Pletenjem do zarade: Proizvodi žena iz BiH nose se diljem Evrope, Azije i Amerike

Piše: Vesna Bešić

Ručno pletenje dio je bh. tradicije koju i dalje njeguje određeni broj žena u Bosni i Hercegovini. Tehniku pletenja naučile su od majki, baki, tetki, i zahvaljujući njihovom neumornom radu ta tradicija se još uvijek čuva.

Tradiciju, koja je godinama bila samo hobi ili način da se isplete džemper, kapa ili šal za dijete ili unuče, sada su pretvorile i u jedan vid zaposlenja i način da se dođe do zarade. Sarajevsko Udruženje “Udružene” dalo je priliku ženama koje su nezaposlene i nemaju vlastita primanja da pletenjem postanu samostalne i solidno zarade.

Kape, šalovi, džemperi, rukavice pleteni od različitih boja vune, koje su nekada krasile njihovu djecu i unučad, danas nose djeca i odrasli u različitim dijelovima svijeta.

– Od Francuske do BiH –

Svaki komad odjeće pleten je na različit način, uz korištenje različitih mustri, boja i tehnika. Ekipa Anadolu Agency posjetila je prostorije Udruženja gdje smo zatekli nekoliko žena koje su donijele svoje proizvode, ali i one koje su tu za njih, da ih prime, uzmu ili daju narudžbu. Na samom ulazu osjetili smo se kao u nekom toplom domu. Na svakom mjestu vuna u različitim bojama, ali i gotovi odjevni predmeti, spremni za prodaju.

Tu su džemperi raznih boja i dezena, koji su kombinacija ručnog rada i modernog odjevnog predmeta, kao i šarene kape, šalovi i rukavice. Sve su to unikatni predmeti koji se rade na osnovu dizajna kojeg šalju dizajneri iz različitih evropskih zemalja.

Nadira Škaljić, predsjednica Udruženja žena za očuvanje rukotvorina u BiH “Udružene”, ispričala je za AA da obučavaju žene i usavršavanju njihove vještine kako bi se došlo do kvalitetnog proizvoda. Razlika između njihovog proizvoda i onog kojeg kupujemo u nekoj radnji jeste što je ovdje riječ o kvalitetnoj vuni i ručnom a ne mašinskom pletenju. Zbog toga često i ne nalaze kupce u BiH, jer se cijene jednog ovako izrađenog džempera kreću i do nekoliko stotina konvertibilnih maraka.

“Prvenstveno obučavamo žene. U BiH veliki broj žena već zna da se bavi ručnim radom. Ono što mi radimo jeste usavršavanje njihovog znanja, a u cilju postizanja nekih standarda i kvalitete izrade koja je neophodna za izradu modnih artikala namijenjenih za strano tržište”, ispričala je Škaljić.

Ono što proizvedu vrijedne ruke ovih žena uglavnom se plasira na strano tržište, a ideja o ovom načinu rada nastala je prije mnogo godina. U to vrijeme Škaljić je živjela u Francuskoj gdje je otišla tokom rata u BiH. Tamo je osnovala porodicu, ali nikada nije odustala od veza sa BiH koje su jedno vrijeme bile i prekinute. Željela se ponovo povezati sa zemljom u kojoj je rođena i gdje je provela djetinjstvo.

“Radila sam u modnoj industriji, tu sam imala iskustva i slučajno sam došla na ideju, jer sam prilikom jednog boravka u Sarajevu upoznala i stupila u kontakt sa ženama pletiljama od kojih sam kupila džemper za svog sina. To su žene koje su preživjele Srebrenicu i ja kao mlada majka sam bila dirnuta njihovom pričom”, prisjetila se Škaljić vremena kada im je predložila da u Francuskoj napravi nešto sa njihovim radovima.

Ovaj način poslovanja se vremenom počeo razvijati i došle su do trenutka kada je bila neophodna profesionalizacija cijelog projekta.

“Dakle, da taj ručni rad, koji je tradicija i hobi, preraste u profesiju. To mi je bilo jako teško uraditi iz inostranstva, pa sam odlučila da cijelu porodicu dovedem ovdje. Godine 2011. smo došli, a naredne godine je udruženje kreirano”, pojasnila je Škaljić.

Broj žena u udruženju stalno se mijenja. Tokom godine na izradi pletenih odjevlnih predmeta radi između 120 i 150 njih. Riječ je uglavnom o nezaposlenim ženama, ali i onim u penziji.

– Proizvodi na tri kontinenta –

“Veliki broj naših žena su one koje nemaju mogućnost da se zaposle negdje drugo. Mogućnost nemaju prvenstveno jer nisu univerzitetski obrazovane. Drugi razlog je što uglavnom žive u krajevima koji su izolovani. Ne postoji neka infrastruktura koja bi njima omogućila da lakše dolaze u grad gdje se ustvari sve dešava, gdje je zaposlenost najveća. Treći razlog je naš odgoj, tradicija. One su iz sredine gdje je naša tradicija još uvijek jako prisutna gdje je žena ta koja se bavi djecom, koja se bavi domaćinstvom”, kaže Škaljić.

Prednost rada u ovom udruženju jeste što žene tu angažovane mogu da rade i od kuće te im ostaje dovoljno vremena da obave i sve kućne poslove.

“Ručnim radom se bave prvenstveno zbog toga što to vole, a činjenica da s tim mogu da zarade novac je još veća motivacija. Osim toga, to ih veže za njihovu prošlost, jer su to tehnike koje su naučile od njihovih baka, majki, tetki, komšinica i žele da održe tu tradiciju. Na ovaj način one se postepeno osamostaljuju, postaju sigurnije u sebe, jer više ekonomski ne zavise od porodice i države”, naglasila je Škaljić.

Proizvodi članica udruženja na domaćem tržištu i nisu puno prisutni, osim što jednom godišnje organizuju promotivni događaj gdje pletilje pletu zajedno sa publikom i izlažu svoje proizvode.

Prema riječima Škaljić, veliko je interesovanje da se nauči tehnika pletenja, ali kada je kupovina u pitanju, tu ne postoji veliko interesovanje, jer kupci kod nas i dalje nisu spremni platiti cijenu koju ti proizvodi zaslužuju, uzimajući u obzir vrijeme i trud koji su pletilje uložile. Jedan od razloga je, kako je dodala, i kupovna moć.

“Postoji i jedan dio naših građana koji su spremni da plate visoku cijenu za te proizvode. Uglavnom, 95 posto naših proizvoda završi u inostranstvu. Radimo sa stranim dizajnerima. Oni nama šalju njihove ideje, dizajn, koje mi proizvodimo. Radimo za dizajnere iz Francuske, Austrije, Njemačke, Holandije, Norveške, Amerike… Proizvodi naših žena završavaju i u Japanu, Koreji, najmanje na tri kontinenta”, ispričala je Škaljić.

– Ručni rad za moderno odijevanje –

Međutim, kako je kazala, radit će i dalje na promovisanju ručnog rada, ali i modernog odijevanja. Dok obilazimo prostorije udruženja nailazimo i na žene koje pregledavaju posljednji primjerak ukrasnog stolnjaka pletenog u različitim bojama. Primjer unikatnog detalja koji će vjerovatno krasiti i unijeti dušu u nečiji dom.

Dok se divimo umijeću ovih žena, pažnju privlači šal. Dug i masivan i vjerovatno svako od nas bi ga želio u hladnim danima sarajevske zime. Međutim, njegova cijena je drugačija od onih koje svakodnevno vidimo na stalažama radnji koje redovno obilazimo. Ipak, kada ga uzmete u ruku ili stavite oko vrata, shvatite razliku, mekan, ugodan, topao, skladnih boja i dezena – potpuno drugačiji od ostalih. Tada shvatite da je ovaj ručni rad zaista vrijedan 100 KM, kolika je njegova cijena.

Sedika Šljivo (64) jedna je od žena članica udruženja koje očuvanjem tradicije ostvaruju prihod. Živi u Sarajevu, a tehniku pletenja naučila je od bake. U udruženju je više od tri godine.

“Ovo udruženje mi mnogo znači, jer imam minimalnu penziju. Na ovaj način mi nije dosadno, a i zaradim, imam svoj novac. Inače se ne krećem puno, pa mi ovo dođe kao jedan vid zabave”, ispričala je Šljivo.

Prije nego što je postala aktivna članica udruženja, Šljivo je plela iz zabave, uglavnom odjevne predmete za unučad i prijatelje.

“Pletem sve i nije mi problem bilo šta isplesti. Pletenje smiruje i živce”, pojasnila je Šljivo.

Akos.ba