Preživjeli iz Srebrenice inspiriraju svijet: Kad Andre postane Nermin

Imamski poziv takav je da se čovjeku s vremenom nakupi svakojakih iskustava, od onih koje bi najradije izbrisao kakvom gumicom ili jednostavno iskinuo iz svog životnog kalendara, do onih na čiju se i samu pomisao osjeti toliko sretnim i ponosnim. Istina, mnogi od nas bismo poželjeli da iz sveopćeg kosmičkog kalendara možemo iskinuti poneki mjesec, poput jula, ili barem poneki dan, poput onog 11. u tom istom julu.

Ipak, da se vratim planiranoj temi.

Mnogo je toga tokom minulih godina čega se, kao imam, rado prisjećam. Ipak, bez premca dominira jedan događaj na koji sam ponosan, što zbog njegove spontanosti, što zbog osjećaja koji je pobudio u mnogima od nas.

Agresija na našu zemlju rezultirala je i time da, lokalno gledano, broj Bošnjaka u mom Prozoru bude doslovno prepolovljen. Ubijani, proganjani, silovani, zatvarani i na razne načine mučeni, mnogi su ipak svoje gnijezdo svili negdje drugdje, nerijetko i izvan granica naše zemlje. Tako mojih zemljaka i sugrađana danas ima u gotovo svim evropskim zemljama, pa sve do Amerike i daleke Australije. Ondje su se snašli, kako je ko mogao, i ondje se i dan danas snalaze, dokazuju i žive kako znaju i umiju. Vrijedni su to ljudi. Djeca im se školuju i postižu sve zapaženije rezultate u različitim sferama života. Ima tu uspješnih sportista, make-up stilista, umjetnika, kuhara, privatnih poduzetnika… Zapravo, kad bolje razmislim, valja to nekad objediniti i napraviti listu uspješnih ljudi iz Prozora, listu koja bi bila vrlo impozantna.

Kako sam već pisao, moji su se zemljaci lijepo snašli, dokazali i pokazali, ne samo kao vrijedni ljudi nego i kao srdačni i dobronamjerni prijatelji svojim novim poznanicima i komšijama širom svijeta. Nerijetko su u Prozor proteklih godina zajedno s njima dolazili i njihovi prijatelji, porijeklom iz Norveške, Austrije, Njemačke, Amerike… Izleglo se tu niz srdačnih poznanstava i prijateljstava koja se nekad nisu mogla ni zamisliti.

Među mnogima, u Prozor je povremeno navraćao i jedan Norvežanin. Zvao se Andre Berg. I imenom i prezimenom, a, ako baš hoćete, i specifičnom fizionomijom neodoljivo je podsjećao na nekoga koga bih iz pika prepoznao kao Norvežanina. Tu i tamo bismo se sreli i razmijenili pokoju na engleskom, tek onako, iz kurtoazije.

A, onda, jednog petka ujutro, u kancelariju mi je došao gospodin Berg sa svojim bosanskim prijateljima i domaćinima. Imao je neočekivanu zamolbu – želio je javno prihvatiti islam. Prije nego je to kazao, u glavi sam premotavao mogući spisak zamolbi i, priznajem, pomislio sam na mnogo šta, samo ne na ono što je rekao. Zatečen novonastalom situacijom, brzo sam se pribrao i pokušao saznati više. Andre je zaista riješio postati musliman. Pitao sam kada bi želio da obavimo ceremoniju, a on me opet iznenadio. Rekao je da mu je želja da to bude još danas, pred džumu. Naravno, složio sam se i upoznao ga s onim što je neophodno da učini kako bi sve bilo spremno za svečani čin. Složio se. Dogovorismo se da se ceremonija primanja islama održi nekih petnaestak minuta pred džumu.

S obzirom na to da je to bilo moje prvo iskustvo te prirode, i sam sam bio donekle nervozan, ali i radoznao. Umjesto silnih priprema koje znaju prethoditi ovakvim situacijama, odlučio sam da sve bude spontano jer upravo spontanost zna izroditi najljepše momente.

Pred džumu sam, po običaju, učio Kur’an. Džamija bi se postepeno punila. Dio ljudi ušao bi ranije i slušao učenje Kur’ana. Ipak, većina bi se riktala po sahatu i uskakala u džamiju u posljednji tren, tik pred ezan, jagmeći se da zauzmu mjesto što bliže izlaznim vratima. Mislio sam da će i taj dan biti jednako tako, ali nije bilo. Već pola sahata pred ezan džamija je bila krcata. I sada se sjećam pogleda ljudi s mahfila koji su se naslonili na prednju ogradu i iščekivali “nešto”. Nisu mogli saznati šta je u pitanju. Jednostavno nisu imali kad. Dobro, možda poneko jeste, ali većina nije. Ipak, nešto se osjetilo u zraku.

U predviđene vrijeme stao sam s učenjem Kur’ana i pozvao Andrea u mihrab. Ustao sam i, drhtavim glasom, upoznao prisutne kako će se u džamiji desiti nešto što prije nismo viđali – Andre Berg, mladić iz Norveške, primit će islam. Pričao sam nešto kratko, svega nekoliko rečenica, i pozvao mladića da ustane i pridruži mi se. Formalnosti radi, podsjetio sam ga da treba glasno ponoviti šehadet za mnom. Da mi je neko pričao da onako krcata prostorija u isto vrijeme može biti onako tiha, nema šanse da bih mu povjerovao. Poslije izgovorenog šehadeta, džamijom je zazvonio tekbir, glasan i emotivan u isto vrijeme. Ne pamtim da se stotine ljudskih glasova tako skladno i prisno stopilo u jedinstvenu melodiju kao tada. Doslovno niko nije ostao ravnodušan, a na mnogim licima vidio sam suze. Bilo ih je i na mom licu. Plakao je i Andre Berg.

Konačno, mladić me zamolio da prisutnima prenesem, odnosno prevedem još jedan za njega vrlo bitan detalj koji ranije, tog jutra, nismo stigli ni spomenuti. Naime, odlučio je zadržati svoje rođeno ime Andre te uz njega dodati i naše ime – Nermin. Ponudio je i objašnjenje.

S obzirom na to da je ljubitelj dokumentarnih filmova, ali i vjerni pratilac svega onoga što se u Bosni i Hercegovini dešavalo tokom agresije i genocida, ostalo mu je u sjećanju svjedočenje jednog mladića iz Srebrenice čija je cijela porodica stradala. Uprkos nenadoknadivom gubitku i bolu kojeg je nemoguće opisati niti razumjeti, Andre je bio fasciniran smirenošću i dostojanstvom s kojim je Nermin kazivao svoju životnu storiju. Budući da se i ranije zanimao za islam, ova je priča konačno “prelomila” te je čvrsto odlučio kako će prvom pogodnom prilikom i formalno postati muslimanom. Iz poštovanja prema Nerminu, mladiću koji je tada za njega bio veći od svake planine i jači od svakog kamena, a opet dostojanstven i ponizan, odlučio je da će uz svoje ime dodati i njegovo – Nermin.

Možete samo zamisliti s koliko je pažnje i emocija praćeno njegovo kazivanje koje je završio zamolbom da mu svi zajedno pomognemo da se kroz islam što bolje ostvari kao novi čovjek.

Ne znam kako je došlo do toga da neko napokon zauči ezan. Ne znam koliko je trajala hutba i o čemu sam uopće govorio. Znam samo da smo u džamiji ostali dugo nakon namaza, kao nikada prije i nikada poslije, grleći Nermina i čestitajući mu.

Nermin Andre Berg i danas ponosno nosi svoje novo ime i svjedoči gdje god može i ima priliku o razlozima koji su ga naveli da ga odabere.

I danas je ponosni musliman u Norveškoj.

Navrati rjeđe, ali se čujemo.

Stav.ba