Priča – kao bakšiš dobrom insanu
Naš glas c u turskom jeziku ne postoji. Znak “c” čita se nešto između dž i đ, ni đ, ni dž. Možda malo bliže dž, ne znam, ima kvalifikovanijih od mene. Znam da je Recep Redžep, a moje prezime Đođić bi se pisalo Cociç. Da, kvaka na ć je dole.
Svake godine jedini odmor koji imamo je u Turskoj. Jednom ili dvaput smo išli na Egejsko, ali uglavnom je to Sredozemno more, Akdeniz, Antalija, odnosno mjesta oko nje. Od svega, svih ovih godina, uspio sam zapamtiti da se svake godine uspijem odmoriti, zaliječiti boli umornih kostiju i vijuga i tog Recepa. Sjećam se i slomljenog nosa, koji je na čudan način prouzročio pisanje ovih priča, ali će to biti opisano u posebnoj priči, koju sam dužan sebi i urednicima. Imena mjesta i hotela u kojima boravimo ne pamtim, često i ne znam, jer moja Alma sve organizuje, to joj je posao i dobro ga radi. Moje je samo da budem. Blago meni.
Bio je četvrtak, neke godine, u nekom hotelu u nekom mjestu blizu Antalije. Prišao sam Recepu, ime uvijek piše na pločici na grudima, obratio mu se: Redžep bey. Buyrum. Znate li gdje ovdje ima džamija. Cami? Iznenađen, jer je mislio da pred sobom vidi Rusa, pitao me odakle sam. Inače, Rusi su ovdje činili veliki dio turista, a naš izgled je nepogrešivo slovenski, pa su domaćini uvijek bili iznenađeni kad bi im rekli odakle jesmo. Bosna- Hersek. Ove godine me pitaju jesam li Poljak, Rusa slabo ima. Redžep se počešao po glavi, cami var, ima džamija, ali daleko. Taxi parali, skup taksi. Nema veze, sutra je petak, džuma. Cuma, veli on, zna zašto pitam. I ponovi da je taksi skup, ali da on ima rješenje. Transport var. Ima transport. Svakog petka, tačno u jedan, kombi vozi osoblje, konobare, kuhare, baštovane, majstore, u obližnje selo na džumu. Kusura bakma, oprostite, Tarik bey, ako vam nije problem, možete sutra sa nama. Dragi Redžepe, što bi mi bio problem.
Kombi je imao devet sjedišta, ali u njemu nas je bilo najmanje dvadesetpet. Redžep me je dočekao, doveo me do sjedišta. Mogu ja i stajati, ali ni Redžep, ni ostali ne daju ni čuti. Sjeo sam, a oni su i mjesto do mene ostavili prazno. Sjedite, molim vas. Ni govora. Do džamije je mjesto ostalo prazno. Gužva je, vruće, sramota me, sjedite… Nisam ih uspio nagovoriti. Mjesto će ostati prazno i u povratku.
Džamija je bila mala, seoska, sa niskom munarom. Poslije džume su dijelili uštipke. Pojeo sam dva. Redžep i njegovi su me upoznavali sa prisutnim džematlijama kao da se sto godina znamo, ne skrivajući radost da sa sobom imaju kardeša, brata, iz Bosne. Vratili smo se, a na izlasku, svaki putnik prenatrpanog kombija mi je prišao da me poselami i kaže Allah kabul etsin, Tarik abi. U tih sat i malo više napredovao sam od beya, gospodina, u abija, starijeg, poštovanog brata. A nisam bio najstariji. Recep je sa mnom otišao do recepcije, do zadnjeg koraka se osmjehujući. Osmijeh sa lica mu je nestao samo kad sam mu pokušao dati nešto novaca, bakšiš. Vidjet cemo se, Tarik abi, nije ovo za bakšiša.
Ostali smo još nekoliko dana, Redžepa više nisam sreo. Zato pišem ovu priču, kao bakšiš dobrom insanu. Dodijeljenih bakšiša se ne sjećam, a ovog nedodijeljenog i njegovog nesuđenog vlasnika pamtit ću cijeli život. A i četvrtak je.
Piše: Tarik Đođić
Akos.ba
