Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Na početku školske godine: Prepiska između dvije žene u časopisu Tarik iz 1909. godine

Na početku školske godine: Prepiska između dvije žene u časopisu Tarik iz 1909. godine

 PREPISKA IZMEĐU DVIJE ŽENE POD PSEUDONIMIMA SVRŠENA RUŠDIJANKA N. I POSAVKA

Časopis TARIK VOL. II, BR. 7, 8 i 9, STR. 102-104, 123-124, 138.1909.

NA POČETKU ŠKOLSKE GODINE

Početak je škole. Vrijeme, koje nas opominje na našu dužnost, na posao. Doduše, malo je dosadno po cijele dane sjediti na tvrdoj klupi i gutati prašinu, ali iza muke dolazi last, a iza kiše sunce.

Moramo se i napatiti, ako hoćemo da se pripremimo i osposobimo za borbu života, za udaju, da budemo dobre žene, a još bolje odgojiteljice — matere.

Mi – slabe žene imamo veću zadaću od vojnika, koji životom brani rodnu grudu, milu domo­vinu. Imamo odgajati djecu, svoju vlastitu krv, koja će braniti i domovinu, a braniti i sebe i brata svog.

Ko nam je usadio u srce klicu dobrote, a ko opet razvio i pobudio čuvstvo poštenja? Ko drugi, nego mila majčica. Ne, mi ne moramo biti krasotice u zlatu i dragom kamenju, ne mo­ramo biti kićeni lampioni, u kojim nejma svjetla. Ali moramo biti krasotice duhom, moramo imati duševnu naobrazbu. Treba, da jedan put pokažemo, da nismo stvorene, da budemo robovi i puka naslada muškarčeva. Ta i mi imamo srce, koje osjeća, ljubi i trpi za svoj bijedni narod, koje mu želi pomoći.

Žene moraju biti prve svjetlonoše, zvijezde prethodnice, koje stvaraju svojim životom nerazorive temelje kulture. Ugledajmo se na sposobnost i naobrazbu jedne osmanlijke, ruske muslimanke, pa i češkinje, hrvatice, pa i u sve ostale. Ta i one su tijelom slabe žene. Koliko u Češkoj protura ženska gimnazija u svijet spisateljica i pjesnikinja.

Da, žene se bude! Samo mi muslimanke u Bosni još spavamo teškim, zimskim snom. Kad će jedan put i nama sunce zasjati, da nas probudi, da nam ugrije hladna i mrtva srca? Ta gdje je ta blažena muslimanka u cijeloj Bosni, koja napisa ma i najmanje djelce, lijepo, – velim lijepospjeva pjesmicu, ili uopće uradi nešto na polju kulture. Pogledajmo malo sebe i oko sebe. Kad bi koja od nas došla u društvo naobraženih inovjerki, bilo bi joj tijesno u tom, makar i vrlo lijepom društvu. Stidjela bi se, jer ne bi mogla ni govoriti, pošto nije ni u što upućena. Šta mi znamo? Da li je dosta, da znamo lijepo vesti i šiti? Ta hoćemo li učiti sinčića, da veze i šije, ili ćemo s tim muža zabavljati? Koliko ima danas žena, koje proklinju čas, kad su se rodile i stupile u teški brak?

One ne misle da li može muž ljubiti svoju i lijepu tijelom ženu, koja mu nije ni izdaleka du­hom ravna.

Oni dolaze u dodir i sa kulturnim ženama i vide duševne mane i nedostatke svoje žene, dakle i to je ta nama krivnja.

Koliko ima po ostalim zemljama ženskih listova, a mi ni ciglog. Zar ne bi bilo lijepo, kad bi­smo uzele i mi naprimjer ovaj list «Tarik» – pošto ga znamo većina nas čitati — pa da iznosimo svoje jade i belaje i da se upoznajemo sa svijetom. Ako se mi ne pobrinemo za se, drugi neće. Ali trebamo rada i truda, jer u moći grozdovi vise, a iz znoja niče ponajbolji plod. Dakle: naprijed složno pod bajrak prosvjete.

Svršena rušdijanka N.

Piše: Posavka

ODGOVOR

nepoznatoj drugarici —

Pregledala sam članak „Na početku školske godine“ u (7) broju „Tarika“ od neke svršene rušdijanke. pregledala sam ga nekoliko puta i pokapala svoj dragi „Tarik“ suzama radosnicama. Veseli me bigljisanje tog mladog nadobudnog slavujčića. Forma i poređaj misli tu nijesu najbolje izvedeni, ali briga za sreću doma i žarka ljubav napram svoga roda, koja iz tih redaka vrije, plaho me je oduševila.

Ja nijesam učila u Rušdiji, jer je u našem mjestu nejma, ali sam od brata naučila toliko, su koliko sam u stanju bila razumijevati samo iz onoga, što sam u kojoj knjizi proučila. Brat mi je uvijek govorio da sam darovita, pa me je to bodrilo, da što više čitam, te sam prijašnje „Behare“ haman sve pregledala.

Ima već nekoliko godina, od kako sam uvidjela, da smo mi muslimanke sasvim zaostale u radu za opće dobro. To me je peklo i s bratom sam o tom često razgovarala. Moj dobri brat me uvijek tješi s nadom u bolju budućnost. Do skora nijesam znala, ali sad fala Bogu razumi­jem bratov savjet, koji mi je najviše napominjao, a taj je: „Da moramo čuvati svoju starinu i da se ne trebamo kititi s tuđim perjem!“ I zbilja, draga sestro, – Ah kako mi je ugodno što ti mogu kroz ovaj list pisati, a da se s tobom i ne poznajem – naši su stari adeti u svemu ljepši i pribraniji od ičijih drugih. A kako je smiješna ona, koja tuđinštinu begeniše, a svoje kudi! Ja odoh daleko govoreći o bratovim savjetima, a meram mi je bilo govoriti o našoj nehajnosti glede općenitih stvari.

U sviju naroda ženski stalež pridonosi mnogo pomoći u javnom radu, a nas bosanskih mu­slimanki kao da nikako i nejma pod nebeskim kubetom. Ima doduše nekoliko hanuma do­brotvorki, koje su iz svog bogatstva ponešto pridonijele u dobrotvorne svrhe, kao u Bos. Gradiškoj, D. Tuzli i Sarajevu i tako su pokazale, da i nas ima živih, ali su to samo iznimke. Kamo naša ženska udruženja i dobrotvorna društva? Kamo naši ženski mektebi i uzgojilišta? Doduše, mi smo same nemoćne, da sobom podižemo sebi zavode i mektebe, već su se za to dužni pobrinuti naši prvaci, ali mi smo u stanju za to dignuti svoj glas i zatražiti! svršiće se —

Piše: Posavka ODGOVOR

    NEPOZNATOJ DRUGARICI

  svršetak —

Ti si – draga sestro – u „Tariku“ nešto navela, kako se naši ljudi stide i crvene radi naše nespo­sobnosti, pa sam te razumila, a i pravo im je. Oni su tome i krivi. Mi zaista nijesmo krive, ako nešto ne znamo i ako nešto nespretno izvedemo. Neka nam osnuju zavode i mektebe, u kojima ćemo se moći podučiti svemu, što nam je kao ženama i majkama potrebno, pa ćemo vidjeti hoćemo li onda biti nespretne. Zar i mi nijesmo u stanju naučiti pravilno govoriti, lijepo kuhati, šiti i djecu uzgajati, kao i ostalo ženskinje? Jesmo Bogme! Zar nijesu naprimjer naši vezovi nešto, čemu se treba diviti?!

Ti – draga sestrice – u svom krasnom pismu veliš, da mi ne moramo biti krasotice u zlatu i dra­gom kamenju, ne moramo biti kićeni lampioni u kojim nejma svjetla! To si, sestro iz dna moje duše rekla, i ja sam u tebi eto našla istomišljenicu u pitanju ženskog suvišnog nakita. Koliko se ja ljutim na to, što je naš stalež tako nisko pao, te drži, da je nakit preči od znanja. Mnoge te i ne pitaju, jeli joj domaćin u stanju pribaviti ugru dukata, ili almasli granu, nego će stotinu djetinjarija i budalaština počiniti, starješinu natjerati da je nakiti, pa makar se i zadužiti mo­rao. A šta ima ona od toga? Ona je s tim postupkom islamski cjelokupni imetak umanjila za nekoliko stotina forinti, a ona ako od sebe nije vrijedna, ne valja ni pod stotinu ugri i almasli grana. Ona je slična praznoj tikvi, koja pliva po vodi, a u to zabodena zlatna bašlija.

Zar ne bi bolje i korisnije bilo uložiti tolike dukate u rad, pa od prihoda podizati ženske mektebe i kupovati ruho siromašnim muslimankama?

Znanje, čistoća i red to je — sestro – najljepši nakit!

O tome bih ti imala još puno pisati, ali nejmam kad, nego ako se opet javiš, pisaću opširnije. primi mahsus sto selama i isto kaži svojim drugaricama, koje su nam istomišljenice.

Sada molim Uredništvo „Tarika“, da ovo moje pismo odštampa, ali neka moga imena ne iznosi u javnosti, nego neka ostane u tajnosti.

Vama, gospodine uredniče, hvala na ustupljenom prostoru i čestitam novu — 1328 – godinu svima muslimanima i muslimankama.

Izvor:  “Prilozi za istraživanje sociokulturnog položaja žene u BiH: izabrana bibliografija (1900-2010)”

koja omogućava sveobuhvatan pregled knjiga i članaka koji u navedenom periodu tretiraju sociokulturni položaj žene u BiH. Ova publikacija uključuje i anotiranu bibliografiju naslova iz perioda od 1992. do 2010, kao i odabir značajnih članaka o muslimankama objavljivanih u periodici od 1900. do 2010. 

Izdavač: CEI Nahla

Bibliografija u pdf formatu: BIBLIOGRAFIJA

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top