Psihologija religije

Krajem XIX stoljeća u naučnoj tradiciji na vidjelo izlazi nekoliko naučnih pravaca koji su došli i do svoje naučne nezavisnosti, a među njima mogu se nabrojati: psihologija, sociologija, antropolgija, koje se u međuvremenu poznaju kao i “humane nauke”

Piše: prof. dr. Musa Musai, Gostivar

U današnje doba ove su nauke zaista napravile jedan veliki napredak u svojim istrraživanjima zbog toga što u svojim istraživanjima primjenjuju naučne metode i, osim toga, zastali su daleko napram filozofskih špekulacija i teorije. Zbog tih stavova i primjena naučnih i objektivnih metoda svakim su danom ovi naučni pravci pridobili nove prizme i gledne tačke pa su se time mnogo razvili i došli do toga da od njih na vidjelo izađu i neki novi naučni pravci ili njihove podgrane.

Ove nove naučne grane ma koliko izgledale da su napravile velika napredovanja i proširile se u njihovim istraživanjama, ipak nisu dostigle te željene nivoe i dovoljne spoznanje. Ovo se događa zbog toga što su te naučne discipline nove u naučnim krugovima, a ljudske karakterisitke i osobine koje ove naučne discipline izučavaju zaista su specifične i kompleksne.

Ista se stvar događa i s psihologijom ili njezinom podgranom psihologijom religije, koja kao predmet svog izučavanja ima čovjekovo ponašanje i njegovu prirodu. Bilo kako, imajući u vidu da se istraživanja u ovim pravcima svakim danom povećavaju može se očekivati da će i mogućnosti spoznaja čovjekovog ponašanja i prirode biti što efikasnije i doći do boljih zaključaka, čime bi doprinijeli i naučnim tokovima.

1.                  Psihologija i religija

Da bi se objasnila relacija između religije i psihologije, najprije treba definirati sam pojam religije. Zbog toga ćemo se prije nego što uđemo u dikusije psihologije religije najprije osvrnuti na nekoliko definicija vezanih za religiju.

Religija, kao jedan vrlo složen pojam, na arapskom jeziku imenuje se riječju din, koja prema onome što se prenosi u vjerskoj literaturi ima značenja kao naprimjer: “tradicija, zakon, dug, počit, put koji se slijedi i održava, kazna, nagrada, narod itd.”^[1]

U časnom Kur’anu pod pojmom vjere shvata se “život koji teče programom i regulativama kao što je potčinjavanje Svevišnjem Allahu, dz.š., biti u skladu s Njegovim odredbama kao što su naredbe i zabrane i njihovo poštivanje; tako da ukoliko se desi da se pojedinac pridržava svih ovih odredbi i zabrana i da ih poštuje, bit će nagrađen, a u sprotnom, treba da se vjeruje da će mu slijediti kazna i azab”.^[2]

Na zapadnim jezicima pojam vjere najviše se da spoznati s riječi “Religion”. Ako mi sad analiziramo riječ “vjera s etimološkog aspekta, vidjet ćemo da ta riječ jeste usko vezana s pojmom latinskoga jezika “religio”, koji ima značenje: vjera, vjerovanje, religioznost, vezanost i potčinjavanje s ljubavi i poštovanjem prema Bogu.^[3]

Teškoće koje naiđu u definiranju vjere različitog su karaktera i prirode, a one su: spoznaja esencijalnog karaktera, osobine čovjeka koji daje definiciju, njegov cjelokupni koncept, profesija kojom se bavi, period u kojem se daje definicija, socijalno stanje, političko, ekonomsko, kulturne osobine i način definiranja ili aspekt s kojeg se tretira vjera. Pored svih ovih teškoća, mi ćemo pokušati prenijeti nekoliko tih definicija koje su date od različitih naučnika i mislilaca u vezi s religijom.

William James pojam religije dopunjava uz pomoć tri aspekta: emocionalnog, bihevioralnog i s aspekta iskustva. Po Jamesovom mišljenju religija predstavlja: “Vjeru ljudih oko stvari koje oni poznaju kao svete, meditaciju dok se nalaze ispred Boga, uživanje individualnih iskustva, sve aktivnosti koje se realiziraju u čast tog vjerovanja i osjećaje koje dožive ti pojedinci”.^[4]

Još jedan od značajnih mislilaca religije Regis Jolivet u svom filozofskom rječniku religiju definira s dva aspekta:

Subjektivni aspekt: religija je ljubav koja dolazi od unutrašnjosti čovjeka i odanost prema Bogu s veličanjem i bogobojaznošću; prihvatanje činjenice da je čovjek primoran biti u stalnoj vezi s Bogom i poštovati sve njegove zakone, njegovim principima i namjerama sa zdravim razumom i čistim emocijama.

Objektivni aspekt: Izražavanje djelima i raznim aktivnostima onoga što je subjektivno što je sastavljeno od vjerskih emocija i stvarnog vjerovanja i to s izražavanjem kroz vjerske aktivnosti kao što su kurban, molitve, ibadeti, kao i sve moralno-etičke obligacije.^[5]

Jedna od definicija religije je i ona gdje se kaže: “religija je ona koja čovjeka ili pojedinca dovodi u jednu blisku vezu s Bogom, s jednim natprirodnim svijetom, a u socijalnim odnosima ona donosi odluke i vrednovanje za neke pojave u svijetu i kao takva, vjera je jedan sistem koji je sastavljen od vjerovanja, rituala, manifestacija i tradicije.”^[6]

Albert Schweitzer vjeru identificira s izvorom ilhama (inspriracije) za život i s voljom za život. On kaže da “Veneratio Vitae” jest izvor života, što znači da je vjera moja najdirektnija i najdublja volja za život i da vjera u ovom slučaju zajedno s etikom predstavlja aktivnu volju života.^[7]

Što se tiče Freuda, on se slaže da početak (začetak) vjere treba udaljiti od koncepta (shvatanja) da nešto može biti natprirodno ili rođeno u čovjeku, i zato se zalaže da nju definira kao produkt čovjekove misli, i kao takvo, on vjerovanje pojedinca identificira s figuracijom oca u Božijoj poziciji i to od straha ili nekog drugog razloga koji donosi čovječanstvo do takvog čina vjerovanja ili respektiranja nekog autoriteta kao što je Bog. Za njega je važno to što se vjera rađa i širi kao rezultat razvoja društva i raznih kultura. Po Freudovom mišljenju, kao što su fenomeni sublimiranja u nauci, moralu, umjetnosti, tako je i vjera jedan produkt jedne sublimirane iluzije i kao takva, ona je super ego. I u ovom slučaju za nju stvarni pokazatelj Boga jest otac. Zaista, po njegovom mišljenju Bog je sublimirani otac.^[8]

Ovdje se vrlo jasno vidi da je Freudova namjera bila da doživljaj vjere objasni i analizira s kompleksima i unutrašnjim instinktivnim osj ećajima. On ide i toliko daleko daj e u počektu svoje zainteresiranosti nekim vjerskim fenomenima vjerske rituale i neurotična obsesivna ponašanja predstavljao kao da su one istog značenja, i osim toga, još dodaje da je religija jedna neurotična obsesija. Ali s vremenom on je napravio neke promjene u vezi s vjerskim fenomenima, no, nikada nije dostigao da njih predstavlja na nekoj objektivnoj bazi, nego je uvijek s nekim determiniranim i reduciranim analizama pokušao dati neka objašnjenja u vezi s vjerom. Dogmi (kredo) kao što je vjerovanje u Boga i samoj genezi vjere uvijek je pokušao približiti se psihološkom studijom (analizom), međutim, uvijek je to uradio da bi kritizirao vjeru i zbog tih pokušaja od mnogih naučnih krugova pa čak i od njegovih studenata prijatelja bio je kritikovan.^[9] Jedan među njima bio je i njegov najbliskiji prijatelj i kolega Carl Gustav Jung. Jedna ovakva analiza oko vjerskih fenomena bila je i razlog da Freudova mišljenja nikad ili nimalo nisu stekla neki univerzalni naučni karakter.

Psihologija individualni vjerski život prihvata i tretira kao i sve druge predmete za izučavanje, i to isto onako kako što izučava svijest ili podsvijest pojedinca, dakle, na isti takav način izučava i sva vjerska ponašanja ili sam vjerski život. Iz konstatacije da je vjera došla zajedno s čovjekom zaključuje se da je svaka vjerska stvar psihološka; ali to nikako ne treba značiti da vjera potiče ili da je produkt psihologije. Vjera kao jedan simbolični sistem, u samim njezinim očima (u samome svome tretiranju) nije jednaka s psihologijom, nego je njihov cilj da objasne i dokažu doživljaje i osjećaje pojedinca u vjerskom životu, da kultiviraju jednu međusobnu suradnju s namjerom i ciljem da donesu i razviju jedan objektivan sistem istraživanja.

Ma koliko vjera bila jedna objektivna istinitost, ona je i jedna psihološka istina i kao takva, zauzima najvažnije mjesto u sveopćem sistemu vrijednosti, ali ona je u isto vrijeme za čovjekovu dušu jedan nepresušni izvor i predstavlja jednu superiornu snagu. U ovom kontekstu “vjera je jedna institucija koja determinira i od koje zavise stavovi i ponašanja ljudih, međuljudske relacije kao i život individualaca i društva”.^[10]

Pošto je vjera jedna istinitost unutar kulturnog života^[11], pojedinci ili društva koja su pod utjecajem vjere svoja ponašanja ili djela malo ili više orijentiraju s vjerskog ugla.

Vjera kao takva sa svojim utjecajem u duhovnom i moralnom životu individualaca i društva kao i odnosima između ljudi ili u nekim zakonima kojima regulira društvo, ljudskim bićima i raznim društvima omogućava jedan radostan i miran život.

Kao zaključak, možemo reči da vjera s takvom formom u kojoj samu sebe predstavlja unutar kulturnog života predstavlja jedan simboličan sistem, jednu socijalnu instituciju i da je sadržajna od jednog subjektivnog života. Tada dolazimo do konstatacije da s jednim vanjskim istraživanjem vjere dolazimo do analize i opisivanja čovjekovog društvenog i kulturnog života, dok s unutrašnjim istraživanjem dolazimo do analiziranja psihološkog nivoa vjerovanja, pa stoga kombinirajuči ove dvije metode dolazimo do efikasnijih i produktivnijih podataka u vezi s vjerskim životom individualaca. U međuvremenu, sve ovo steknemo pomoću nauke religijske psihologije.

2.                     Definicija psihologije religije

Psihologija religije kao grana moderne psihologije koja se razvila zajedno s njom izučava čovjekov vjerski život, prije svega vjerski psihološki aspekt, koji predstavlja za nju poseban izuzetak. Drugim riječima, psihologija religije u svojoj temi izučavanja prati “temeljne karakteristike vjere u čovjekovom duhu kao i utjecaje koje se reflektiraju u njegovom ponašanju”.^[12]

Psihologija religije s metodičkog aspekta, koji hoda paralelno s općom psihologijom, izučava realnost visokih osjećaja kao i osnove religiozne psihologije imajući u vidu da vjera sa svojom posebnom realnošču jest utjecajan faktor kod ljudi, ili drugim riječima, s jednim psihološkim izrazom ima utjecajnu funkciju u ličnosti.

Fenomeni psihologije religije kao nauke jest to da je ona uvijek stajala daleko od predrasuda i stepena raznih kvalifikacija, sva svoja istraživanja realizira i klasificira naučnim metodama. To znači da se ona kao jedna naučna grana na kategoričan način uopće ne bavi predrasudama niti donosi normativne odluke kao što to rade neke druge naučne grane poput prava, logike, etike i dr., nego samo želi sve fenomene analizirati onako kakvi jesu i opisati (prikazati) ih onako kakvi i jesu, te se trudi prodrijeti u dubine čovjekove duše da bi posmatrala i percepirala njegove promjene i razvoj i kvalificirala te promjene.^[13]

Vjera kao dio čovjekovog života svjesno ili nesvjesno utječe na duhovnu strukturu pojedinca i kao takva, ona mora biti jedno polje psihološkog izučavanja. Samo zbog toga u izučavanju razvojnosti religioznosti u duši pojedinca polazna se tačka pravi počecima od principa i osnovnih podataka opće psihologije da bi se stiglo do objektivnih i naučnih zaključaka. Vjerska osjećanja koja se bude kod jedne ličnosti, vjerovanje koje je formirano kao rezultat mišljenja, napravljena ili nenapravljena djela u vezi s njim, sve ovo u cjelosti čini vjerski život.

I sve ovo kao jedan duhovni fenomen jeste sfera psihologijskog istraživanja ili, bolje rečeno, religiozne psihologije. Ma koliko vjera izgledala kao jedna nepromjenljiva teološka tema, bez individue (pojedinca) i društva, ili drugim rječima bez prisutnosti čovjeka, ne može se govoriti o vjeri, što znači da će se psihologija religije razvijajući se između jedne sfere opće psihologije i svoje druge sfere, a to je teologija, koje jednu drugu obuhvataju, interesirati svime što je psihološko u vjeri i njezinim manifestacijama.^[14]

Glavna osobina psihologije religije stoji u tome što ona naučnim metodama istražuje sve ono što je esencijalnog karaktera u životu, emocijama, svjesnosti i vjerskim akcijama (djelatnosti). To znači da psihologija religije od svih naučnih grana uzima ili upotrebljava materijale i saznanja koje dolaze pri pomoći samoj njoj, pa prema tome sve ono ostalo ostavlja drugim naučnim granama koje su joj najbliže. Naprimjer, diskusiju oko različitih teorija u vezi sa značenjem religije ostavlja filozofima zbog toga što se filozofi najprije interesiraju za poziciju i vrijednost vjere u sistemima opće filozofije. Zbog toga se saznanja koja su se stekla psihološkim istraživanjama vrednuju samo oko filozofskih konstelacija. Psihologija religije samim upotrebljavanjem naučnih psiholoških metoda razdvaja se od “spekulativne” intelektualne filozofije.

Psihologija religije svoj vanjski pogled i fenomen, društvenu evidenciju koja je objektivna, ostavlja sociologiji religije, koja u svojim izučavanjima društvenih ponašanja i socijalnog razvoja upotrebljava dostignuća psihologije religije istražujuči psihološke i sociološke događaje (fenomene) koji utječu na vjersku ličnost, s posebnim osvrtom na opće sociološke faktore.

Psihologija religije izučava vjerske osjećaje i mišljenja individue, koja su posebna njena osobina, vjerske osobine u duši čovjeka i utjecaje koje napravi vjera u ponašanju individue.^[15]

3.                     Teme i sfere psihologije religije

S psihološkog aspekta, sfera koja se zanima ili izučava vjerski život jeste sfera psihologije religije. Vjerskim životom se smatraju svaka osjećanja, misli i akcije koja su vezana s time što je transcendentno. I prema ovome, mi kažemo da glavna tema kojom se zanima psihologija religije jeste shvatanje psihičke strukture vjerskog života. Vjerski život kao iskustvo koje doživljava čovjek jeste najdiskutiraniji pojam u psihologiji religije.

Iz ove rečenice možemo shvatiti da glavne teme kojima se bavi psihologija religije možemo poredati ovako:

Kako se formira i kako se razvija vjerovanje u Allaha i vjera kod pojedinca? Kakvo je vjersko vjerovanje i vjersko djelovanje čovjekovo u raznim periodima, počevši od rođenja pa do smrti? Kakve sličnosti i različitosti postoje u pogledu vjerskog života između životnih doba i to počevši od ranog djetinstva? Ili koje su te vjerske osobine tog pojedinca u toku ovih razdoblja? Kojeg su mišljenja pojedinci u vezi s vjerskim temama? Da li prihvataju ili ne prihvataju egzistenciju Allaha, Dženneta, Džehennema, poslanika, svetih knjiga, meleka i dr.? Koja su to osjećanja koja hrane čovjekov vjerski život i do kojeg je stepena prisutan njihov utjecaj kod pojedinca? Kako utječu kod ljudi osjećaji kao što su vjerska ljubav, strast, sigurnost, oslanjanje, predanost, zahvaljivanje, bogobojaznost i druge? Kakva djela prakticiraju ljudi i kako ona utječu na njihove unutrašnje živote? Koliko pojedinac prakticira vjerska djelovanja kao što su namaz, post, zekat, hadž, molitva (dova), koljenje kurbana, dobročinstvo, haram, halal i dr.? Koje su glavne psihološke osobine promjene vjere (konvertiranja), uputstva u vjeru (hidajet) ili vjerskog negiranja? Čovjek koji doživi ovakve događaje u kojem ih godišnjem dobu doživljava i u kakvom se psihološkom stanju nalazi dok se svi ovi događaji dese, isto kao, koji su ti faktori koji utječu na realiziranje ovih promjena?

I na kraju, pored toga što se psihologija religije zanima i proučava sferu vjerskog života kod normalnih ljudih, ona jeste i nauka koja izučava ili analizira isto tako i stanje, način vjerovanja i kod ljudih s deformiranim socijalnim ponašanjem ili kod ljudi s psihološkim manama. Zapravo, dok glasni cilj svih znanja jeste da pomažu ljudima, i psihologija religije sa svojim naučnim istraživanjama pokušava pružiti pomoć ljudima u razvoju i realiziranju jednog uravnoteženog i zdravog vjerskoga života.^[16]

4.                     Ciljevi psihologije religije

Cilj psihologije religije jeste spoznaja i analiziranje psiholoških elemenata u vjerskum životu bilo kod nas bilo kod drugih. Psihologija religije sve ovo realizira proučavajući vjerski život naučnim metodama s ciljem da dođe do naučnih istina i to na najobjektivniji način.^[17]

Ako ovo što smo do sada izlagali iznesemo na jedan malo otvoreniji način, reći ćemo da cilj psihologie religije jeste objašnjenje formiranja, razvitka i promjena vjerskog vjerovanja, vjerskog mišljenja, vjerskog osjećanja, stavova i načina ponašanja kod čovjeka, i u isto vrijeme da se bavi i pronalaskom sličnosti i različitosti ovih tema među ljudima.

Psihologija religije želi svoju blisku koncepciju, analiziranje i istraživanje prema vjerskom životu napraviti na jedan što širi način tako što će postupiti prema svim njima najobjektivnije. Od ovoga proizlazi da će stvari kao što su Allahova egzistencija, istinitost vjere, vrijednost vjere, ostati van okvira psihologije religije i da ona nikada ne ulazi u diskusiju ovakve naravi.

Psihologija religije ima za cilj da prouči i formalnu religioznost čovjeka ali isto tako i fenomene vjerskoga života s najvišim osjećanjima koje može doživjeti pojedinac.^[18] Psihologija religije, koja se bavi naučnim istraživanjem vjerskoga života, ima za cilj razne vjerske fenomene ili pojave predstaviti onakvima kakvi jesu, bez ikakvog nagona na nečiju stranu. I kao takva, ona ne pravi nikakvu propagandu ničije vjere i ne ulazi u diskusije vrednovanja nijedne vjere bilo to pozitivno ili negativno. Otkrićima do kojih dolazi svojim metodama u sklopu svojih mogućnosti pokušava donijeti opće zaključke na jedan sistematičan način.

Psihologija religije kao jedna od grana opće psihologije ne veže sebe za grane i pravce psihologije niti se stavlja u poziciju njihovih potreba, nego pokušava proučiti i analizirati vjerske fenomene bez ikakvog naklona. Ona ima za cilj da svojim zaključcima generalizira i sistematizira principe do kojih je došla poslije sprovedenog istraživanja.

Jedan drugi cilj psihologije religije jeste da objasni način formiranja vjerovanja, vjerskog mišljenja, vjerskih osjećaja, vjerskog stava i vjerskog ponašanja kod čovjeka, a osim ovoga, ima za cilj objasniti njihov razvitak i promjene te pronaći različitosti i sličnosti među ljudima u vezi s vjerskim događajima.^[19]

5.                    Metode psihologije religije

Istraživačke metode koje upotrebljava psihologija religije jesu iste te metode koje u raznim slučajevima upotrebljava sama opća psihologija. Ovđe se može viđeti i jedna od glavnih osobitosti psihologije religije, koja kao nauka s mnogostranim pragmatičkim metodama dolazi do neke naučnoobjektivne istinitosti. Ovo kažemo zbog toga što u modernoj psihologiji “princip cjelokupnosti” (Armaner, op. cit., str. 45.) jeste jedan vrlo značajan faktor u definiranju i značenju svakog fenomena.

Razlog tome je što jedan psiholog koji se zanima za psihologiju religije, umjesto da se bavi pretpostavkama i špekulacijama, upotrebljava metode i naučne teknike u rješenju psihičkih fenomena. Naprimjer, neko misli da su žene religioznije od muškaraca, i on opće ne osjeća potrebu da argumentira ovu pretpostavku. Ali čovjek koji se zanima za psihologiju religije osjeća potrebu da jednu ovakvu pretpostavku argumentira na jedan naučan način. Kao početak, on napravi evidentiranje žena i muškaraca koji prakticiraju ibadete. Poslije toga u vezi s ovim napravi neke opservacije između žena i muškaraca, upotrebljava anketiranje, proučava i uzima njihova mišljenja u vezi s vjerovanjem i njihovom odlučnošću u vjerovanju, analizira motive i osjećaje koje se manifestiraju kao rezultat tog vjerovanja i na kraju svega toga donosi zaključke i objašnjenja prema statistikama i evidencijama uzetim u toku istraživanja. (Armaner, op. cit., str. 46.)

Sve ovo on radi s ciljem da izvuče na vidjelo najtemeljitije stvari i ono što je psihički motiv u vjeri. Prikupljanje, sitematizacija i komentiranje saznanja jesu razdoblja i posebne tehnike kojima se dolazi do zakjučnih spoznaja. Oba ova metoda psihologija religije uzima kao bazu u svojim istraživanjama.

a.                    Alati i tehnike u prikupljanju saznanja

1. Lična dokumentacija: Ova metoda realizira se naslanjajući se na lične biografije ljudih u vezi s njihovim vjerskim iskustvima i doživljajima, s jednom unutrašnjom ili vanjskom opservacijom. U sklopu ovoga nalaze se i informacije koje neko izvana može spremiti za neku ličnost čiji je život on slijedio u vezi s vjerskim iskustvima. Svi ovi podaci uzimaju se i analiziraju iz jednog psihološkog okruga i poslije toga dolazi se do objektivnih objašnjenja i zaključaka uz pomoć kojih se može shvatiti unutarnji i vanjski život pojedinaca s aspekta vjerskog života.
2. Ankete: anketa je metoda koja se u zadnje vrijeme najčešće upotrebljava u istraživanjama psihologije religije. Anketa jeste jedna odgovarajuća tehnika koja uzima ljudska mišljenja i stavove u vezi s nekim općim događajima. Tako pitanja raznih strana i oblasti, koja se postavljaju između ankete, itraživaču omogućavaju da dođe do mnogih spoznaja i značajnih dokaza. Vrlo je važan sadržaj postavljenih pitanja koja će se formulirati unutar same ankete. Vrijedi spomenuti i to da u toku procesa formuliranja pitanja ankete jezik i rečenice trebaju biti shvatljive i konkretne bez ikakvog pozadinskog značenja na takav način da se može prodrijeti u psihičku dubinu anketiranih osoba. Pitanja koja će se postavljati trebaju biti koncizna i u jednom konkretnom stilu s jednim jedinim ciljem – da se što efikasnije mogu shvatiti od samih upitanika.
3. Intervjui (reportaže): Intervjuiranje se radi na osnovu unaprijed spremljenih pitanja koja će biti postavljena učesnicima u procesu intervjuiranja. Intervjuiranje se realizira tako da istraživač sam treba biti prisutan a isto tako i oni koji učestvuju u toku istraživanja. Plan i realizacija samog intervjua napravi se uz prisustvo obje strane. Isto tako, trebamo spomenuti da je u ovom procesu vrlo važna sama objektivnost istraživača. Vrijedi istaći da ne smije biti utjecaja i sugeriranja od istraživača u toku procesa intervjuiranja, nego samo oni koji učestvuju trebaju iskazati svoje doživljaje i iskustva u vezi s temom koja je izabrana. Intervjuiranje kao jedna tehnika istraživanja, ako se stvarno upotrebljava s mudrošću, jeste odgovarajuća metoda za teme vjerskoga života.

4. Testovi: testovi se najčešće upotrebljavaju u općoj psihologiji da bi se mjerili koeficijent intelegencije, razne sposobnosti i uspjeh samih učenika kao i u drugim raznim situacijama i prilikama. Osobnost testova stoji u tome što oni mogu biti vrlo uspješni u slučaju da su pripremljeni na jedan standardiziran način.
5. Analize vjerskih tekstova: U sklopu ove tehnike i metode uzimaju se u obzir vjerski tekstovi kao što su Kur’an, Biblija itd. Cilj ove metode jeste da se prodre što dublje u duhovni svijet pojedinca u toku njegovih vjerskih doživljaja i iskustava. U vezi s vjerskim tekstovima mišljenje i objašnjenja uzimaju se od pojedinaca koji su uključeni u samom istraživanju.^[20]

b.                                             Metod planificiranja i komentiranje ustanovljenih saznanja

U gore navedenim citatima spomenuli smo neka objašnjenja u vezi s metodama i tehnikama koje se upotrebljavaju u psihologiji religije da bismo došli do što efikasnijih saznanja. U vezi s drugom metodom možemo reći da u ovom procesu poseban značaj ima period klasifikacija i sistematiziranja utvrđenih saznanja tog istraživanja s namjerom i ciljem da se unutar sklopa jednog perspektivnog uobličenja da objašnjenje i komentiranje ovih utvrđenih saznanja istraživanja. Naprimjer, vjerska iskustva i ponašanja trebaju se analizirati i diskutirati u sklopu jednog sistema opće psihologije, tako da damo njihovu sistematizaciju s aspekta osjećanja, motivacija itd., ili tako da kategoriziramo stavove ljudih s aspekta vjerovanja ili vjerskih aktivnosti, i to počevši od “vrlo dobar vjernik” sve do “slab vjernik ili nevjernik.”

Objašnjenje i komentiranje nekih vjerskih događaja u sklopu nekih određenih kategorija nema za cilj ništa drugo osim da izvuče na vidjelo razloge i motive koji utječu na vjerske doživljaje samih pojedinaca. (Kerim Yavuz, Din Psikolojisi metod meselesi ve yeni gelismeler, A.U.I.F.D., 1986, br. 7, str. 153-185.)

Ovo su metode uz pomoć kojih jedan naučnik može ili pokušava konstatirati relaciju između Boga reflektiranu u čovjekovom duhu. Ali svaki naučnik jeste i svjestan činjenice da su metode u suštini samo jedna sprava, i samom činjenicom da ih posjedujemo ne znači da je i stvar završena. Cilj je da ove sprave koristimo u što boljoj situaciji. To je isto kao u primjeru s jednim hirurgom koji pored sebe ima sve sprave ali ne znači da je time i završio posao. Naravno, u psihologiji je obavezno da učestvuju shvatanje, sud, emotivnost, intuicija i druge spretnosti. Čovjekova je pamet jedinstvena sposobnost da od prikupljenih podataka izvuče naučne zaključke.

REZIME

Ovaj rad tretira definicije i teme psihologije religije kao naučne grane moderne psihologije koja za svoj cilj ima proučavanje cjelokupnog vjerskog života pojedinca. Psihologija religije izučava čovjekov vjerski život, prije svega njegov psihološki aspekt, koji predstavlja za nju poseban izuzetak. Drugim riječima, psihologija religije u svoju temu studiranja uključuje temeljne karakteristike vjere u čovjekovom duhu kao i utjecaje koji se reflektiraju u njegovom ponašanju. Zadatak psihologije religije jeste da analizira i konstatira svaki psihološki element u vjerskom životu pojedinca.

Fusnote:

[1]         Guney Tumer, Abdurrahman Kučuk; Dinler Tarihi, Ocak Yayinlari, Ankara, 1988, str. 13-14.

[2]         Vidi: Kur’ani-kerim, Ali Imran 19, 85; El-Enfal 39; Et-Tevbe 29,33; Gafir 26; Nasr 1-3. Guney Tumer, Abdurrahman Kučuk, op. cit, str. 14-15.

[3]          Dragomir J. Pantić, Klasična i svetovna religioznost: Socijalno-psihološko istraživanje stanovnika beogradskog regiona, Beograd, 1988, str. 55.

[4]         William James, he Varieties of Religious Experience, The Fontana Library, London, 1960, str. 15.

[5]         Regis Jolivet, Felsefe Lugati, Istanbul, 1984, str. 176.

[6]         Huseyin Peker, Din Psikolojisi, Samsun, 1993, str. 23.

[7]         E. Wayne Oates, he Psychology of Religion, Word Books, Waco, Texas, 1973, str. 48.

[8]         Antoine Vergote, Religion, Foi et Incroyance (etude psichologique), Bruxelles, 1983, str. 9-10.

[9]        Ali Kose, Freud ve Din, Iz Yayincilik, Istanbul, 2000, str. 169-172.

[10]       Hayati Hokelekli, Din Psikolijisi, T. D. V. Yayinlari, Ankara, 1993, str. 35.

[11]       Lee, A.Kirk Patrick, he Scope of Religious influences on personal and societal wellbeing, “Journal of social issues”, god. 51, br. 2, summer 1995, New York

[12] Neda Armaner, Din Psikolojisine Giri§, Ankara, 1980, str. 4.

[13]      Ibid., str. 5.

[14]       Veysel Uysal, Dini Tutum Davrani§ ve §ahsiyet Ozellikleri, M. U. Ilahiyat

Fakultesi Vakfi Yayinlari, Istanbul, str. 9-15.

[15]      Armaner, op. cit., str. 5-6.

[16]      Huseyin Peker, op. cit., str. 24-25.

[17]      W. W. Geofrey Scobie, Psychology of Religion, B.J. Batsford ltd. London and Sydney, 1975, str. 25.

[18]      Armaner, op. cit., str. 14.

[19]      Peker, op. cit., str. 25.

[20]      Hokelekli, op. cit., str. 12-14.

 

Izvor: “ISLAMSKA MISAO” godišnjak Fakulteta za islamske studije u Novom Pazaru, 2001, br. 1. Novi Pazar

 

Obrada: Akos.ba