Poezija: Cipele moje

Cipele moje
Žurnim korakom grabe,
Al’ džabe,
Izmiče život.
Njega se ne tiče
Što ne mogu stići,
Ni brže ići,
Ni poprijeko k’o neko
Put prekratiti.
Preko prečice
Pješice,
Lako se sunovratiti.

Godine curile
A one žurile.
Sve od sebe dale
Tražeći zlato.
Na kraju, s nogu
U blato spale
I ostale.
Neka ih, nek’ stoje.
Koraci se ne broje
Već prijeđen Put.

Bitno je moći
Do cilja doći,
Obraz ne oblatitati.
Noge uprljati,
Ništa nije
Ako se glava
U pijesku ne krije.
One samo glavu nose.
Kad je Put ispravan
Mogu i bose.

Cipele moje
U blatu stoje.
A ja bosonoga,
Lahkonoga,
Lakša bez njih,
Letim k’o ptica,
Kroz život,
Kroz stih.
Kad čovjek odbaci
Grijeha balast,
Osjeti pravu
Života slast!

Piše: Suada M. Kovačević

Akos.bA