Povodom petog oktobra: Znamo li koliko je važno biti – učitelj?

Petog oktobra je obilježen svjetski dan nastavnika.

Ovaj životni poziv se često nađe na margini društvenih dešavanja, izuzev kad su u pitanju štrajkovi i glasna upozorenja na teški materijalni položaj radnika u prosvjeti.

Da li smo svjesni važnosti uloge koju nastavnici obavljaju?

Imamo li sluha za njihove probleme, potrebe i brige?

Znamo li da se pred njima obrazuju nova pokoljenja čija pleća trebaju iznijeti emanet očuvanje naše vjere, nacije i države?

U ovom članku ćemo se osvrnuti na značaj ove zadaće koju obavljaju prosvjetni radnici, želeći na taj način barem malo skrenuti pažnju na njihovu ulogu za budućnost svih nas.            

Zadaća nastavnika u svakom društvu je podučavanje. Njihov cilj jeste da učenik dosegne određeni nivo znanja i razumije nastavni materijal. Od kvalitete prenošenja vrijednosti i znanja na nove generacije zavisi opstanak i prosperitet jednog naroda i društva, kao što kaže Husein-ef. Đozo: “Nauka, znanje i prosvjeta su najsigurnije bogatstvo jednog naroda i najmoćnije oružje u zaštiti slobode i dostojanstva i pojedinaca i naroda.”

Prema Đozi, osnovni motiv za svakog ko se opredijeli za ovaj časni poziv morao bi da bude zasnovan na bogobojaznosti i želji za ispunjenjem emaneta povjerenog svim odgajateljima. Svaki odgajatelj mora znati da je njegov zadatak, u odnosu na sva ostala zanimanja, najbliža zadacima Allahovih poslanika. Samim tim ahiretska nagrada je i najveća za njih, odnosno kazna za pronevjere i zapostavljanje emaneta najžešća.

S obzirom da su poslanici bili najbolji i Bogu najbliži ljudi svog vremena, adekvatno tome imali su i najteža i najžešća iskušenja. Nije potrebno naglašavati brojnost iskušenja koja u startu stoje pred svakim nastavnikom i učiteljem uključenim u aktivan odgojno-obrazovni rad.

Husein Đozo naglašava da se svaki čovjek samog sebe predstavlja preko svojih postupaka. Lijepo  ponašanje je odlika odgojenih i plemenitih  ljudi. Takvi postupci  čovjeku  osiguravaju  ugled u  društvu, a veliku nagradu kod Allaha, dž. š.  Ličnim primjerom pomoći drugom da popravi  svoje postupke i  učini dobro djelo u islamu je jedno od najvrjednijih djela.

Pišući o potrebnim osobinama odgajatelja J. Malić i V. Mužić istaknuto mjesto daju svijesti o vlastitoj društvenoj i ljudskoj ulozi koja se ogleda u pomoći u razvoju pojednica. Oni kažu: „Da bi odgajatelj uspio, mora imati razvijen interes za odgajanika, poznavati njegove osobine, biti sposoban da ga shvati, da se u njega uživi, tj. da ima sposobnost empatije, a te se njegove osobine moraju javljati i u odnosu prema drugim ljudima: roditeljima odgajanika, članovima njegove radne organizacije, ali i šire.“ (1)

Posao (vjero)odgajatelja stoga podrazumijeva veliku ljubav prema djeci, želju da im pomogne da uče i uspiju u životu, a to će moći postići samo islamskim načinom življenja, uz želju da se slobodno razvijaju i sami spoznaju vrijednosti islama, spremnost da se permanentno usavršava i obrazuje, predanost svojim zadacima i poslovima, entuzijazam, preciznost i odgovornost za kvalitet svog rada, kao što ističe Đozo: „Riječ i dijelo odgajatelja moraju ići paralelno, moraju se poklapati i međusobno potvrđivati. Dobar musliman mora sve svoje riječi, sve svoje tvrdnje i u dijelima pokazati. Riječ bez djela, teorija bez prakse nema nikakve praktične vrijednosti.“ (2)

Imajući sve ovo na umu, možemo samo poželjeti nastavnicima i učiteljima u svim oblastima da ih u budućnosti dočekaju bolji uvjeti rada, i veće razumijevanje društva za njihove probleme i potrebe.

Fusnote:

1 – Ramić Osman, Utjecaj karaktera učenika na školski uspjeh i ponašanje, Pedagoški fakultet u Bihaću, Bihać, 2011., str. 28.

2 – Prljača Mustafa, Husein Đozo sabrana djela, tom I, str. 166.

Za Akos.ba piše: Nedim Botić