Profesori Filozofskog fakulteta: Atak na historiju i identitet BiH

Prof. dr. sc. Husnija Kamberović:

Direktor Instituta za istoriju u Sarajevu, član Savjeta za nauku Kantona Sarajevo, vanredni profesor na Odsjeku za historiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Paljevina Arhiva Bosne i Hercegovine, kojom prilikom je u vatri i vodi velikim dijelom uništen jedan od najvrednijih depoa u tom Arhivu (Depo br. 1 u kojem se nalazila građa dijela fonda Zajedničkog ministarstva finansija, Personalni dosijei, Povjerljiva građa za razdoblje između dva svjetska rata, zatim neke od najvažnijih arhivskih zbirki, uključujući i kulturnu zbirku o djelovanju Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“), šokantno je upozorenje na ozbiljnost situacije u kojoj se nalazimo. Nakon što su 1992. zapaljeni Vilajetski arhiv, koji se čuvao u Orijentalnom institutu, i Nacionalna i univerzitetska biblioteka, ova paljevina arhivske građe u Arhivu Bosne i Hercegovine je najveći udar na kulturno nasljeđe, ali i na povijest i budućnost Bosne i Hercegovine. Mi profesionalni povjesničari i znamo da paljevine knjiga i arhiva nikada nisu mogle donijeti ništa dobro, osim što su uvijek bili upozorenje još većih patnji i stradanja. Mi također znamo s kojim problemima se suočavamo u proučavanju naše povijesti, znamo šta znači paljenje Vilajetskog arhiva za razumijevanje naše povijesti osmanskoga razdoblja, i znamo šta znači ovo paljenje navedenih fondova u Arhivu Bosne i Hercegovine za razumijevanje naše povijesti od 1878. do danas. Da li nas ovo neko želi izbrisati iz povijesti? Ne znam da li su ovi koji su zapalili dio Arhiva Bosne i Hercegovine svjesni šta to znači, ali mi znamo da to vodi brisanju povijesnog bića ove zemlje i zatiranju dokaza o specifičnoj formi života u povijesti ove zemlje.

Ova paljevina nema nikakvo opravdanje, ali ona je istodobno i upozorenje da se arhivska i bibliotečka građa mora izmjestiti iz zgrada državnih ili političkih institucija, kako više nikada ne bi došli u situaciju da se gnjev naroda, ispoljavan prema vladajućim političkim elitama, završi paljenjem kulturnog blaga ove zemlje. Dajem punu podršku naporima Arhiva Bosne i Hercegovine u čuvanja arhivske građe i zato predlažem da se odmah pokrene akcija za gradnju Arhiva Bosne i Hercegovine, prije nego se obnove sada zapaljene zgrade Vlade Kantona Sarajevo i Predsjedništva Bosne i Hercegovine, te da se onemogući otimanje zgrade Nacionalne biblioteke od strane Gradske uprave Sarajeva, jer možemo doći u situaciju da prvi naredni gnjev naroda bude usmjeren i prema toj zgradi, a žrtve bi opet mogle biti biblioteke i naše kulturno nasljeđe. Građevinski projekti koji su postojali sredinom 1980-ih godina o gradnji Arhiva i Nacionalne biblioteke u Sarajevu, voljom političkih elita poslije 1990-ih gurnuti su u stranu kako bi se gradili tržni centri i hoteli. Vrijeme je da se to sada počne mijenjati.

Prof. dr. Enes Pelidija:

Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Odsjek za historiju

Paljenje Arhiva BiH i paljenje Arhiva Federacije BiH, prije svega, neprocjenjiva je šteta za narod i državu uopće. Ovo paljenje podsjeća me na mnoga slična iz bliže i dalje prošlosti, a Sarajevo je jedno od tih paljevina imalo 17. maja 1992. kada su srpsko-crnogorski agresori zapalili Orijentalni institut. Tada su, u opkoljenom Sarajevu, arhivi koji su sada zapaljeni čuvani i sačuvani do najnovijeg doba. Bojim se da je ovo netko uradio svjesno i namjerno jer paljenje arhiva je ustvari paljenje prošlosti i identiteta svake zemlje i svakog naroda, svake državne tvorevine. Nažalost, ovo je jedna gruba istina koja nekome služi da bude što manje Bosne i Hercegovine kao države. Država i predstavnici vlasti koji se brinu o unutarnjoj sigurnosti građana i institucija i predstavnika vlasti imaju 24 sata u danu obavezu da čuvaju ono za što su plaćeni i za što im je posao određen.

Prof. dr. Sanjin Kodrić

Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine

 Spaljivanje važnih zbirki Arhiva BiH i Arhiva FBiH jedan je od ogromnih gubitaka u poslijeratnoj BiH, utoliko prije što je riječ o nenadoknadivom gubitku u zemlji koja je i bez ovog preko svake mjere podnošljivosti poharana i uništena, ali je i jedan od pokazatelja očitog općeg užasa u kojem živimo u posljednja dva desetljeća. Nakon što je kulturno-historijska baština BiH sistematski uništavana tokom proteklog rata, ali i nakon što je slično tome nebrigom i nehajem vlasti prepuštana propadanju i nestajanju u poratnom vremenu, spaljivanjem važnih zbirki Arhiva BiH i Arhiva FBiH zauvijek je izgubljen još jedan dio naše memorije – spaljen još jedan dio bosanskohercegovačkog pamćenja i identiteta.

Da nesreća bude veća, po svoj prilici riječ je između ostalog i o zbirkama koje se odnose na doba austrougarske uprave u BiH, vrijeme između dvaju svjetskih ratova i vrijeme Drugog svjetskog rata, uključujući i dokaze o ratnim zločinima u ovom periodu, fondu Branka Mikulića itd., a zapravo o nekim od zbirki i fondova koji su ključni za razumijevanje bosanskohercegovačkog povijesnog kontinuiteta i bosanskohercegovačke povijesne zbilje ovih razdoblja uopće. Nakon ovog, manje je države BiH i bit će još lakše manipulirati povijesnim činjenicama i ovu zemlju proglašavati tek nedavnim „daytonskim konstruktom“. To je, dakle, naš opći, zajednički nenadoknadivi gubitak, a koji – siguran sam – nismo željeli, nego se i ovakvo što desilo kao učinak svega onog što se u BiH zbiva toliko dugo da su u ovoj zemlji odrasla i djeca koja nisu imala priliku naučiti nešto o sebi i vrijednostima koje imaju. A pri svemu ovom, naučni gubitak nije, također, ništa manji. Nakon spaljivanja Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH i Orijentalnog instituta u Sarajevu, propasti prepuštenih muzeja i galerija itd., odnosno uništenih brojnih drugih kulturno-historijskih svjedočanstava naše prošlosti, mi praktično u ovom trenutku u BiH, u vlastitom posjedu, imamo vrlo malo relevantne građe potrebne za uvid u ono što je naša povijest. Metaforički govoreći, ostali smo i bez rodnih listova ove države, ali i bez nekih od temeljnih izvora za razumijevanje naše društvene, političke i kulturne prošlosti. Sad ćemo još više biti prisiljeni o sebi učiti od drugih i znat ćemo vjerovatno samo ono što nam kažu i što nam dozvole da saznamo.

U tom smislu, i kao građanin BiH i kao član akademske zajednice, u cijelosti razumijem i podržavam sva gladna bosanska usta koja traže svoja prava i stojim uza sve časne ljude koji zahtijevaju zapravo ono što je najelementarnije – pravo na normalan život, ali isto tako sve nas zajedno upozoravam i na to da ničiji (pa ni moj) gladni stomak ne može opravdati ili ravnodušno prihvatiti rušenje nekih od posljednjih vrijednosti koje imamo, a pogotovo ne spaljivanje naše zajedničke memorije. U situaciji sveopćeg neznanja koje je i posljedica svega onog što BiH danas jeste, onaj ko je potpalio prvu vatru u Arhivima zapalio je, konačno, i dio svojeg pamćenja i svojeg identiteta, a da toga vjerovatno i nije bio svjestan! Građani BiH imaju pravo i trebaju tražiti bolji život – to je čak naša zajednička obaveza, ali svi zajedno u ovim ružnim vremenima trebamo sačuvati i barem zrnce razuma, a kako nam sutra ne bi bilo još gore. Moramo shvatiti i sami sebi priznati šta se desilo i s tom sviješću pokušati graditi naš sretniji život, između ostalog i s boljim obrazovanjem i idealom društva znanja moderne i prosvijećene Evrope.

Prof. dr. Salmedin Mesihović:

Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Odsjek za historiju

Mislim da je za svaku osudu šteta načinjena od strane huligana koji su iskoristili opravdane mirne demonstracije obespravljenih građana, kako bi liječili svoje frustracije uništavanjem i paleži. Vinovnike bi trebalo otkriti, uhapsiti i procesuirati… Potrebno je odmah pristupiti revitalizaciji arhiva, i posebno njegovoj digitalizaciji, i naravno pospješivanju rada ovih institucija, otvaranju javnosti (jer 99, 9 % ljudi u Sarajevu i ne zna gdje su bili ti arhivi).

behar.hr