Kolumne i intervjui

Promjena stavova nije znak slabosti, već znak zrelosti i razboritosti

Živimo u vrlo čudnom vremenu u kojem su se mnogi ljudi zacementirali u neka svoja promišljanja i vizije, te su istima dali epitet svetosti. Zbog tih svojih ličnih vizija, stavova i ubjeđenja počesto su spremni raskinuti i bračnu zajednicu, posvađati se sa rodbinom, roditeljima i prijateljima, te napraviti i sebi i drugima veliki problem. Potpuno nepotrebno i bezrazložno.

Punih petnaest godina gledam takve pojave i čudim se tim ljudima. Potenciranje nacionalnih, etničkih, vjerskih, mezhepskih i stranačkih različitosti glavni im je životni moto. Sve gledaju tim ”naočalama” i stvari percepiraju po principu ”mi” i ”oni”, ili pak, ”naši” i ”njihovi”.

Ne gledaju ljude ljudima, već ih klasificiraju i raspoređuju po svom ćejfu, kako im naumpadne. Različiti su razlozi takvih postupaka, ali su uglavnom, u većini slučajeva, besmisleni i neopravdani.

Ljudi koji su rođeni u Bosni, čiji su svi preci isključivo bili vezani za Bosnu i do nedavno niko iz njihove loze nikada nije ni kročio na tlo Srbije, hoće najednom da su veći Srbi, od ljudi koji su višestoljetni žitelji Srbije. Sličan je slučaj i sa Hrvatskom. Od Kulina Bana svi tvoji preci bili bosanski krstjani (bogumili), Bošnjaci ili pak Bosanci, i ti dolaskom Austro-Ugarske najednom hoćeš da budeš Hrvat. Ti sebe smatraš većim Hrvatom od Senada, Dragana, Miroslava, Ahmeda i Franje iz Zagreba. Nema tu logike, al’ eto. Nek’ ti bude!

Ako gledamo stranačke podjele tu ćemo vidjeti lične interese. Razjedinili se zbog privatnih razloga. Pojedinci pogazili ideale stranke ili partije radi ličnih sitnošićarskih interesa.

Pomozi Bože svima,

A posebno njima,

Da se makar suzdrže da tuđe ne kradu,

Jer će se na Danu Suda zabaviti o svom jadu.

Za svaku marku što uzeše, a njihova nije,

Džehennem se razbuktali baš takvima smije.

Nisu dragog Boga istinski vjerovali,

Već su druge obmanjivali i smišljeno krali …

Čudno je da neki ljudi godinama ne mijenjaju neke svoje stavove niti svoja gledišta uprkos velikoj potrebi za tim. Zanimljivo je da su ljudi na neki svoj način percepirali vjeru i vjerske postulate i da tu svoju percepciju providno nameću drugima i to na vrlo neprihvatljiv način.

Ja sam u svom dosadašnjem istraživačkom radu čuo i isčitao toliko različitih stajališta po nekim vjerskim pitanjima, ali mi nikada nije palo na pamet da te različitosti potenciram kako bi se ljudi što više razilazili, već sam smatrao da su te različitosti naše bogatstvo, radeći na tome da se kao ljudi i vjernici što više zbližimo i zavolimo.

Susrećući se sa stajalištima Rumija, Ibni Tejmijje, Ibni Abdul-Vehhaba, Ibnul-Kajjima, Gejlanija, Gazalije, Ibni Kesira, Ibnul Hadžera el-Askelanija, Ibni Arebija, Tabatabija, Nevevija, Zehebija, Ibni

Baza, Usejmina, Karadavija, S. H. Nasra, Abduhua, Afganija, Mevdudija, Nursija, te desetina ili stotinama drugih islamskih autoriteta, nikada nisam sebi dao za pravo da nekog od njih odbacim, osudim ili bilo šta ružno kažem o bilo kome.

Radi se o desetinama fetvi ili stajališta Ibni Tejmijje, ibni Abdul-Vehhaba, Gazalije, Tabatabaija, Usejmina, Nursija i drugih, sa kojima se nisam složio i koje nisam prihvatio niti ikada mogao raditi po njima, ali su mi ti učenjaci i dalje ostali podjednako dragi, i prema svima sam iskazivao duboko poštovanje. Smatram da je poštivanje uleme ustvari poštivanje nauke. A ulema su nasljednici Božijih poslanika. Prema tome, nama je obaveza da poštujemo ulemu, ali se nismo nužno dužni slagati sa svakim od njih.

Učenici našeg imama Ebu Hanife, Ebu Jusuf i Muhammed, se u raznim mišljenjima i stajalištima, nisu slagali sa svojim učiteljem, ali i dalje su ostali vjerni čuvari i baštinici islamske tradicije uljepšane promišljanjima vrlih hanefijskih šejhova.

Selefijske vizije brade, nikaba, te odnosa prema muzici, tespihu, i nekim drugim stvarima, nikad mi nisu bile u potpunosti jasne, ali sam uvijek poštovao njihov izbor i njihova uvjerenja. Sufijski proizvoljni odnos prema hadiskim i fikhskim ustaljenim pravilima, uvijek mi je bio čudan, jer se kosio, po meni, i sa mnogim intencijama fikha, ali nikada nisam nijednog ljubitelja tesavvufa zbog toga odbacio ili mu bilo kada šta ružno rekao. Iskazivao sam poštovanje prema njihovom lijepom edebu i prema njihovoj vidljivoj pobožnosti. Na najljepši način sam im ukazivao na nevjerodostojnost nekog hadisa po kojem oni rade, želeći ih udaljiti od bid’ata, a približiti sunnetu Muhammeda, a.s.

Ti ljudi su prema meni iskazivali veliko poštovanje, a i ja prema njima.

Jako cijenim napor koji su uložili mudžtehidi modernisti, ali se sa mnogima nisam složio u nekim njihovim interpretacijama određenih vjerskih postulata. Uprkos tome, sa zadovoljstvom pričam o njihovim reformama i njihovom doprinosu zajednici muslimana, ne odbacujući ono što je sahih (vjerodostojno) i što je dobro za sve nas, a što je plod njihovog promišljanja.

Trebamo poštovati i ljude drugih religijskih svjetonadzora i sa njima razgovarati vrlo susretljivo i srdačno. Smatram da se jedni prema drugima trebamo ophoditi na najljepši mogući način. Tome nas podučava naš učitelj i uzor, Muhammed, a.s.

Lijepa i topla ljudske riječ je ono što nam treba. Nemojmo smatrati da promjenom nekih svojih uvjeđenja, mišljenja, vizija ili stavova, slabimo svoj iman (svoju vjeru) ili svoj nacionalni i etnički identitet. Ne, naprotiv. Mi time pokazujemo kolike smo ljudske viličine. Pokazujemo da nismo učahureni i zatvoreni u nekom svom svijetu, već smo razumna društvena bića koja argumentom dokaza vrlo rado prihvataju i tuđa razmišljanja i stavove, te ih kasnije, s razlogom, uzimaju kao svoja.

Ukoliko uvidimo da naš stav, mišljenje ili naša praksa nisu bili adekvatni, te da postoji nešto drugo bolje, korisnije, razumnije, potpunije i svrsishodnije, naša je dužnost da promjenimo svoj stav i svoju svakodnevnu naviku.

Neka nam ne bude teško da, radeći za sveopću dobrobit ljudske zajednice, prihvatimo i priznamo da je i neko drugi bio u pravu, te se povinujemo tom nečem novom i drugačijem. To nije znak naše slabosti ili loše etničke, religijske, mezhepske ili stranačke svijest, već znak naše razboritosti, zrelosti i mudrosti.

Na kraju:

Dragi čitaoče, niko ne može uskratiti tvoje pravo da se smatraš Bosancem, Bošnjakom, Srbinom, Hrvatom, Romom, Arapom, Turčinom, Čehom, Poljakom, Jevrejom, muslimanom, katolikom, pravoslavcem, ateistom, ili slično, niti ima potrebe za tim. Ono što je bitno jeste da se svi međusobno trebamo poštovati, uvažavati i zajedničkim snagama raditi za dobrobit naše zajednice i naše budućnosti.

Na tom putu, potrebno nam je mnogo ljubavi, pažnje, povjerenja i međusobnog razumijevanja. Samo lijepim, srdačnim, toplim, ljudskim razgovorom, možemo doći do najboljih rješenja i zaključaka.

Nek’ nam ne bude mrsko, a zarad dobrobiti zajednice, da katkada i promijenimo neki svoj stav, svoju naviku ili svoje ubjeđenje, ukoliko su argumenti istine i razuma na strani tog nečeg novog.

Za Akos.ba piše: Admir Iković

Povezani članci

Back to top button