Vi ste ovdje
Home > Magazin > Zanimljivosti > Psiholog Marko Romić zasadio šumu koja je postala oaza za stanište divljih životinja

Psiholog Marko Romić zasadio šumu koja je postala oaza za stanište divljih životinja

Poznati psiholog iz Mostara Marko Romić prije 27 godina zasadio je nekoliko stotina sadnica jele, bora i ariša na području rodnog mjesta Požetva kod Konjica. No, ni slutio nije da će to postati prava šumska oaza i stanište divljih životinja, što je ustanovio nedavnim dolaskom na to živopisno mjesto, javlja Anadolu Agency (AA).

Šuma je sa 700 do 800 sadnica zasađena u proljeće 1992. godine na lokaciji Postinjak na 1.150 metara nadmorske visine, iznad Romićevog sela Požetva, kod Konjica. Puna je simbolike, kako njezina sadnja, tako rast, razvoj i današnji život koji se odvija na tom živahnom mjestu, koje je posjetila ekipa Anadolu Agency (AA).

„U to doba, zapravo, moja ideja je bila da napravim park. Nekako u glavi mi je bilo to da napravim mali park sa stazama i šetnicama gdje bih ispod tih jela ili borova bile klupe za odmaranje, jer tu ima jako lijep pogled na Bitovinju, Pogorelicu i prema Rami“, govori Romić, pokazujući ekipi Anadolu Agency (AA) šumu s mjesta s kojeg ju je često promatrao kad bi dolazio u rodni kraj.

Prisjetio se kako je sadnja šume trajala desetak dana zahvaljujući pomoći majke, brata i sestara. No, kako je naglasio, lokacija na kojoj je šuma zasađena ima simboličan naziv „Postinjak“, što znači da je mjesto gdje zemlja nije rodna za usjeve koji su se sadili u tom mjestu. To mu je uveliko bilo olakšanje za pridobiti oca, koji je silno volio zemlju, da mu odobri sadnju šume.

„Kad smo je zasadili, onda smo shvatili da to treba sačuvati, jer je ovdje bilo jako puno stoke u selu, ovaca, goveda, konja i svega ostaloga, koja je slobodno hodala, i onda je otac odlučio da investira u ograđivanje te šume i na taj je način ona spašena u onom kritičnom dijelu, znači prvih desetak godina, dok je porasla“, priča Romić.

Iako je, dolazeći u rodni kraj, redovito gledao svoju šumu izdaleka, nakon 27 godina odlučio je zaći u šumu i prošetati s društvom i tada doživio pravo iznenađenje.

„Vidio sam, ne samo da je šuma živa, jer to se vidi i odavde, nego tamo se vide i staze kojima prolaze životinje koje ovdje obitavaju. To su u prvom redu srne, jeleni, medvjedi, divlje svinje…“, kazuje Romić.

Životinje su, kako ističe, ostavile vrlo jasne tragove na mnogim od tih stabala, što je s ponosom i zadovoljstvom predstavio ekipi AA uz zahvalu za pokazano interesovanje za ekologiju, kojoj pridaje jako puno pažnje.

„To je ono što me jako oraspoložilo. Naravno, sad nekako čovjek razmišlja kako bi to još više i još ljepše napravio, kako bi se to unaprijedilo. U svakom slučaju, mislim da je važno da uopće pričamo o šumama kao resursima naše zemlje, kojih je, na žalost, sve manje. Prilično se neodgovorno kao zajednica odnosimo prema njima, tako da moj zasad, ta moja šuma, nekako je jedan primjer kako bi više nas moglo napraviti nešto slično“, kaže Romić.

S radošću pokazuje stabla koja su očito omiljena tamošnjoj divljači, te vidljive tragove koje godinama koriste za češanje medvjedi, srne i ostale životinje.

„Ovdje imamo i tragove krzna. Cijelio ovaj dio se vidi da je korišten za te, rekao bih, rekreativne aktivnosti životinja“, zadovoljno govori Romić, pokazujući i tragove kandži u šumi koju je 1992 godine zasadio s namjerom da to bude park za druženje.

No, nije mogao ne podijeliti i okolnosti pod koji je šuma zasađena, jer sam dolazak na to mjesto u njemu je izazvao bujicu sjećanja i emocija.

„U proljeće, odnosno u četvrtom mjesecu 1992. godine, ja sam došao iz Sarajeva, gdje sam bio na kraju studija, to je bila subota i Bajram. Mislio sam da ću sljedeći dan, u nedjelju, vratiti se nazad kao što sam se obično vraćao, jer mi je bio ostao samo diplomski ispit koji sam trebao dati za nekih mjesec dana. Međutim, sljedeći dan u Sarajevu je bila ona pucnjava pred Skupštinom i pred Hollidayem, pa sam mislio kako neću sutra ići u Sarajevo nego sljedeći vikend, nadajući se da će do tada sve stati. Međutim, došao je i sljedeći vikend i ja sam počeo shvaćati da moj povratak u Sarajevo neće biti tako brzo i da zapravo ni rat neće stati tako brzo“, kazuje Romić.

Ta spoznaja jako ga je pogodila, jer, kako ističe, bilo mu je jasno da više ništa neće biti kao prije.

Prisjećajući se studentskih dana u Sarajevu i svojih dolazaka u rodni kraj, priča i o svome dolasku u Mostar gdje je zasnovao obitelj i izgradio karijeru nakon ratnih zbivanja.

Njegova misao iz 1992. godine. da ništa neće biti kao prije, zaista je, kaže, ostvarena. Ni šuma koju je sadio s ciljem da bude mjesto za druženje s prijateljima nije ono što je htio, ali je sretan što je živa i što se u njoj život odvija.

“U to doba u cijelom ovom području radila je tada jako poznata firma Šipad, eksploatirali su šume koje su oko nas. Oni su tada bili jako odgovorni, tako što su tamo gdje su sjekli odmah sadili nove zasade šume. Mi, kao djeca iz škola, išli smo tamo pošumljavati organizirano, pa bi za to dobili novac s kojim bi otišli na ekskurziju. Bilo je to vrijeme u kojem je bilo jako lako navabiti sadnice, moglo se dobiti gotovo besplatno, pa čak i besplatno“, pojašnjava Romić svjestan da je sada to nemoguće.

Strahujući da njegova šuma ne doživi devastaciju, kaže da u posljednje vrijeme često misli o odnosu šire društvene zajednice prema prirodi i onome što se devastacijama i nebrigom može dogoditi, jer bi za njega bilo prirodno i normalno vjerovati da će šuma koju je zasadio živjeti i nakon njega.

„Nove strukture koje sada upravljaju i vladaju našom zemljom nekako olako dopuštaju da se šume nemilice sijeku, a da se pri tome ne vodi računa da se taj prostor na kojem se siječe ponovno zasadi. Ne vodi se računa o tome da će to značajno doprinijeti eroziji tla i da ćemo na kraju svi biti gubitnici“, upozorava Romić.

Stoga se nada da će njegova priča doprijeti do onih kojima bi mogla biti inspiracija i pokazatelj da čovjek i kao pojedinac može nešto uraditi.

„Barem nam naša zemlja pruža nevjerojatne mogućnosti u tom smislu. Možemo saditi svugdje okolo, a mi uglavnom ne radimo to. Mi devastiramo siječemo, palimo, kršimo, lomimo i nekako skloni smo destrukciji. A, ja mislim da ukoliko čovjek nema osjećaj za prirodu, onda radi sam sebi o glavi“, kaže Romić.

Smatra da se mora puno više voditi računa o zaštiti prirode i o suživotu s prirodom, jer je vidljivo što se događa na globalnom planu. Prije 30 godina priča o globalnim zatopljenjima, kako ističe, bila je kao neka magličasta teorija, a danas svima vidljiva prijetnja.

„Ove nevjerovatne promjene koje se događaju kod nas i u svijetu, zapravo su jasan dokaz da čovjek narušava ekosustav, a ovaj naš mali mikroekosustav ovdje još uvijek je živ i nadam se da će biti još življi uskoro“, poručio je Romić iz šume koju je zasadio prije 27 godina.

Napomenuo je kako se tada sustavno vodilo računa da se eksploatirana šumska područja zasađuju novim nasadima, jer se mislilo na generacije koje će tu zemlju baštiniti.

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top