MOĆNI SALAHUDIN: Ujedinio je muslimanski svijet i postao sultan kojem se i danas divi Zapad

20. septembra 1187. godine, započela je muslimanska opsada križarskog Jeruzalema. Grad je opkolio moćni muslimanski vladar Salahudin, sultan Egipta i Sirije. Njegova se vlast u to doba već prostirala otprilike od današnjeg Tunisa pa do juga Arapskog poluotoka i Indijskog okeana, a na sjeveru sve do armenskih zemalja.

Križari su u to vrijeme još uvijek držali Jeruzalem, koji su osvojili prije 88 godina (1099. u doba Prvog križarskog rata). Salahudin je uoči opsade uspio zauzeti veći dio nekada moćnog Jeruzalemskog kraljevstva, Akru, Nablus, Jafu, Toron, Sidon, Beirut i Aškelon.

Vođa odbrane Jeruzalema bio je Balian od Ibelina. Balian je u feudalnoj hijerarhiji imao titulu gospodara od Ibelina i Nablusa. Tadašnji jeruzalemski kralj – Guido (Guy) od Lusignana – nije mogao braniti grad jer ga je Salahudin zarobio dva i pol mjeseca ranije u poznatoj Bitki kod Hattina.

Salahudin je raspolagao znatno brojnijom vojskom, s oko 20.000 ljudi, a križari sa oko 5000. Muslimani su napadali jeruzalemske zidine pomoću opsadnih tornjeva te raznolikih bacača projektila. Salahudin je raspolagao s katapultima, mangonelima i ostalim tipovima bacača kamenja ili zapaljivih smjesa. Grad su obasipale i muslimanske strijele odapinjane iz lukova i samostrela.

Jeruzalemski su branitelji tokom 12 dana uspjeli odolijevati opsadi. Salahudin je u jednom trenutku smjestio svoj štab na poznatu Maslinsku goru u blizini grada. Muslimani su uspjeli minirati jedan dio jeruzalemskog zida i tako otvoriti prolaz u grad. Nakon krvavih borbi, križari su na kraju predali Jeruzalem Salahudinu.

On je bio možda i najcjenjeniji muslimanski vođa i takav je status uživao ne samo među svojim sljedbenicima nego i među svojim kršćanskim neprijateljima. Slika okrutnog, nemilosrdnog i fanatičnog čovjeka, kako je želio da ga karakteriziraju u nekim prilikama, vrlo je daleko od opisa koji su ostavili tadašnji hroničari. Njegovo političko ponašanje temeljeno je na razboritosti, mudrosti i viteštvu i bilo je jedno od oružja kojima je ovaj vojskovođa najbolje rukovao. Njegov karakter učinio je da ga historičari pretvore u srednjovjekovnog junaka.

Al-Nāsir Salah ad-Dīn Yūsuf ibn Ayyūb, Salahudin ili Saladin kako ga zovu na Zapadu, rođen je oko 1138. godine u Tikritu, (današnji Irak) i odrastao je na dvoru turskog guvernera Sjeverne Sirije. Postao je prvi sultan iz dinastije Ajubi koji je vladao Egiptom i Sirijom, osvojio Jeruzalem kao veliki branitelj islama i uspio je politički objediniti Bliski istok nakon borbe s kršćanskim križarima. Prije svega je poznat po tome što je pobijedio u bici kod Hattina i sudjelovanju u Trećem križarskom ratu pod vodstvom Richarda zvanog Lavlje Srce.

Njegova sjajna vojna karijera i podrška porodice omogućili su mu da se brzo popne na vrh tadašnje političke hijerarhije, a 1169. godine imenovan je za vezira Egipta. Sa samo 31 godinom započeo je ujedinjenje Sirije i Egipta, prostora koji je do tada bio fragmentiran i okupiran od križara. Smatra ga se historijskom figurom koja se iznimno pošteno borila u svojim bitkama. Posebno se u njegovoj biografiji ističe detalj iz 1187. godine.

Kada su križari zauzeli Jerusalem 1099. godine, počinili su masovna ubistva, međutim, kada je Salahudin zauzeo ponovno grad, dopustio je stanovnicima da sigurno napuste Jeruzalem. On je nazivao ove sukobe “samo ratom”, te je rekao da su njegove odluke donesene iz poštovanja prema Jeruzalemu kao svetom gradu. Imao je neobičan odnos s engleskim kraljem Richardom I (Richard Lavlje Srce), građen na poštovanju i suparništvu. Kada je Richard ranjen u bitki protiv Salahudina, on mu je ponudio svog ličnog doktora.

Kada je papa Grgur VIII naredio novi križarski rat u svrhu zauzeća Svetog grada, ta je odluka značila početak Trećeg križarskog rata. Vodili su ga Richard I, njemački car Frederick Barbarossa i francuski kralj Filip II, tada tri najvažnija čovjeka u Zapadnoj Evropi. Rat će trajati od 1189. do 1192. godine. Richard je bio spreman zauzeti Jeruzalem te je čekao borbu protiv Salahudina. Obje strane borile su se u bitci za Arsur u septembru 1191. godine. Richard je pobijedio, ali nije napao Jeruzalem u predviđeno vrijeme jer je njegova vojska trebala odmor.

Grad je napao u junu 1192. godine. Međutim, kada je dobio groznicu, javio se svom neprijatelju Salahudinu da mu pošalje svježe vode i voće. Salahudin je to i napravio. Poslao je svježe voće i zaleđeni snijeg s planina iz okoline Damaska te pokazao križarima kako se snijeg može koristiti kao voda.

Salahudin je bio strogi, istinski vjernik i jedan od razloga zašto je to učinio jedno je od temeljnih načela islama – pomagati drugima u nevolji. Drugi je razlog to što je Salahudin mogao poslati svoje vojnike u Richardov štab kako bi špijunirali šta imaju od zaliha i vojske. Otkrili su da Richard ima malu vojsku kojom nije mogao zauzeti Jeruzalem. Salahudin i Richard dogovorili su primirje koje se nije sviđalo nikome ali je vojska bila vrlo izmorena te je primirje bilo neophodno. Tokom oktobra 1192. godine Richard je zaplovio prema Zapadnoj Evropi te se više nikad nije vratio u Svetu zemlju. Nikad nije sreo svog slavnog suparnika.

Unatoč tome što je bio istaknuti pripadnik islamskog svijeta, kršćani su se Salahudinu divili zbog njegova plemenitog i nježnog karaktera. Kada je ušao u Jeruzalem, garantirao je poraženima da mogu sigurno otići iz grada, a njihove bogomolje nije dirao. Bila je to vrlo plemenita gesta prema neprijateljima. Međutim, ulaskom u Jeruzalem ratovi nisu bili gotovi, jer su Franci izgubili većinu svojih gradova i utvrda u Siriji i Palestini. Zbog toga, nakon prvobitnog šoka, papa Urban III ponovo poziva stotine vitezova kako bi povratili sveti grob.

Tako su kršćani pokrenuli Treći križarski rat kako bi Svetu zemlju stavili pod svoju kontrolu. Među evropskim vladarima koji su sudjelovali u tom pohodu bili su Nijemac Frederik I, Francuz Filip III i Englez Richard I. Oni su okupili moćnu vojsku koja je stigla pred Akru, opkolila grad i nakon toga pogubila više od 3.000 muslimana. Potpuno suprotno od onoga što je urađeno kršćanskim zarobljenicima prilikom zauzimanja Jeruzalema.

Salahudinov najveći dar nije bio rat, već diplomatija. Bio je dovoljno hrabar, bio je sjajan general na frontu, ali je njegova stvarna snaga bila gradnja koalicija, za što je koristio sve što je mogao kako bi privukao potencijalne neprijatelje. Snažno je podržavao vjerske institucije, a oslanjanje na članove porodice, poput njegovog brata Saphadina, pokazalo se ključnim.

Niko ne zna gotovo ništa lično o Salahudinu, čak ni kako je izgledao. Znamo da je bio pametan čovjek, sjajan političar i strateg. Bio je velikodušan. Bio je pobožan. Bio je pokrovitelj književnosti i nauke. On je ujedinio muslimanski svijet i 1187. ponovno zauzeo Jeruzalem. On je bio vođa koji je štitio svoje, preferirajući pregovore umjesto sukoba. On je bio čovjek za kojeg je politika bila nastavak rata drugim sredstvima.

Sultan je 1193. godine bio bolestan. Imao je 56 godina i umro je za samo dvije sedmice. Šta je bio razlog Salahudinove smrti, donedavno je bilo misterija, ali detaljnim analiziranjem tragova o medicinskim simptomima Salahudinove bolesti napisanim prije više od 800 godina liječnici su konačno mogli utvrditi koja je bolest pogodila moćnog sultana. Umro je od tifusa.

Prije smrti stigao je podijeliti svu svoju imovinu siromašnima. Tako je čovjek koji je za svoje vladavine izgradio brojne škole, bolnice i druge institucije civilne vlasti umro kao siromah.

akos.ba