Pitanje na koje LGBT zajednica nema odgovor
Nakon niza gradova u zemljama Evropske unije u kojima se održala “Parada ponosa”, susjednih gradova Zagreba, Splita i Beograda, na red je došla i prijestolnica Bosne i Hercegovine, grad koji spaja Istok i Zapad, Sarajevo.
Sarajevo će tako, po riječima pristalica ovoga pokreta, tako i najvećim dijelom i ljudi iz određenih političkih krugova stranaka koje su dio vlasti u Kantonu Sarajev, kao i zvaničnika Evropske unije i ambasadora biti na ispitu uvažavanja prava drugog i drugačijeg, polagat će ispit iz tolerancije, mira i suživota.
Činjenica da najvećim dijelom upravo Bošnjaci gledaju svakodnevno zločince koji su im u posljednjem ratu i agresiji na Bosnu i Hercegovinu ubijali i zlostavljali najmilije, pokazatelj je i položen ispit iz tolerancije i suživota. Isti ti Bošnjaci trpe razne torture po manje bosanskohercegovačkom entitetu, svjedoče negiranju genocida i psihičkom ratu koji se nad njima provodi u vlastitoj državi, gdje su djeca uskraćena da uče bosanski jezik, istinu o historijskim događajima u prošlosti i slično. Dakako, ovdje nije fokus ugroženost Bošnjaka, već podsjećanje na “toleranciju” koju Bošnjaci osjete na svojoj vlastitoj koži.
Pravo na vlastito mišljenje
Pod izgovorom da svako ima pravo na svoje mišljenje, simpatizeri LGBT pokreta često prelaze granicu u svojim raspravama vrijeđajući one koji gaje tradicionalne vrijednosti u skladu sa monoteističkim religijama koje su najviše zastupljene u Bosni i Hercegovini, pa tako jedna književnica Martina Mlinarević kaže kako, između ostalih gnusnih konstatacija, tradicionalna porodica “degeneči ženu”.
Klasična podvala o pravu da se iznese svoje mišljenje, jer kada iznesete mišljenje koje se kosi sa njihovim, vi po automatizmu postajete zatucani klerik i prahistorijski čovjek, sve samo ne neko ko prihvata drugačijeg od sebe, i vaše je mjesto u nekoj od bliskoistočnih zemalja, daleko od Evrope i evropskih vrijednosti, a ta ista Evropa sa svojim širokogrudnim stanovnicima prepunim tolerancije i ljubavi prema drugom i drugačijem, ogrezli su u svojoj islamofobiji, pa se na sve moguće načine pokušavaju muslimani izbaciti iz društva.
Nametanje nije rješenje
Da bi jedno društvo usvojilo neki sistem vrijednosti, doktrinu i mišljenje, potrebno je imati dovoljan broj ljudi, većinu, koja će nadvladati manjinu, što u ovome slučaju nikako nije tako. Stanovnici Sarajeva i Bosne i Hercegovine nezvanično su više protiv nego za održavanje “Parade ponosa” i svega što se kosi sa prirodom čovjeka, ne prihvataju osim heteroseksualnu orijentaciju koja je prirodna čovjeku.
“Paradom ponosa” se neće puno toga postići osim što će se obustaviti saobraćaj, privući pažnja onih ljudi kojima je to interesantno i ništa više od toga, zato što se upravo ljudska prava ostvaruju u nadležnim institucijama, a ne kojekakvim paradiranjem i nametanjem nečega što drugi ne želi niti da gleda, niti da sluša, a naročito ne da učestvuje.
Pitanje na koje LGBT zajednica nema odgovor
Pretpostavimo da su pripadnici LGBT zajednice uglavnom ateisti, jer onaj ko je pripadnik LGBT pokreta, a tvrdi za sebe da je vjernik ne smatra se pravim vjernikom, barem kada su vodeće monoteističke religije u svijetu (islam, judaizam i kršćanstvo), jer se u ovim monoteističkim religijama osim heteroseksualizma sve drugo smatra zabranjenim. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je podsjetila javnost na proglas iz 2015. godine gdje se muslimanu zabranjuje podrška, budući da isti nije vjernik, ali i nasilje nad pripadnicima LBGT pokreta.
Za kraj, postavljam pitanje, na koje unaprijed tvrdim kako neću dobiti racionalan odgovor: “Isključivši religijsku doktrinu o postanku čovjeka i bazirajući se na Darwinovu teoriju evolucije, kako bi bilo moguće da se odvija proces reprodukcije, širenja ljudske ili životinjske populacije bez stupanja u intimni odnos muškog pola s ženskim? Darwinov primat nikada ne bi postao Homo sapiens (razumno biće) i nikada ne bi imao potomke da je bio homoseksualac.”
Za Akos.ba piše: Mirza Pecikoza
