>
Poučna priča: Strpljivost, odlika vjernika! Poučna priča: Strpljivost, odlika vjernika!
Bila je poput mladog mjeseca, razdragana i vesela ta osamnaestogodišnjakinja. Živjela je sa ocem, majkom i dvojicom braće negdje daleko, odvojeno gdje ljudi dolaze... Poučna priča: Strpljivost, odlika vjernika!

Bila je poput mladog mjeseca, razdragana i vesela ta osamnaestogodišnjakinja. Živjela je sa ocem, majkom i dvojicom braće negdje daleko, odvojeno gdje ljudi dolaze samo za bajrame u posjetu i nikada više, nikada. Kuća joj je bila ona starinska, mala od čerpića. Jedva su nekako preživljavali ali na njihovim licima se to nikada nije dalo primjetiti ta neimaština, uvijek su bili veseli i razdragani kao da je u njihovoj avlijici dvorac kao da za svaki obrok imaju najbogatiji meni.

U njihovom komšiluku bilo je petnaestak kuća, ali od tih petnaestak kuća polovina su bile vikendice onih poznatih ljudi koji povremeno navrate tu na odmor ili da nešto proslave. Mati bi se često razboli, grad je bilo daleko od te kućice, otac je vazda u šumi sijekao drva da bi mogao izdržavati porodicu a djevojka nije željela slati svoju još tada nejaku braću do apoteke da bi svojoj mami umanjina bol koju je osjećala u prsima. Kada su imali nešto malo ušteđevine silazila bi u grad do apoteke, a kada ne bi imali ništa sama je po šumama tražila neke ljetovite biljke pa pravila lijek svojoj mami. Majka kad se razboli je isto kao da je polovina tvog tijela bolesno, jer ipak je to ona, ona koja te naučila prvim koracima, ona u kojoj si ležala devet mjeseci, ona kojoj je najviše sabura trebalo da te odgoji, da taj svoj pupoljak zalijeva i njeguje da izraste u najljepši cvijet, a i Poslanik s.a.w.s je rekao da je majka tri puta važnija od oca.

Kada bi silazila u grad nikada se ne bi reklo da je to čeljade iz neke siromašne porodice, uvijek bi obuci najljepši džilbab i pokrij najljepšu mahramu koju je imala, momci bi se raspitivali za nju al ona se na to nije osvrtala. Mislila je da ako dopusti jednom momku da je upozna razočarat će se u njen imetak pa će o njoj pričat po gradu i ismijavat i postat će predmet zezancije. Završila je te godine medresu, pomagala je braći da pređu u sufaru pošto nije bilo u tom mjestu ni mekteba ni muallima. Njena najveća želja je bila da nauči Allahovu knjigu napamet, da postane hafiza, da sebi osigura Džennet. Dole ispod njene kućice bio je potočić na kojem je ona prala haljine kad bi nestalo vode one seoske a rijetko je kad i bilo. Imala je ona tu svoj stolić i stolčicu na kojoj bi odmori. Dolazila je na to mjesto svaki dan poslije ikindije namaza. Zamišljala je tu neku svoju najbolju drugaricu koju nažalost nije imala, nalazila bi tu neki odmor i duševnu smirenost. Bila je drugačija od ostalih osamnaestogodišnjakinja koje su izlazile u grad svakako odjevene, ponašale se tako nemoralno i vjerovatno bi je ismijavale kad bi se s njima družila, zato se i odvojila od njih i takvog života. Ona je ipak nosila hidžab i njoj takav život ne bi priličio, bila je i mirnija i povučenija od njih.

Pokušala je jednom da im skrene pažnju na njihovo oblačenje i ponašanje uzevši dvije jabuke, jednu je zagrizla i ostavila a drugu nije ni dirala i tako je neko vrijeme ostalo, zatim ih je upitala koju bi vi sada uzele ,one su gledajući s čuđenjem govorile ovu čitavu. Blago i tiho im je rekla da je takav postupak i muškaraca sa djevojkama svako na kraju želi onu čitavu onu lijepu rumenu jabuku ne davajući im nikakve znakove da misli na njihovo nemoralno ponašanje. I poslije toga su je ismijavale nazivajući je rumena jabuka, rumenka i još mnogo pogrdnih naziva. Od tada je odustala od njih i našla svoje utočište kraj potočića, tamo gdje su joj jedini prijatelji bile ptičice koje su svojim cvrkutom napunile njenu dušu. Danima bi tu silazila i kad je najveselija i kad je najtužnija mada je to rijetko bila. Jednog dana sjeti se svog djetinjstva sjeti se svoje lutkice Sarah, kako je ona tada kao mala zvala, sjeti se kako je pričala s njom, ispijala prazne fildžane i išla zamišljenim prijateljicama u posjetu. Jednog dana poslije ikindije namaza odlučila je da donese tu lutkicu, tu njenu Sarah. Onako iz šale ili možda iz potrebe počela je da priča s njom i pravo se uživila. Znala je ona i lijepo pisati harfove pa je jedan dan otac obradova najljepšim kistovima, bojama i papirom. Ko’ otac, iako manje osjećajniji od majke znao je da potrefi kad i u kojem momentu donijeti ono što će zadovoljiti negovu mezimicu.

Inspiraciju je od tada uvijek imala, išla bih poslije ikindije u njenu malu kancelarijicu kako je nazivala kraj potočića i crtala najljepše levhe i redala tu kako koju završi, nije imala straha da će neko to uzeti jer bi bio događaj da tu neko dođe izuzev bajrama. Nije ni slutila da je neko sve vrijeme posmatra, nije ni pomislila da će sa tog mjesta upoznati svog plavookog princa. O kako je Allahova odredba lijepa, o kako li Allah ispunjava dove svojih iskrenih robova. Posmatrao je nju danima jedan mladić iz grada koji je slučajno prolazio pokraj tog mjesta iz želje da udahne čistog zraka i čuvši glas nekoga zastao je i imao šta i videti djevojka priča sa svojom lutkicom. Koliko mu je bilo i smiješno toliko i interesantno, to ga je mamilo da i sutradan dođe da vidi možda će sutra biti neka druga lutkica ili barbika. I tako je dolazio i nije viđao više lutkice nego djevojku onu djevojku iz svojih dova kako crta levhe. Bio je on muallim iz gradske džamije, mlad tek počeo da obućava djecu nauci. Porodica mu je bila onako dvorski nastrojena što se kaže, bogata i poznata u gradu. Imao je sve ali nije imao ono zadovoljstvo ono što je važnije od svega. Dolazio je po svjež zrak u potrazi za tim zadovoljstvom i naišao eto na tu djevojku na djevojku koja iz njegove perspektive voli lutkice i koja je islamski nastrojena što ga je i privuklo.

Tako jednog dana djevojka je na papiru napisala ajet “Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljma mojim, i svim vjernicima – na Dan kad se bude polagao račun!”, ali nije znala koji je to ajet a tu nije imala Kur'an pa je odlučila da sutra napiše ostavši to da se osuši. Otišla je kući a mladić je došao do potočića i napisao Ibrahim,41 ajet. Sutradan već kad je djevojka došla da dovrši jučer ostavljeni posao vidjela je da je to već napisano. Tada njom zavladaše i strah i čuđenje jer je bila uvjerena da tu nikad niko neće doći. I sjedivši tako začuđena osjeti nekog kako joj se primiče. Bio je to on muallim iz grada. Nazvao je selam i počeo pričati svoju priču života. Pričao joj je kako sve ima ali nema ništa. Nema onog unutarnjeg zadovoljstva i sve bi materijalno dao za to duhovno. Pričao je kao da je poznaje cijeli svoj život, otvorio se kao da je to majka a ne osoba koju i ne poznaje. Napokon odao se, rekao joj je da je već nekoliko dana posmatra, i kako ima lijepu lutkicu, kolegicu Sarah. Nakon tih riječi, ona se zastidi, blijedo, svijetlo lice dobi boje, njen stid kao dio imana je obuze. Tada nakon toliko njegovih rečenica ona izusti svoju prvu, tako tiho i nježno. Od toga je sve krenulo, počeli su pričati o sebi, rekavši joj da je hafiz. Tada se u njoj probudi onaj osjećaj koji je sve vrijeme spavao zimski san, osjećaj koji se samo jednom javi samo jednom istinski i jako. Prošao je i taj dan, noću je dugo razmišljala o njemu o svom princu iz snova. Njeni su odmah primjetili promjenu na njoj onu pozitivnu promjenu a nisu ni slutili o čemu se radi. Njihova mezimica se zaljubila.

Dani su se nizali, muallim je i dalje dolazio uzimati svjež zrak ali sada češće sad je to samo bio izgovor. Tako jednog dana muallim zateče pismo na stolu kraj potočića. Otvori ga a u nemu piše „Dragi moj prinče, nisam ni slutila da će mi Gospodar baš tebe poslati, ali prinče, ja ti moram nešto saopštiti što ti se možda i neće svidjeti. Sutradan već trebam u Tursku, trebam u zemlju daleku, prinče moj to nije kratkotrajno putovanje, već četverogodišnji put za znanjem put za naukom. Halali mi što ti to odmah nisam rekla ali i ja sam tek jučer iz ambasade dobila odgovor na moju prijavu, dobila sam odgovor koji sam čekala mjesecima, odobrili su mi i prihvatili moju aplikaciju. Znam nečeš moći mene čekati, zato prinče budi jak i ako ne mogneš biti strpljiv tragaj slobodno dalje, ja ću te razumjeti ali sada nemoj tragati za djevojkom koja voli lutkice J već za nekom muallimom ozbiljnom, koja je spremna da ti priušti ono što zaslužuješ. Čuvaj mi se i znaj da ćeš uvijek biti tu, ne fizički ali da u mojoj dovi.“. I tada muallimu suze niz lice potekoše kao da od njega odlazi neko s kim je proveo mnogo godina a ne djevojka koju je nedavno tek upoznao. Tada je klanjao istihare molio Allaha Uzvišenog da mu odredi kako je najbolje za njega.

Nije prošla noć a da na vrata njegova sna nije pokucala baš ona, djevojka sa sela. Razmišljao je danima o njoj osjećao je neku prazninu, tu u sebi. Nije više mogao da čeka a da joj ne odgovori. Otišao je u ambasadu i molio da mu daju adresu, mogao je dobiti samo adresu fakulteta na koji je djevojka išla. Napisao joj je pismo i odbrojavao dane sedam dana treba da stigne, nek mi ona odgovori za tri dana i opet sedam dok stigne to je sedamnaest dana. Tako i bijaše. Djevojku su pozvali na fakultet kazavši joj kako imaju nešto za nju. Čim je ugledala pismo pomislila je na njega, jer njeni nisu bili pismeni niti je iko imao običaj da joj piše. Nije odmah otvarala pismo jer se bojala odgovora, nije ni slutila šta stoji u pismu. Čim je otvorila pismo zaplakala je, a u tu piše „ Hurijo moja, kako bona da ispustim ono što mi je moj Gospodar poslao, kako bona da propustim tebe. Djevojko iz moje dove čekat ću te, čekat ću dok pređeš taj nivo, nivo tog znanja a kad pređeš i čim se ovamo vratiš želim te ukrcati na ovu moju lađu, lađu kojom ćemo inšAllah ti i ja ploviti zajedno, lađu na kojoj ćeš naći sve što ti treba. Čim se vratiš nećeš više biti djevojka već žena i to moja, bit ćeš moja princeza. Želim da do hlada Džennetskog koračam samo s tobom i ni s jednom drugom, neka ti bude to jasno. Čekam te hurijo moja, ne brini, čekam te.“

Pročitavši pismo suze su joj neprestalno tekle a u srcu je osjećala zadovoljstvo i želju da mu odgovori da prihvati njegovu indirektnu ponudu za brak za zajednički život sa njom ovako „Plavooki prinče, prihvatam da budem tvoja žena, uvijek si bio tajnovit i indirektan a ja da ti odmah kažem neću biti sada. Prihvatam da ti načinim zadovoljstvo ono zadovoljstvo za kojim si tragao pa te Gospodar poslao meni i ja ću to da učinim. Sada ću se truditi da završim ove ispite a ti me čekaj, čekaj me i budi strpljiv.“ Od tada pročitavši njeno pismo počeo se polahko pripremati, sakupljati novac radeći da bi sebi i svojoj princezi omogućio ugodan život. Nije ni slutio da će vrijeme tako brzo proći da će njegova princeza vratiti i postati konačno njegova žena. Tako sve i bijaše, a što i ne bi kad je Allah dž.š. na prvom mjestu, a znamo gdje je Allah na prvom mjestu, tu je sve ostalo na svom. Bio je njen muhafiz, a ona je postala hafiza, izbavila je svoju porodicu iz one neimaštine, majci našla doktoricu, ocu posao, a braću je odlučila da pošalje u Tursku, tamo gdje je ona stekla znanje. Svi su joj se divili. Drugarice su joj dolazile i kajale se što su ismijavale njenu priču o jabukama. I eto tako sve dođe na svoje, sabur je posebna priča sabur je najbolji sastojak život.

PIŠE: Emira Omanović Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.