Podijeljeni propadamo: Kako riješiti pitanje podjela unutar ummeta
Najlakše je sjesti i pustiti na volju naše jezike, te tvrditi da ne postoji jedinstvo unutar našeg ummeta; prvi korak je uvijek priznanje da postoji potreba, sada više nego ikada, za jedinstvom. Najteži dio međutim, za svakog pojedinca uključujući i mene, jeste da se radi prema tome.
Kao muslimani, možemo mirovati, održavati podjele kroz mržnju, ili raditi na zatvaranju jaza. Druga je stvar kada vidimo raširene predrasude protiv različitih škola mišljenja unutar starijih generacija; međutim kao milenijumsko dijete, ja sam iznenađen kako obrazovana i na drugi način “probuđena” muslimanska omladina i dalje trpi, pa čak i širiti sektaštvo. To su isti mladi koji su bili prvi na redu da vrište “crni život je bitan”, “Slobodna Palestina!”, Etiketiraju sebe kao feministkinje, ili borce protiv islamofobije, ali odjednom su tihi kada neko dovodi u pitanje sektaštvo.
Tišina pojedinaca unutar naše zajednice prema opasnostima sektaštva, te prema životu koji se izgubio zbog njega, je jedna od najtužnijih i frustrirajućih stvari koje osjećam kao mladi student okružen onima koji će vrištati na svakom skupu i koristiti svaki hashtag koji se tiče društvenih pitanja, ali će skrenuti poglede kada neko pomene šiitski genocid, ili kako se nasilje na Bliskom istoku gradi na način da se pogorša podjela unutar našeg ummeta.
Ili ova tišina izlazi iz podsvjesnog prihvatanja ili odobrenja sektaške mržnje, ili jednostavno zbog nedostatka svijesti. Naravno, sektaštvo je teška tema, kao što je i rasizam (i dalje postoji!) ili ženska prava. Rasprava ne dolazi lahko, ali zašto ignoriranje pitanja ili odbacivanje njegovog postojanja, što mislim da je to do sada bio slučaj za većinu našeg ummeta. Teško je prihvatiti da rasizam protiv ljudi druge boje kože i dalje postoji i potpuno je funkcionalan u 2016. godini, iako u drugačijem obliku od onoga iz 1950-ih godina. Isto tako, teško je prihvatiti da postoji sektaštvo unutar naše vjere; to je surova realnost prema muslimanskom svijetu, najopasniji mač koji se koristi da bi se rezao naš ummet na lijevo i desno – doslovno i figurativno.
Ako govorimo o tome da rasprave o opasnostima od sektaštva čini nekoga neugodnim, ja bih radije da se migoljim u svojoj stolici od nelagode dok se bavim konstruktivnim dijalogom, nego da ih trpim i zastavljam da živim blaženo u neznanju. Privilegije i neznanje idu ruku pod ruku. Na one koji su u većini ne utiče zamka sektaštva, te imaju privilegiju da okreću glavu i negiraju njegovo postojanje, ili još gore, da ga opravdavaju. Takvi ljudi koji su unutar naše vlastite vjere i koji opravdavaju zapanjujuće količine izgubljenih života zbog sektaških sukoba, oni koji kažu da “oni zaslužuju da umru”, oni koji jednostavno prelaze preko međusobnog muslimanskog ubijanja i mržnje, su izgubili više od jednog puta. Oni su izgubili srž mira koji je u srcu naše vjere i oni su izgubili od onih korumpiranih pojedinaca u sjedištima svjetskih sila koji koriste najstariji trik: zavadi pa vladaj.
“Zatvaranje jaza” ne znači da svako mora homogenizovati svoja uvjerenja, to znači proširenje naše ruke prema poštovanju i priznanju činjenice da nam je neko iz druge škole misli i dalje jednak u vjeri. To znači da iskreno tugujemo nad svakim nevinim gubitkom života. U ovim trenucima gubitka, u ovim trenucima u kojima je ugnjetavanje na vrhuncu unutar muslimanskog svijeta, izgrađene podjele ne bi trebale biti važne.
Piše: ISBAH BARLAS
Izvor: themuslimvibe.com
Za Akos.ba preveo: Jasmin Mujakić
