Poezija: Hadžijin poklon
Ljubavi, evo me ispred Kabe, Allah me počastio da zoru iščekujem ovdje…Njemu hvala… Molim Allaha da i tebe počasti zijaretom Njegovoj kući, da ti se Allah smiluje i oprosti ti grijehe prije nego preseliš…
Da nam Allah čuva našu djecu, da ih uputi na Pravi put, učini ih čestitim muslimanima, uljepša ih imanom i lijepim djelima, oprosti im grijehe i da nam Allah podari da budemo zadovoljni njima a Allah svima nama…
Volim te u ime Allaha i molim Allaha da budeš moja hurija u Džennetu… Da Allah oprosti našim roditeljima i podari im tadž na Danu kada On bude Sudija… Molim Allaha da nas prije smrti počasti da zajedno budemo Njegovi gosti, čisti od grijeha…
Stojim od Kabe na dohvat ruke… Gledam u nju, klanjam i plačem… Koji osjećaj… Koja ljepota… Allah me počastio da je dva puta dodirnem i poljubim… Allahu ekber…
Ovdje sam shvatio koliko mi značiš… Hvala Allahu koji mi je ovu počast ukazao… Mislio sam da sam “otupio” na Njegove blagodati, pa Mu se opet zahvaljujem što mi srce nije otvrdlo…
Ljudi se kreću, sve je harmonično iako se čini kao da je haotično, ustvari sve samo doprinosi tom skladu… A Gospodar posmatra, i znam da sam tu, u toj srži vasione i onda dovim i tražim… A duša jeca i drhti, a ujedno uživa… Predana potpuno, sigurna u Istinu… Spremna i za preseljenje, samo traži izun… Allahu ekber…
Duša kao da lebdi, u prsima je, ali kao da kroz njih puše povjetarac koji joj godi… Ništa je ne smeta, kao da bruji kroz tijelo ali bez zvuka i zastoja… Onako tiho u punini…
Ne smetaju mi ni ljudi, bojim se njihovih pogleda da mi ne pokvare nijet pa tako i ibadet, ali onda smjelo se okrenem Njemu i počne da mi prija što sam među svim ovim robovima… Znam da ima i boljih od mene, i drugačijih, i bogatijih i siromašnijih, i iz daljih mjesta, al znam da smo opet svi tu radi Njegove milosti, pa zašto da se suzo stidiš… Kreni, poteci i reci… Gospodaru, oprosti mi…
A nebo čisto, vedra noć, Kur’an odzvanja k’o da se sa nebesa u ovom času objavljuje… Allahumme salli ala Muhammed…
Uzdižem pogled ka nebesima, kao da vidim odsjaje koji idu ka Bejtul-Ma’mur… U sred smo svemira, plovimo i veličamo Ga… A ove ptice što stidljivo slijeću na Bejtullah, sigurno i one Njega veličaju, samo mi ne razumijemo veličanje njihovo… Eh da mi je Sulejmana za prijatelja…
A Kaba, moja ljepotica… Tako smjelo prkosi mekkanskim zidinama…
Ogrnuta, skromna a u isto vrijeme graciozna… Primamljuje, zove… Puna sjaja, zrači kao da nije sa ovog svijeta… Ljudi se oko nje guraju, jedni je umivaju, drugi mirišu, treći se pod abdestom zbog nje udaraju, a ja je samo gledam… I volim… Čekao sam trideset i tri ljeta da te vidim… Predugo je to za zaljubljenog…
Mekka/6. Zul-Hidždže 1437.h.g.
M.M.
Akos.ba
