim stihovima, podsjećajući se vremena kad je grad bio sjedište uleme, učenjaka i pjesnika kad su oni bili djeca, i ponekad bi sumorno uzdahnuli, što Grad ostaje bez svojih atributa.

Bio sam mali, sasvim mali, za zemlju prirastao. Jedva sam se vidio iza stola u muftijinoj sobi, jedinog predmeta koji je govorio da je to ured u kojemu se svršavaju službeni vjerski poslovi, ali u koji bi došli kadgod ovi divni starci, bijelih brada, bijelih ahmedija, s dugim čibucima, na koje bi pušili blagajski baščenjak, iskrižan »na mravlju nogu«, da uz dim cigarete ili lule i uz kahvu osvježe uspomene na stara vremena, koja svi već iz navike nazivamo dobrim.

Kako su svu naobrazbu sticali na arapskom, turskom i perzijskom jeziku, tako bi u bosanski govor umiješali čitavu bujicu orijentalnog rječničkog blaga, da ih pravo nisam ni razumio, ali sam osjećao ljepotu njihova kazivanja, onih starih čudesnih vremena i njihove duše. Ja sam vjerovao u ljepotu njihovih duša u njihovu dobrotu, pa kad bi ko kasnije i govorio što nepodobno o njima, ako ih nisam mogao odbraniti od napadaja, ja sam u dnu duše vjerovao da nedostojni govore o njima nedostojno, da im ruše ugled u očima mladih, samo da bi ovi pošli stranputicom.

Imena bih im se možda mogao i sjetiti, ali lica svih mi se sada čine jednaka, gotovo potpuno ista. Bijele i bjelje brade, neduge i valovite, brci iznad usana podrezani, a sa strane opušteni i s bradom izmiješani. U nekog tek nešto požutjeli od dima. Lica izborana, ali nurli, svijetla, čela naborana, a ahmedije bijele, samo s malim, sitnim razlikama u načinu smotavanja finog pamučnog platna oko fesa. Svako odijelo jednako skrojeno, do pod vrat zakopčani prsluci, pa preko njih hrke, a po ovima late ili ćurkovi. Svi u jednakim širokim šalvarama, u svih bijele vunene čarape, pa mestve, a čifte ostavljene pred muftijinom sobom.

Eto, takve ih pamtim, a i sad, poslije dvadeset i više godina, prisjetim se neke zgode, o kojoj su pričali i ja je na svoj način shvatio i zapamtio. Pričali su, naravno, najviše o svojim prethodnicima, o ulemi Grada, kad je nje bilo dosta, a nije hitjela za službama i plaćama, jer su svi bili dobro stojeći građani, posjednici, age i begovi. Pa i među ovima koje sam ja zapamtio bilo je neovisnih koji su imali dosta vremena za česta razmišljanja i rijetke razgovore, ako i nisu bili bogataši. Nisu bili ni sirotinja koja traži i prima kakvu bilo službu. Nisu to bili svećenici koji provode povučen život kurijama ili samostanskim sobama, nego ljudi života, koji su ponekad, svršivši i najviše vjersko obrazovanje, otvarali dućane i prodavali robu, da ne bi morali živjeti od prodavanja znanja, koje su radije dijelili bez trarženja materijalnih nagrada. Bivali su i zemljoposjednici, koji su išli povremeno u svoja sela, da vide i da nadgledaju što se radi na njivama, u vinogradiama, na livadama. Oni su se miješali u vrevu svagdašnjeg života kao i njihovi sugrađani bez njihove naobrazbe, ali su vazda umjeli sačuvati dostojanstvo neovisna učenjaka, pa bili u službama ili živjeli kao obični vjerski obrazovani građani.

Možda to nisam iz njihova društva čuo, ali sve mi um leti, da je to zbilja bilo njihovo kazivanje o Šeh-Juji. Da, taj Šeh-Jujo. Za njega sam saznao prvog ramazana, u kojemu sam i ja nekoliko dana kao dijete dobrovoljno postio.

Obično bi se išlo u džamiju Tabačicu da se sluša iza ikindije učenje Kur’ana. Onda je to bilo u ljetu. Ispod samog džamijskog poda teče Radobolja i osvježiuje hladovinom od posta umorne, gladne i žedne vjernike.

Ali uoči samog Bajrama ide se u Šarića džamiju, i kad se pokloni hatma hair-sahibiji Ibrahim-agi Šariću, svatko ko zna čitati u Kur’anu dograbi jedan svezak i sjedeći skrštenih nogu, njišući se cijelim gornjim tijelom, poluglasno ili punim glasom recitira tekst Kur’ana, pa se čuje samo neko zujanje u džamiji, kao kad se roj pčela objesi o granu, i onda se pokloni hatma pred dušu Šeh-Juji. On je pokopan u groblju koje je cesta odijelila od džamijskog groblja, u turbi od šest kamenih stupova jednostavnih kapitela, s elipsastom nezavršenom kupolom, koju mu podiže u prvoj poli prošlog stoljeća hercegovački vezir Ali-paša Rizvanbegović-Stočević.

O njegovoj učenosti saznah kasnije iz knjiga, ali ono što u djetinjstvu o njemu slušah, osta mi kao ugodna svojina duševnog života, plemenito saznanje o jednom velikom, umnom čovjeku, kojeg znani poštuju, a i neuki, koji su makar kad što o njemu čuli, s dužnom se pažnjom obaziru na njegov skronni mauzolej plemenitih linija. Čak i djeca, kojoj se ne da učiti, idu za četrdeset jutara pred Edrelez na njegov grob i prije izlaska sunca uče Jasin, da im se otvori vidik pred duhovnim očima. I u njegovo vrijeme bilo je obijesne mladine, koja bi se grubo našalila čak i s ovakvim učenjakom, kojega je znanje i carski Stambul, izvor učenjaka, cijenio.

Pred džamijom je, po običaju, bilo uvijek nosila, na kojimma se nose mrtva i od kuće do groblja, i tenešira, na kojima se kupaju umrli. Bilo je uvijek ljudi kojsi su zazirali od ovih rekvizita posljednjeg čovjekova puta od kuće do džamije i dalje do groblja, ali je bilo i pustopašne mladeži, koja je slobodno lijegala na tanešir, koji je stajao obično u jednom uglu džamijskog dvorišta, na kojem se okupalo stotinama umrlih od raznih bolesti. Bilo je i takvlih koji bi od obijesti legli na nosila, dok bi ih drugi pokrili čohom i podigli na ramena, pa nosili po džamijskom dvorištu.

Tako se jedna skupina ovakve mladeži skupila u dvorištu Šarića džamije i zabavljala se i ondje gdje nije mjesto za zabavu. Opazili su iz daleka Šeh-Juju, a onda nekom na um pade i predloži društvu, da se s njim našale. Pozvat će ga da klanja dženazu jednom od njih, koji će leći na nosila.

I zbilja jedan leže na nosila koja oni podigoše na mejtaš.

Drugi izađoše na ulicu i pozvaše Šeh-Juju u džamijsko dvorište.

–               Da nam, efendija, klanjaš dženazu našem drugu, evo ovdje, – govorili su oni.

–               Dobro, dobro, – veli im Šeh-Jujo. – A kakvu hoćete da klanjam dženazu? Živom ili mrtvom?

–                Kako to, efendija, živom ili mrtvom? Ko je vidio živom obavljati sprovodni obred?

–               Ništa, ništa. Ja samo pitam.

–               Naravno, mrtvom.

Stao je ispred svih na mejtaš na kojem su bila nosila, leđima okrenuta njima, a oni se za njim poredali, podgurkujući se i prigušujući smijeh da ne provali. On im se onda, po običaju, okrenuo samo napola licem i pitao ih:

–               Kakva znate ovog čovjeka?

–                Dobar, Allah rahmet ejle, – odgovorili su susprežući jedva smijeh.

–               Da mu halalimo! – Halal olsun!

Onda je Šeh-Jujo najavio da počinje obred sprovoda odraslog muškarca i nije se više okretao, dok nije obavio molitvu, a onda je pošao iz dvorišta. Sad su svi oni prskali od smijeha, kako su hodžu prevarili, i čekali da im drug skoči s nosila.

Počeli su ga zvati, ali se on nije ni odazivao ni micao.

Podigli su čohu s njega, a on je bio ukočen, mrtav.

Tako su kazivali o Šeh-Juji, a sam Bog zna pravu istinu. Jesam li to čuo od njih, stare uleme, koja se okupljala kadikad u muftijinoj sobi, ili od nekih drugih stranaca koji su vjerovali u Šeh- Jujinu vidovitost, ne bih se smio zakleti, ali ovo sam čuvavao više puta od ljudi koji su znali kakvog je nekad učenjaka imao Grad.

U nekoj evropskoj zemlji vladao je neki duka. Neću govoriti o njegovoj vladavini ni o njegovoj državi, jer nisam ni od njih čuo ime toga dukata, te zemlje, a ni ime vladara, koga su samo dukom zvali u svom kazivanju. Imao je jednog sina i ovaj ga je po njegovoj smrti trebao naslijediti, ali se onda pojavi još jedan nasljednik, koji je tvrdio da je nezakoniti sin dukin i da mu pripada pola dukata kojem je vladao njegov otac. Prvi sin je poricao pravo samozvancu, a ovaj je opet bio uporan u svome traženju. Koliko god su suci htjeli biti pravedni i po Božijem i po ljudskom pravu presuditi ovaj slučaj, nisu znali, po čemu će ustanoviti, je li ovaj zbilja sin starog duke. Svi pravnici u Evropi su se bavili ovim slučajem i ostali nemoćni kao pred nedokučivom zagonetkom.

Dvorjanici malog duke su nešto znali o tome, da je stari duka bio »od tog posla«, da je mogao imati i nezakonite djece, ali je bilo sumnjivo što se pretendent javio tek po smrti čovjeka, za koga je tvrdio da mu je otac. I mladi duka, koji nije bio bahat i slavohlepan, volio bi dati i više od pola svoga dukata kome god nego da se u njegovim očima unizi uspomena na oca, na plemenita čovjeka, kakav mu se uvijek činio. A vrijednost čovjeka, oca, strašno bi pala u njegovim očima da se kako bilo dokaže da je bio »od tog posla«.

Kad u Evropi ne nađoše odgovora ovome zakučastom pitanju, po čemu bi se dokazalo, je li varalica ovaj čovjek koji traži nasljeđe bez ikakva prava na nj, ili je zaista dukin sin, a onda bi po zakonima toga dukata imao pravo nasljedstva, sjetiše se istoka i istočne mudrosti, koja nekada začas riješi i ono što se čini zakučasto, da se nikad ne bi moglo razmrsiti. A kako je mladi duka bio u dobru s turskom carevinom, posla diplomatskim putem upit na vijeće turskih učenjaka da oni stvar presude po zakonima istočnih mudraca.

Je li onda bila i u Stambolu oskudica u učenim ljiudima ili je možda sudbina htjela da se naš Grad proslavi, teško je to sada, nakon više od dvjesta godina, dokazati; tek se desilo i to, da je vijeće učenjaka odlučilo obavijestiti vezira za vanjske poslove, da ni oni ne mogu stvar riješiti, pa neka jave mladom duki njihov odgovor, da se nije takvo pitanje na Istoku pojavljivalo niti ga je tko od njih nalazio i učio u moru knjiga pisanih s desna na lijevo.

Onda je nekom starcu između njih palo na um, da ima jedan čovjek, kojemu su nudili u Stambolu visok položaj, kad je u carskom gradu svršio nauke, ali on je volio u svom rodnom Gradu biti muftija nego u Stambolu, gradu careva i caru gradova, postati vremenom i šejh-ul-islam. I rekao im je, kad su se čudili što neće da ostane u Stambolu, za koji su se svi otimali, i vojnici, i učenjaci, i trgovci i rentijeri: »Da nije ljubavi za domovinu, opustili bi oni krševiti krajevi.« Jedan starac iz vijeća učenjaka sjetio se Šeh-Juje i rekao da se pošalje upit njemu, pa ako ni on ne znadne, onda zagonetka nema odgonetke.

Neki oholi učenjaci su se protivili da se pita jedan provincijski hodža (ta, da je što vrijedio, već bi bio u Stambolu!) ali drugi su ga poznavali i osobno, dok je učio u Stambolu, ili samo po čuvenju, dok su nekima od njih dopirale do ruku i njegove fetve, pa prihvatiše prijedlog da se sastavi upit i da se odmah pošalje po najbržem tataru u Mostar.

Onda je brza pošta išla na konjima i nosio ju je tatar na najboljem konju, a za njim je jahao također konjanik – surudžija, koji bi puhao u rog i bičem gonio svoga i tatareva konja, pa gdje bi ga stizao, tu bi ga bičem udario, i konja i tatara. U određenim razmacima bile su menzilhane, gdje bi ositavljali umorne konje a zajahavali odmorne, i dalje jurili noseći najviše puta tek jedno važno pismo.

I tatar je dojurio s Istoka na Zapad, u Bosnu, a onda od Sarajeva na jug, u Mostar. Raspitivao se za Šeh-Jujinu kuću, pa kad ju je našao, rekoše mu da ga nema kod kuće, da je otišao u Vrapčiće na imanje, ali da će se istoga dana vratiti. On neka se odmori i pričeka.

Tatar se samo raspitivao gdje su Vrapčići, a onda, ne obazirući se na gostoljubive ponude, zajahao vilena ata i okrenuo putem kojim je došao.

Kod Zalika vidio je da mu u susret ide pješe jedan hodža, pa pomisli da bi to mogao biti onaj radi koga je on čak iz Stambola došao ovamo. Zaustavio je konja i istočnjački kićeno upitao, da li ima sreću govoriti s ponosom učenjaka, morem znanja i čovjekom punim vrlina, sa Šeh-Jujom.

Skromni čovjek je rekao, da je on Božji rob, siromašan ako ga Bog ne pomiluje svojim oprostom, glavom Mustafa Ejjubović, zvani Šeh-Jujo.

Tatar je skočio s konja i uz znakove najdubljeg poštovanja izvadio iz njedara savijeni papir, svezan preko sredine crvenam vrpcom, prinio ga ustima i onda predao učenjaku, koji je čučnuo kraj grobljanskog zida, odriješio vrpcu i pročitao upit. Onda se zamislio, ali ne što ne bi odmah mogao odgovoriti, nego zbog žalosnog stanja, da su u Stambolu već izumrli učenjaci kojima ne bi bio nikakav problem odgovoriti na ovako pitanje, i da je tamo nauka spala na tako tanke grane, da moraju već u zabačenu provinciju slati na rješenje ovakvih stvari.

Onda je iza pasa izvadio divit i na poleđini istog pisma napisao:

»Raskopat će se grob u koji je zakopan duka i izvaditi će se jedna njegova kost, možda rebro s lijeve strane prsa, iznad srca, zatim oprati i staviti u posudu s čistom vodam. Iza toga će se iz lijeve ruke onoga čovjeka koji tvrdi da je dukin sin izvaditi kap krvi i kanuti na onu vodu, nad kost. Ako mu bude zaista sin, krv će potonuti i prionuti za kost, a ako mu ne bude dijete, njegova će se krv razliti po površini vode.«

Mirno je zatim zatvorio divit i stavio ga za pas, pa pružio smotano pismo tataru i krenuo u Grad, dok su tatar i surudžija pritezali kolane na konjima, čudom se čudeći, kako ovo sve ovako ukratko bi, radi čega su oni, ne ispadajući gotovo iz sedla, proveli petnaest dana na putu iz Stambola do Šeh-Jujina Grada.

Iz knjige: “Ramazanske priče”

Autor: Alija Nametak

Akos.ba