Priča: Kad tramvaj progovori
Pitanje je koliko svjetova ima, pored ovoga našeg. Ti paralelni svjetovi, u svemirskim prostranstvima ili oko nas, oku našem nevidljivi, pričaju svoje priče, čine se posebnim i drugačijim od svakog. Ljudi su, svjetovi za sebe, svako od nas ima svoj svijet, zapravo, mi smo mikrokosmosi. Naša su tijela savršenstvo Božijeg stvaranja, duše su nam metafizičke baterije koje nas čine živima, a razum i emocije određuju šta ćemo da radimo, dobro ili zlo.
Da li je čovjek naučen da čini zlo ili ga je neko dovoljno jako povrijedio pa i sam postane zao ili je zapravo to urođeno u njemu pa taj instikt treba da ukroti ili mu se prepusti. Kako god, zlo ima svoj početak, a ovih dana me naročito muči gledati sve te nesretne ljude oko sebe. Neki od tih ljudi depresivno gledaju u pod vidno mučeni nekim problemom, tako zagledani, Bog zna o čemu razmišljaju: možda da sebe ili nekoga drugog ubiju, da odustanu, da odu (ako imaju gdje otići), smišljaju način kako si pomoći, no, čini se uzalud, prepuštaju se stvarnosti i žive dan za danom.
Ponedjeljak je. Danas sam prva smjena. Prvo ću popiti kahvu, nešto malo pojesti. Nekad bih je pio sa svojom suprugom, ali eto već je druga godina kako nas je karcinom rastavio. Bila je to izuzetna žena. Imala je pedeset i tri godine kada me je napustila. Djeci u školi u kojoj je radila naročito je teško pao odlazak najdraže učiteljice i dan-danas je se sjete, jave se da me podsjete na neku od njenih lijepih osobina kojima sam svakodnevno svjedočio. Nismo imali djece, tako nam bilo zapisano. Sad mi je i drago što je bilo tako, jer ne znam kako bi naša djeca podnijela odlazak te dobre osobe. Meni je naročito teško ujutru i navečer. To su dijelovi dana kada samoća pokazuje svu svoju surovost, brutalnost i nemilost. Preko dana kad je čovjek okupiran poslom i obavezama nema kad ni razmišljati o samoći, ali kad dođe kući, pa ga niko ne dočeka osjeti gorčinu života, osjeti kandže te nemani na svojoj koži. Isto je i sa jutrom, kad se probudiš i shvatiš da sam započinješ novi dan, da i onu kahvu i doručak provodiš bez ikoga i izlaziš iz kuće ne pozdravljajući se, jer nemaš koga ni pozdraviti. Još se navikavam, i još će proći sigurno dosta godina da shvatim da je moja najdraža otišla na bolji svijet.
Svaki je ponedjeljak isti. Javljam se u 7:00 u centralu na Čengić Vili već dvadeset godina. U 7:15 već sam na tramvajskoj stanici sa blokom i olovkom u ruci. Čekam da naiđe tramvaj i da se počnem probijati između ljudi tražeći im kartu. Za ovih dvadeset godina koliko radim kao revizor ne postoji psovka koju nisam čuo, istina kad prođem, ne direktno u facu. Na početku sam reagovao, odgajao te bezobraznike, ali kako je vrijeme prolazilo postalo mi je svejedno, da ih više i ne registrujem. Mislim da čak i ljudi psuju manje nego ikad, ali ni ja ih ne kontrolišem kako bih trebao, a i kako ću? Ko još ima, osim nekolicine njih, novca da kupi kartu? Kupone više gotovo niko i ne kupuje, firme ne daju radnicima ni godišnje karte, a ovo malo što ih kupi obično su zalutali u tramvaj jer im je automobil nedostupan iz nekog razloga, nisu stigli na taksi ili komercijalu ili im se jednostavno žuri ili ne svađa sa revizorima pa je kupe. Penzioneri ionako teško žive pa ih niko i ne pita, školarci i studenti čuvaju pare za užinu, jaliju i narkomane koji se vozaju tramvajem ne smiješ ni pitati za kartu jer ćeš završiti kao Omer prije dvije godine, izboden na sred stanice u pola bijela dana. Reda radi, prođeš tramvajem, ako ko pokaže kartu dobro i jeste i tako sve u krug. Novi tramvaj, novi ljudi, a stara rutina, osam sati na dan, pa javljanje u centralu i odlazak kući. Dvadeset godina, dvanaest mjeseci u godini.
Prošle su jutarnje gužve. Tramvaji su bili puni ljudi koji su išli na posao, djece u školu i omladine na fakultet. Zalutao je tu i poneki penzioner koji je vjerovatno išao doktoru ili na pijacu, a opet ima i onih kojima je dosadno kući pa se tako vozaju tramvajem da im vrijeme brže prođe, stvaraju gužvu, nerviraju druge ljude.
Najviše sam volio poluprazne tramvaje. Imao sam dovoljno vremena da pogledam neke od putnika i uvidim da su to uglavnom nesretni ljudi. Njih je bilo lahko prepoznati, svejedno, radilo se o muškarcu ili ženi, mlađi, srednjih godina ili stariji: zamišljen pogled kroz prozor ili u pod, suznih očiju, blijedog ili žutog lica, kosa vidljivo masna i prljava, ruke uništene od teških poslova, odjeća izlizana i pomalo ustajalog mirisa, često sa, više praznim nego punim cekerima hrane za današnji ručak; makarone, hljeb, mlijeko, pavlaka, jeftina salama, otprilike takvog sadržaja. Kada bi ustajali da izađu na stanicu činili bi to teško, umorno, uzdišući, odgegali bi se do rukohvata i za par sekundi izašli, a onda svojim kućama. Pratio sam ih pogledom i pokušavao zamisliti kakav je to njihov život.
Par mjesta iza vozača sjedio je muškarac pedesetih godina. Sijede, guste i neuredne kose koja je padala preko ušiju i dobro zarasla prema vratu, iz ušiju su mu blago izbijale sijede i rijetke dlake, gustih crno-sijedih obrva iznad krvavih, žutih i crnih očiju. Lice mu je bilo crveno, usne ispucale isto kao i ruke. Jake šake, ali vidno ispucale. Nokti su mu zadebljani, žuti i jaki, nešto duži. Na sebi je imao uniformisanu jaknu, vjerovatno neka građevinska firma, pantole iste boje kao i jakna i prljave duboke čizme. U ovo doba ljudi se obično vraćaju sa posla, pa tako i on. Gledao je kroz prozor. Čitav dan po ovoj kiši valjalo je praviti neku zgradu, irgetiti i slušati nervoznog inžinjera kako se dere i naređuje, požuruje i ne dozvoljava da se na toj jednoj pauzi što imaju pojede onaj bijedni komad hljeba sa par listova nekog nareska nalik salami i jeftinog namaza. Valjalo je vjerovatno othraniti djecu koja idu u školu, obezbjediti im da imaju normalan život, jer dovoljno im je poniženja što im otac izgleda tako da niko neće ni da sjedne pored njega.
Sa njegove desne strane, šest sjedećih mjesta iza sjedila je žena koja je izgledala mnogo starije nego što je to zapravo vjerovatno i bila. Crne, duge i masne kose svezane u rep, suznih i izrazito plavih očiju gledala je prema revizoru i čekala da joj traži kartu koju nema. Vidjevši da revizor ne prilazi, naslonila je bradu na lijevu ruku, nagela se prema prozoru i gledala u šine kojima ide suprotni tramvaj. Male i upale oči odlutale su mislima negdje daleko. Bez šminke na svome licu jasno su se vidjele bore oko očiju, špicast nos, mršavi obrazi i tanke usne. U krilu je jednom rukom držala nekoliko kesa, a ruke su joj bile oteknute i modro-crvene od nošenja. Prstenje koje je imala na tankim prstima samo što nisu pukli. I ona je, baš kao i ovaj građevinac išla kući sa posla. Djelovala mi je kao neka higijeničarka iz privatne firme gdje je čistila toalete za stokom u odijelima i suknjama na peglu. Kažem stokom jer je i Mejra dok je moja žena bila živa radila isti posao i izgledala gotovo isto, žaleći joj se kako nema veće stoke od tih kravataša i dama u suknjama na peglu kada je toalet u pitanju. Stjecao sam dojam da bi životinje bolje iza sebe ostavile i očistile nakon što završe malu ili veliku nuždu. I tako, čisteći cijeli dan za drugima, išla je kući, djeci i mužu, gdje je čekalo da kuha, pere i ima razumijevanja za sve njih.
Bezbroj je faktora koji utječu na takvo stanje. Koliko njih samo radi posao koji ne voli, trpi šefa ili vlasnika koji ih maltretira i ucjenjuje. Koliko je njih kome plata ne može pokriti osnovne životne potrebe, koliko je njih kome djeca zaspu gladna, a oni očajni i u suzama provode besane noći jer im ne mogu obezbjediti život dostojan jednog čovjeka. Taj isti nesretni čovjek kroz prozor tramvaja zamišljen gleda političare kako se voze službenim autima i odlaze i dolaze na posao o njihovom trošku putem bezbroj nameta koje mora plaćati. Prežderavaju se u državnim kantinama i privatnim restoranima novcem građana, svojoj bahatoj djeci iz obijesti više ne znaju ni šta bi kupili, a da to već nemaju, ali opet, taj zamišljeni putnik iz tramvaja, jadan i nemoćan, glasa za tog političara koji ga laže svakih par godina pred izbore samo kako bi sebi obezbijedio novi mandat i novi luksuz.
Dvadeset godina, svakog dana, svaki tramvaj koji je poluprazan ispriča mi tu istu priču sa drugim likovima, tužnu životnu priču običnog čovjeka, stanovnika grada Sarajeva, koji odlazi i dolazi sa posla.
Za Akos.ba piše: Mirza Pecikoza
