Poslanikovi, a.s. strahovi

Vjerovjesnika, s.a.v.s., brine opasnost “pomiješanog ubudijjeta”, odnosno neiskrenost koja prijeti da ispuni djela pripadnika Ummeta, utjecaj slatkorječivih licemjera, iskušenja prostitucije i alkohola, te nepravda vladara, praznovjerje i negiranje Božijeg određenja • Omer b. Abdul-Aziz, kada je obaviješten da je jedan od njegovih sinova kupio prsten i ukrasio ga dragim kamenom koji je koštao hiljadu srebrenih dirhema, poslao pismo u kojem mu je rekao: „Obaviješten sam da si kupio dragi kamen za svoj prsten u vrijednosti od hiljadu srebrenih dirhema. Nego ti to odmah prodaj, i tim novcem nahrani hiljadu gladnih i siromašnih. Zatim kupi sebi željezni prsten i na njemu iskleši: ‘Smilovao se Allah onome koji sam zna koliko uistinu vrijedi!'”

Činjenica je da na trnovitom putu od bešike do mezara čovjek nailazi na mnoga iskušenja i poteškoće. Pravi vjernik se trudi da ih nadvlada, da ostane ustrajan. Taj trnoviti put Poslanik, s.a.v.s., je predočio grafikonom na pijesku: nacrtao je kvadrat i povukao jednu liniju kroz sredinu (tog kvadrata), koja je izlazila iz njega. Zatim je nacrtao manje linije sa strane okrenute prema liniji u sredini i rekao: „Ovo je čovjek, a ovo je njegova smrt (edžel), koja ga okružuje. Ova linija koja je izvan – to je njegova nada, a ove male linije jesu nevolje i nesreće (koje mu se dešavaju). Ako ga jedno promaši, pogodi ga drugo; ako ga promaši ovo, pogodi ga ono.”

Na tom putu, u toj životnoj borbi, posebnu pažnju treba obratiti na najopasnije stvari. Ali, ko će nam dati savjet koje su to najopasnije? Ima li boljeg savjetnika od onoga koji se za svoj ummet bori kao što se bori čovjek koji sjedi pored vatre koja obasjava oko sebe i sprječava mušice i skakavce da ulete u nju, a oni mu se otimaju?

Drži se džemata muslimana i njihovog imama (predvodnika)

U toku svoje poslaničke misije posljednji Vjerovjesnik, s.a.v.s., je kontinuirano dvedeset i tri godine radio na prenošenju i praktičnoj primjeni kur’anskih postulata. Dvadeset i tri godine ashabi pomno prate, prenose, a neki čak i bilježe Poslanikovu riječ, postupak, reakciju. I ne samo to, ashabe interesiraju i nedaće koje će ih zadesiti u narednom periodu, pa ih Poslanik, s.a.v.s., upozorava i daje instrukcije kako se pravilno postaviti u tim vremenima iskušenja.

Tako, recimo, Huzejfe b. el-Jeman, r.a., veli: “Ljudi su pitali Allahovog Poslanika, s.a.v.s., o dobru, a ja sam ga pitao o zlu, bojeći se da me ne zadesi, pa sam rekao: ‘O Allahov Poslaniče, zaista smo bili u džahilijetu i zlu, pa nam je Allah došao sa ovim dobrom, pa da li poslije ovog dobra ima zla?’ Rekao je: ‘Da.’ Pa sam rekao: ‘A da li poslije tog zla ima dobra?’ Rekao je: ‘Da, ali u njemu je sumaglica.’ Rekao sam: ‘A kakva je to sumaglica?’ Rekao je: ‘Ljudi koji će se pridržavati i koji će prakticirati nečiju drugu tradiciju, a ne moj sunnet i koji će upućivati suprotno mojoj uputi. Neke njihove postupke ćeš odobravati, a neke prezirati.’ Pa sam rekao: ‘Da li poslije ovog dobra ima zla?’ Rekao je: ‘Da, pozivači na vratima Džehennema, onaj ko im se odazove bace ga u njega.’ Rekao sam: ‘O Allahov Poslaniče, opiši nam ih.’ Rekao je: ‘Ljudi naše kože i oni koji govore našim jezicima.’ Rekao sam: ‘O Allahov Poslaniče, šta me savjetuješ ako me zadesi to vrijeme?’ Rekao je: ‘Drži se džemata (zajednice) muslimana i njihovog imama (predvodnika).’ Pa sam rekao: ‘A šta ako ne budu imali niti džemata niti imama?’ Rekao je: ‘Skloni se od svih tih skupina, pa makar se uhvatio za stablo drveta sve dok te smrt ne zadesi, a ti u tom stanju.”

Upravo je rebiul-evvel, kao mjesec u kojem je rođen odgajatelj čovječanstva, idealna prilika za prisjećanje na iskušenja na koja nas Vjerovjesnik, s.a.v.s., upozorava. Štaviše, on izražava svoju bojazan da će dio ummeta pokleknuti pred njima. Prisjetimo se u ovome mjesecu četiri lekcije kojima nas Poslanik, s.a.v.s., podučava. Kojih se to iskušenja za nas Poslanik, s.a.v.s. boji, pa da ih se pričuvamo?

Lekcija prva: Popravi i izbistri svoje vjerovanje, svoj ibadet

Poslanika, s.a.v.s., brine opasnost “pomiješanog ubudijjeta”, odnosno neiskrenost koja prijeti da ispuni djela pripadnika Ummeta. Vjerovjesnik, s.a.v.s., ispoljava tu bojazan, strah, obraćajući se ashabima riječima: “Najviše se za vas bojim malog širka.” Upitali su ga: “A sta je to mali širk, Allahov Poslaniče?” Odgovorio je: “To je pretvaranje (rija’). Uzvišeni Allah će reći, kada bude presuđivao ljudima na Sudnjem danu: ‘Idite onima pred kojima ste se pretvarali na dunjaluku, pa vidite hoćete li kod njih naći nagradu.'”

Bošnjaci kroz stoljeća potvrđuju stabilnost vjere, no dešavaju se tu i tamo pogreške koje se možda čine malima, ali mogu biti itekako opasne. S druge strane, borba protiv želje da drugi svjedoče našem ibadetu je konstanta. To je nešto što treba pratiti i protiv čega se valja boriti.

Uz ovo se provlači i mali širk. Poslanik, s.a.v.s., još u svoje vrijeme upozorava jednoga čovjeka na opasnost nespretno izgovorenih riječi. Čovjek je rekao: „Božiji Poslaniče, (sve) biva onako kako Allah i ti hoćete.” (Ma ša Allah ve ši’te). Poslanik mu skreće pažnju na pogrešku: „Ne govori tako! Reci: (sve) biva onako kako Allah hoće, a zatim ti.” (Ma ša Allah summe ši’te). Linija razgraničenja je jasna! I kod nas se, možda i nesvjesno, ali u svakom slučaju opasno, provuče: Molim te k’o Boga – ne’uzubillah, ili: Allah i ti si me uputio… Ponovimo ovu lekciju ovog rebi’ul-evvela i savladajmo gradivo.

Lekcija druga: Čuvaj se elokventnog licemjera

Drugi strah Vjerovjesnika za nas je strah od licemjera koji će podvaljivati pod plaštom vjere: „Najviše se”, kaže Vjerovjesnik, „za svoj ummet bojim svakog jezički potkovanog licemjera (‘alimel-lisan).” To su licemjeri koji zavode mase, a ljudi ih ne mogu prepoznati. Elokventni su, slatkorječivi. Odvode u zabludu umotavajući je u zeleni celofan, prodajući pod plaštom vjere.

Abdullah b. Ubejj b. Ebi Selul je izmislio potvoru na Majku vjernika, Aišu, r.a., kako je učinila blud. Bio je vođa munafika i neprijatelj Allaha i Njegovog Poslanika, a Poslaniku je najviše zavidio zbog uticaja u društvu, jer se nadao da će on biti kralj i uglednik Arapa Medine. U tome da potvori Aišu, r.a., je vidio priliku da oslabi Poslanika, a.s., i njegove iskrene ashabe, te da ubaci klicu sumnje među muslimanske mase. Taj isti Ibn Ebi Selul, kada se jedan muhadžir posvađao sa jednim ensarijom, je rekao: „Prešli su sve moguće mjere! Vode nas u borbe, nadjačali su nas brojem, i hoće da ispadne kao što je neko rekao: ‘Goji pseto pa da te pojede!’ Tako mi Allaha, kada se vratimo u Medinu, ponosni će istjerati iz nje prezrenog” – ponosnim smatra sebe, a prezrenim smatra Poslanika s.a.v.s. Onda se okrenuo ljudima oko sebe i rekao: „Evo šta ste sami sebi uradili, dali ste im vašu zemlju i svoj imetak ste podijelili s njima. Tako mi Allaha, kad bi ste im uskratili višak hrane koji im dajete – ne bi vas jahali za vrat, a možda bi vas i napustili, pridružujući se svojim plemenima i rođacima. Nemojte im udjeljivati imetka sve dok se ne raspadnu i ne odbiju od Muhammeda, s.a.v.s.

Zejd b. Erkam je tada rekao: “Tako mi Allaha, ti si prezren, ništavan i omražen među tvojima, a Muhammed je ponosan kod Milostivog i drag je muslimanima. Tako mi Allaha, ne volim te nakon ovoga što si rekao!” Abdulah b. Ubejj mu reče: “Šuti, samo sam se šalio.”

Kada je do Poslanika, s.a.v.s., došla vijest o događaju, uz njega je bio Omer, r.a., koji nakon što to ču reče: “Pusti me da ga ubijem o Allahov Poslaniče. Poslanik, s.a.v.s., reče: “Mnogo jesribskog stanovništva bi se uznemirilo zbog toga!” Na Omerovo insistiranje, Allahov Poslanik reče: “Kako, o Omere, pa da poslije ljudi govore: Muhammed ubija svoje ashabe!”

Kur’an spominje i riječi munafika: „Oni govore: ‘Ne udjeljujte ništa onima koji su uz Allahova Poslanika, da bi ga napustili!’ A blaga nebesa i Zemlje Allahova su, ali licemjeri neće da shvate.” „Oni govore: ‘Ako se vratimo u Medinu, sigurno će jači istjerati iz nje slabijeg!’ A snaga je u Allaha i u Poslanika Njegova i u vjernika, ali licemjeri neće da znaju.” Sljedbenike u misiji Ibn Ebi Selula treba prepoznavati i ne potpadati pod njihov utjecaj, ma koliko elokventni bili.

Lekcija treća: Iskušenje bluda i alkohola

Nakon što očistimo svoje vjerovanje i dovedemo ga do stepena kada ono neće biti poljuljano zbog aktivnosti nekog munafika – dobrog oratora, potrebno je postaviti pregradu od štetnog utjecaja društvenih pošasti, jer i to su stvari koje nam Vjerovjesnik u hadisima o svojoj bojazni za ummet, posebno apostrofira. „Ne bojim se ni za jedno iskušenje za moj ummet kao što se bojim žena i alkohola”, veli Vjerovjesnik, s.a.v.s. Ovo je jedan od hadisa u kojima se krije potvrda istinitosti poslanstva Vjerovjesnika, s.a.v.s. Blud i prostitucija u ovom vremenu su toliko rasprostranjeni da je svaki dodatni komentar suvišan.

Kurtubi, komentirajući hadis u kojem Poslanik, s.a.v.s., govori o nekim malim predznacima Sudnjega dana, pa spominje, između ostalog i pojavu neznanja, blud i konzumiranje alkohola u velikim količinama, veli: „U ovom hadisu imamo potvrdu istinitosti Poslanikovog, s.a.v.s., poslanstva. On je najavio neke događaje koji su se kasnije uistinu desili, pogotovo u ovom našem vremenu.” Imam Kurtubi je rođen 578. godine po Hidžri, dakle prije više od 850 hidžretskih godina. Pitamo se šta bi rekao da je svjedokom ovoga vremena, vremena u kojem mi živimo. Ako su se ti predznaci pojavili u njegovo vrijeme, u naše su, sasvim sigurno, doživjeli svoj vrhunac!

Lekcija četvrta: Bojazan zbog iskvarene vlasti

Nisu samo društvene pošasti razlog brige Vjerovjesnika za nas. Jer, one i nisu toliko opasne ukoliko se protiv njih ima ko boriti, ukoliko sistem vlasti funkcioniše na pravim osnovama i ne da im da se umnože i rasprostrane. No, dodatni strah Vjerovjesnika, s.a.v.s., izaziva izvjesnost pojave nepravedne vlasti. „Nakon mene”, kaže Poslanik, s.a.v.s., „bojim se za svoj ummet od tri stvari: nepravde vladara (hajfes-sultan), vjerovanja u zvijezde (praznovjerja) i negiranja Božijeg određenja (kadera).”

Poslanik predizno detektira probleme muslimana današnjice. Tiranija nepravedne vlasti jako je aktualna tema. Koliko muslimanskog naroda (muslimanskih naroda) gladuje, živi sa manje od dva ili tri dolara dnevno, a kad izađu na ulicu da ispolje nezadovoljstvo, da kažu: „Hoćemo koru hljeba, hoćemo život dostojan čovjeka” – bivaju ugnjetavani, isprebijani, pa čak i ubijani? Skoro polovina od oko 80 miliona stanovnika Egipta živi od dva dolara dnevno ili manje, što je granica siromaštva koju su odredile UN, a loš obrazovni sistem, slaba zdravstvena zaštita i visoka nezaposlenost mnogima su uskratili zadovoljavanje i najosnovnijih životnih potreba. Isto je i u Jemenu (45% siromašnih), Tunisu, slično u Alžiru (23% siromašnih), Libiji (33%), Jordanu (14,2%), Maroku (15%), Siriji… Nezaposlenost, apatija, revolt zbog autokratskih režima koji su decenijama na vlasti – osnovne su odrednice stanja nekih muslimanskih zemalja, posebno sjevernoafričkih.

Ebu Hurejre prenosi da mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ako budeš dugog vijeka, možda ćeš dočekati da vidiš ljude koji dolaze (započinju svoj dan) praćeni Allahovom srdžbom, a odlaze (završavaju svoj dan) praćeni Njegovim prokletstvom. To su oni u čijim rukama su (bičevi) poput kravljih repova (kojima udaraju ljude).” Ove riječi Poslanika shvatamo i kao aluziju na aladare koji svoj narod tretiraju kao stoku. Ebu Hurejre to vrijeme nije dočekao, ali mi zasigurno jesmo. Samo što su ovi današnji još sofisticiraniji: pored kandžija, štapova, batina, konja i deva (!), koje smo mogli vidjeti na kairskom trgu Tahrir, tu su još i suzavac, vodeni topovi, gumeni meci, pravi meci…

Dvojica Omera

Historija islama nam opisuje neke događaje ovjekovječene u likovima dvojice pravednih halifa, istoimenjaka, događaje koji su dijametralno suprotni našoj surovoj stvarnosti. Bili su to dvojica Omera, oličenje pravde, zaštitnici obespravljenih, kamen-temeljac pravičnosti i sistema vrijednosti.

Tako, historija nam kazuje da je Omer ibnul-Hattab, r.a., jednom prilikom obilazio svoje podanike zamotan u svoju odjeću kako ga ljudi ne bi prepoznali, jer je želio da sazna istinsko stanje i situaciju ljudi koji su njemu potčinjeni. Ugledao je jednu staricu kojoj je prišao i nazvao joj selam, a zatim je upitao: “Šta misliš o Omeru?” Starica na to pitanje odgovori: “Neka ga Allah zbog mene ne nagradi.” Omer upita: “A zašto?” Ona reče: “Zato što mi on, tako mi Allaha, nije dao ni jednog dinara niti dirhema još otkako je postao vladar.” Omer uzvrati na to riječima: “A šta Omer zna kako je tebi kad ti ovdje živiš (tj. daleko tako da nema informaciju o njoj)?!” Starica opet odgovori: “Subhanallah (slavljen neka je Allah)! Allaha mi, nisam mislila da će iko preuzeti na sebe obavezu brige o ljudima, a da nije upoznat sa onim što se nalazi između istoka i zapada (odnosno o svim stanovnicima islamske države od krajnjeg istoka do krajnjeg zapada).”

Te njezine riječi rasplakaše Omera, pa reče: “Teško tebi Omere! Svi, pa čak i starice su boljeg razumijevanja od tebe!” Nakon toga joj reče: “Allahova robinjo, pošto ćeš mi prodati tu svoju žalbu u kojoj se žališ na Omera da ti je nanesena nepravda?” Starica reče: “Ne šali se sa mnom, Allah ti se smilovao!” On joj na to odgovori: “Ja se ne šalim”, pa je ostao sa njom sve dok nije otkupio njenu žalbu na nepravdu za dvadeset i pet zlatnika.

U tim momentima su naišli Alija ibn Ebi Talib i Abdullah ibn Mes’ud, r.a., pa su mu se obratili na slijedeći način: “Esselamu alejke, o vladaru pravovjernih!”, a čuvši te riječi starica rukom pokri svoju glavu i reče: “Teško meni, kritikovala sam u lice vladara pravovjernih!” Omer joj reče: “Ne boj se, Allah ti se smilovao!” Zatim je zatražio komad platna na koji će nešto napisati, ali ga nisu mogli naći, pa je pocijepao dio svoje odjeće i na njemu napisao slijedeće riječi: “U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ovo je potvrda da je Omer od te i te žene otkupio njezinu žalbu za učinjenu nepravdu prema njoj za dvadeset i pet zlatnika otkad je preuzeo upravljanje hilafetom pa sve do tog i tog dana. Ako na mahšeru pred Allahom bude tvrdila da Omer nije ispunio svoju obavezu prema njoj, nek se zna da je Omer čist i nevin pred tim eventualnim optužbama.” Svjedoci su bili Alija b. Ebi Talib i Abdullah b. Mes’ud. Taj komad platna Omer je poslao svom sinu i naredio mu: “Kada umrem, taj komad platna stavite u moje kefine, kako bih sa njim sreo svoga Gospodara.”

U doba vladavine halife Omera ibnul-Hattaba, r.a., muslimane je zadesila glad, pa je halifa sebi zabranio konzumiranje masla, mlijeka i maslina. Na njegovom tijelu su se nazirali znaci gladi, pa su mu na to skrenuli pažnju, a on reče: „Tako mi Allaha, neću okusiti masla, sve dok ga siromašni muslimani ne budu imali.” Jedan od ashaba, r.a., je kazao: „Da ova glad nije prošla, Omer bi umro od brige za stanjem muslimana.”

I drugi Omer, Ibn Abdul-Aziz, kojeg smatraju petim hulefair-rašidinom, a koji je vladao samo dvije godine, pokazao je umijeće vladanja i vrhunac razumijevanja za stanje muslimana. Kada je obaviješten da je jedan od njegovih sinova kupio prsten i ukrasio ga dragim kamenom koji je koštao hiljadu srebrenih dirhema, napisao mu je i poslao pismo u kojem mu je rekao: „Obaviješten sam da si kupio dragi kamen za svoj prsten u vrijednosti od hiljadu srebrenih dirhema. Nego ti to odmah prodaj, i tim novcem nahrani hiljadu gladnih i siromašnih. Zatim kupi sebi željezni prsten i na njemu iskleši: ‘Smilovao se Allah onome koji sam zna koliko uistinu vrijedi!'”

A kada mu je kćerka poslala biser i poručila mu: „Voljela bih da mi pošalješ biser sličan ovom kako bih od njega napravila naušnice”, kao odgovor na tu njenu želju poslao joj je dvije žeravice i poručio: „Ako možeš od ove dvije žeravice napraviti naušnice, poslat ću ti biser koji si tražila!”

Upravo takvi postupci su rezultirali takvim (blago)stanjem u kojem se nije imao kome dati zekat. Jahja ibn Se’id, Allah mu se smilovao, je rekao: „Omer ibn Abdul-Aziz me poslao na čelu ljudi koji su bili zaduženi da sakupljaju zekat u Africi (!), pa smo to i izvršili. Zatim smo tražili siromahe da im podijelimo zekat, ali ih nismo našli. Omer ibn Abdul-Aziz je ljude učinio bogatim. Na kraju sam odlučio da od prikupljenog zekata oslobodim robove, pa sam to i učinio.”

Vratimo se ponovo u surovu stvarnost, pa ćemo vidjeti da, dok ljudi ostaju bez posla i gladni, supruge pojedinih muslimanskih vladara današnjice, bježeći od tog istog naroda, sa sobom odnose tonu i po zlata i nakita, a na raznoraznim bankovnim računima su nagomilane basnoslovne cifre. Ta otuđenost od naroda nas asocira na izjavu koja se pripisuje Mariji Antoaneti, a koja je, navodno, 5. oktobra, 1789. godine, dakle u vrijeme Francuske revolucije, dok se povorka žena kretala od Pariza prema Versaillesu, poručila: „Ako nemate hljeba, jedite kolače!” I ponovo: Upravo takvi postupci su rezultirali ovakvim stanjem.

Posljednje dvije poruke Vjerovjesnika su jednako bitne za nas i zahtijevaju da im se pristupi krajnje ozbiljno. Gatanje zvijezdama i drugim nebeskim tijelima je i danas jako prisutno kroz horoskope i jako mnogo je onih kojima je najvažnija stranica dnevne štampe – upravo horoskop. I negiranje Božijeg određenja, iako je jedan od temelja imana, u vrijeme prethodnog državnog uređenja, pustio je svoje korijenje, te ga se treba pričuvati.(islam.ba)