Priča iz Prozora: Nije lahko gasuliti mejita

Završio sam Gazijinu medresu, a onda i Fakultet islamskih nauka. Sve me to, na neki način, obilježilo kao budućeg hodžu. Nisam bježao od toga iako sam potajno maštao o književnosti. Želio sam pisati romane.

Međutim, želje su jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. Književnost je ostala samo san – Medresa je kasnila par dana s dodjelom diploma, pa sam i ja zakasnio na upis na književnost, a, vala, i neka sam! – iako, evo, koristim svaku priliku da pišem i ostavljam trag iza sebe. Došao sam u Prozor i zvanično postao hodža.

E sad, u cijeloj toj priči ima nešto što mi je uvijek stvaralo neku vrstu nelagode. Naime, nikada mi nije bio problem da budem hodža. Naprotiv, časna je to uloga u zajednici. Ipak, nešto mi je itekako bilo problem. Nisam smio ni pomisliti na to da ja nekada kupam umrlog. Sve mogu, samo gasuliti mejita ne mogu. Tačnije, ne smijem. Strah me i tačka. Nekoliko mjeseci prije mog dolaska u Prozor na bolji svijet preselio mi je otac. Ja, naravno, nisam smio ni blizu gasulhane.

Ali, kad nešto hoće da bude, ono i bude. Nisam se havetno ni smjestio u Prozoru i upoznao s džematom, kad mi javiše da sutra ima dženaza. Umro Munib, jedan od bližih novih komšija. Šta sad?

U Medresi su nas vodili u “Bakije” “na praksu”. Gledali smo kako se gasuli mejit. Tačnije, bilo je tu više mejitova. Sjećam se da smo prošli pored djevojke koja je ležala u otvorenom sanduku. Nekoliko umrlih bilo je prekriveno. U prostoriji u kojoj se obavlja gasul u “Bakijama” bilo je potijesno, pa smo se nekako natiskali i gledali kako gasali gasule nekog čovjeka bez jedne noge. Bilo je među nama, učenicima Medrese, i onih koji su se tom prilikom onesvijestili. Ja sam ostao pribran do kraja, ali i još uvjereniji u svoj stav: definitivno nikada neću kupati umrlog.

I, eto, umrli je bio u gasulhani, desetak metara od sobe u kojoj sam spavao. Bože Svemogući, šta da radim? Ako kažem džematu da ne smijem gasuliti, svi će reći: “Pa, kakav je to hodža?” Opet, ako budem gasulio, crknut ću od straha.

Moram. Nema mi druge.

Ujutro dolazi moj sekretar, i on se zove Munib, i govori da je vrijeme da idemo u gasulhanu. On je sve pripremio. On će mi i pomoći.

Ogasulili smo Muniba Zajmovića bez ikakvih pometnji. Nisam vjerovao samom sebi kako smireno i staloženo sam sve obavio. Dženazu smo klanjali na Borovnici. Bila je zima. Nisam siguran je li bilo snijega, ali ću poslije zapamtiti da svaki put kada klanjamo dženazu na Borovnici prati nas neko padanje, ili kiša ili snijeg.

Na dženazi je bilo dosta svijeta. Rahmetli Munib bio je među omiljenijim ljudima u čaršiji. Učili smo Jasin u kući, kako je i običaj ovdje.

Dan je prošao i navečer sam u kući ponovo bio sam. Mislio sam o umrlom. Hoću li smjeti zaspati? Da li će mi, čim zatvorim oči, doći na san? Bilo je već kasno, ali mi se nije spavalo. Šetkao sam po kući i bio dosta nervozan. I onda, najednom mrak. Nestalo je struje. Rukama sam klapao po stolu pa po komodi, valjda tražeći svijeću, iako sam dobro znao da svijeće nema u kući. Zašto baš večeras da nestane struje?

Srećom, došla je brzo. Ne znam kad sam zaspao, ali znam da mi niko nije dolazio na san. Nije se desilo ništa.

Poslije sam gasulio umrle s manje straha. Iskreno, nikada mi nije svejedno ući u gasulhanu, ali uđem i gasulim. Uvijek se sjetim jednog starijeg kolege koji je još u vrijeme komunizma došao na hodžaluk u neko selo na jugu Hercegovine i imao isti strah kao i ja. S istim je osjećajem ušao u gasulhanu da prvi put gasuli mejit. Ustvari, nisam siguran da je tada na selima i bilo gasulhana jer su mi često pričali da su hodže gasulile umrle ondje gdje je to bilo najpodesnije. Nerijetko bi se u zemlju utislo nekoliko direka koji bi potom bili zastrti dekama ili čaršafima unutar kojih bi se mejit gasulio. Uglavnom, ovaj kolega gasulio je umrlog i, nakon što mu je sapunom istrljao tijelo, sapun mu je ispao. Hud se sageo da ga dohvati, zaboravivši da je ruka umrlog ostala u savijenom položaju. Mogu samo zamisliti šta je pomislio i kako se osjećao ovaj hodža kada ga je, onako sagetog, ruka umrlog tresnula po glavi.

U godinama poslije gasulio sam novorođenčad, maloljetnu djecu, mladiće u najljepšim godinama, sredovječne ljude i oronule strace. Gasulio sam ljude koje sam dobro znao i s kojima sam bio vrlo blizak, ali i one koje sam prvi put vidio u gasulhani. Gasulio sam u svim našim džematima i osvjedočio se u nešto neobično.

Naime, i danas znam imama koji ne smiju gasuliti. Znam imama koji to urade jednom i više se ne usude. Međutim, ja gasulim, ali, već po izlasku iz gasulhane, slika umrlog više ne postoji u mojoj glavi. Jednostavno, ne pamtim umrle, naravno, osim onih bliskih ljudi. Da li je to neki odbrambeni mehanizam mog organizma koji tako potiskuje ono čega se boji, ili je u pitanju volja Svemogućeg Boga koji želi da mi olakša – ne znam. Ne znam ni da li drugi ljudi koji gasule imaju isto iskustvo, ali kod mene je tako.

Danas, dok pišem ove redove, osjećam se tužno jer sam jutros gasulio dragog profesora Smaju, čovjeka kojeg su zbog njegove jednostavnosti, uvijek vedra lica i prijatne čehre voljeli svi u čaršiji, pa i šire. Nakon predanog rada u prosvjeti, penzionirao se i sve više vremena provodio u svojoj bašči. Tu je i završio. Našli ga prolaznici kako mrtav leži. Njegovog se lika itekako sjećam, baš kao što se sjećam lika i našeg profesora Enesa Ratkušića, rahmet mu duši, koji nas napusti u isto vrijeme (i dženaza je bila u isto vrijeme) kao i naš profesor Smajo.

Zanimljivo, ali s oba sam profesora imao priliku kahvenisati i naučiti štošta vrijedno. Istina, s rahmetli Smajom znatno češće, a s Ratkušićem, čini mi se, svega jedanput. Jednom mi je Smajo, na sebi svojstven način, govorio kako se strah pobjeđuje jedino suočavanjem sa strahom. Isto je kazivao i rahmetli Enes, navodeći slučaj Musa’a, a. s., koji se bojao susreta s faraonom pa ga je Gospodar uputio da se straha riješi susretom sa strahom – s faraonom.

Ja se svog straha nisam riješio. I danas s nekom zadrškom ulazim u gasulhanu. Ali, ako ništa drugo, suočavam se s njim, a, eto, na tom putu nerijetko su i dragi ljudi od kojih sam učio.

Neka je rahmet dušama naših profesora Smaje i Enesa, ali i dušama svih koje sam gasulio!

Stav.ba