Pet najčešćih izgovara onih koji ne klanjaju

Iskrika neklanjača je mnogo, a u odlomku iz knjige “Namaz – vjernikov miražd” donosimo vam pet najčešćih isprika

Prva: „Nemamo toliko dovoljno vremena da obavljamo namaz, obzirom da smo zauzeti važnim poslovima“

Ako bi proanalizirali tu njihovu uposlenost, onda bi došli do zaključka da oni svakim danom, pa makar bili i vođe velikih projekata, protrače najmanje sat vremena na beskorisnu priču, zabranjenu ili pokuđenu razonodu. Šta tek onda reći za one koji su nezaposleni  i koji besciljno tumaraju i trače svoje vrijeme na ulicama, ili one koji konstantno borave u kafanama??

Oni koji škrtare u pogledu svojih nekoliko minuta u kojima bi se mogli zahvaliti svome Uzvišenom Gospodaru, kada bi mogli priznati sve Njegove veličanstvene blagodati kojima ih daruje, koji prizivaju da ih kratkoća vremena i prezaposlenost sprečavaju da izvrše ovu obavezu; doista je njima – ne provjeravajući istinitost njihovih riječi – ovladao šejtan i predstavio im namaz kao skup određenih pokreta i aktivnosti, te da od njega nema nikakvih koristi. Samim tim, on kao takav im uzaludno troši njihovo skupocjeno vrijeme kojeg su obavezni da iskoriste u poslu ili u odmaranju!

Međutim, uopće nije onako kako to sebi predstavljaju! To je zbog toga što je svaki radnik, s vremena na vrijeme, u prijekoj potrebi za odmorom i smirenošću – kako psihičkom tako i fizičkom – pa makar na nekoliko minuta, jer bi im to dalo poleta da ponovo nastave sa poslom. Sve se to nalazi u sklopu namaza i povratku Uzvišenom Allahu kada rob doziva svoga Gospodara i od Njega dobiva snagu i pomoć da savlada predstojeće poteškoće. Tada ga sa smjelošću moli da mu oprosti njegove grijehe i očisti njihovo srce, da otkloni njegove nevolje, da ga daruje sa uspjehom u rješavanju zahtjeva njegovog posla, da ga spasi grešaka i činjenja nepravde drugima.

Te minute u kojima skrušeno stojimo pred Gospodarom svih svjetova, kada Ga veličamo i smjelo činimo zikr i iskazujemo zahvalnost – a prethodno smo se za njega pripremili uzevši abdest i u toku njega se trudili da zaboravimo na poteškoće posla i probleme sa poslovođama i radnicima koji sa nama rade – predstavljaju zapravo zelenu oazu duhovnosti, a u sklopu nepregledne pustinje ovosvjetskih konkurencija, zavisti, skrivene mržnje, šejtanovih došaptavanja i strašnih psihičkih pritisaka. Samim tim, namaz uistinu predstavlja jednu vrstu djelotvornog i besplatnog duhovnog lijeka. Da li još uvijek smatraju da im on oduzima skupocjene vremenske trenutke?!

Drugo: „Vjerovanje je u srcu, a obzirom da su naša srca ispravna, te da je i naš moral lijep jer nikoga ne uznemiravamo, u tom slučaju namaz i nije toliko važan“

Ovakve riječi su, zaista samo laž koja se iznosi na Uzvišenog Allaha i jasno poricanje Njegovog poslanika! Kako da nije laž, kada je Uzvišeni podrobno objasnio, a također i Njegov poslanik, s.a.w.s., važnost obavljanja namaza, njegov visok stepen u islamu, da je jedan od velikih njegovih temelja, zatim da nema vjere onaj koji ne obavlja namaz, te da je osoba koja ga izostavlja, u stvari, izložena prijetnji velike kazne! Osim toga, na osnovu prethodno navedenih šerijatskih tekstova, navode se i drugi argumenti koji potvrđuju njegovu važnost.

Sa druge strane, ovakve riječi u sebi sadrže sopstvenu hvalu, ponos sa vlastitim moralom i zadovoljenje sa djelima, mada nam je sve to Uzvišeni Allah zabranio, rekavši:  „… zato se hvališite bezgrešnošću svojom – On dobro zna onoga koji je bogobojazan.“  Zatim, kako se može desiti da, oni koji lažu svoga Uzvišenog Gospodara, koji ne izvršavaju Njegove naredbe a čine zabrane, koji ne žele da Mu čine sedždu; imaju ispravna srca ili lijep moral, ili da će im njihova djela biti primljena?! Osim toga, zar postoji veće uznemiravanje  od toga da se poigrava sa naredbama Gospodara, Uzvišenog Stvoritelja, te da se lažu Njegovi ajeti i hadisi Njegovog  vijernog poslanika, s.a.w.s.?! Ili, da se izvrću ruglu Njegovi pokorni štićenici, da se ubacuju sumnje u njihov moral, te da se isti proglašavaju sa pretjerivanjem u vjeri samo zbog toga što drže do Njegovih naredbi i zabrana?! 

Doista nema dobra u srcu koje smatra da vjeruje u riječi Uzvišenog Allaha, a nakog toga ne voli da Ga sluša, niti da se povinuje najvećim naredbama koje je naredio: monoteizmu, a potom i namazu!

Rekao je veliki asketa, el-Hasan el-Besri, r.a., : „Vjerovanje nisu želje i ukrašavanja, već ono se ustali u srcu i što ga djela potvrde“

Treće: „Taj i taj čovjek klanja, ali pored toga, on čini grijehe! Ja ne želim da klanjam pa da budem licemjer poput njega!“

Odgovarajući na ovu sumnju, sa krajnjom ljubaznošću ćemo kazati sljedeće:

1. Rekao je Uzvišeni Allah dž.š.,: „.. i da je čovjekovo samo ono što on uradi.“  Dakle, Uzvišeni te je zadužio, kao i sve nas, da obavljamo namaz, a nije nas zadužio da gledamo na grijehe koje klanjači čine!

2. Ovaj, ili neki drugi klanjač, je obični čovjek poput drugih ljudi,  a nije melek iz skupine čistih meleka koji čine isključivo dobra djela pokornosti. S tim u  vezi, neminovno će, sa vremena na vrijeme, počiniti grijeh, bilo da je on mali i veliki, ili da li su malobrojni ili mnogobrojni. Upravo radi toga je Uzvišeni Allah dž.š., učinio da vrata pokajanja budu otvorena sve do Sudnjeg dana, te nam je propisao istigfar, pa i sam namaz.

3. Ako rob bude obavljao namaz potpuno čineći sve njegove temelje, uvjete i bontone, te ustraje na tom putu, okrećući se prema pokornosti Uzvišenom  a  suprostavljajući se nagonima svoje srasti, uz Allahovu pomoć, njegov namaz će ga sprečavati od činjenja grijeha i uveliko umanjiti mogućnost za činjenjem istih, pa makar i nakon određenog vremena. To je zbog toga što Uzvišeni kaže: „.. molitva, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno.“

4. Zašto baš ti ne bi obavljao namaz i bio primjer u koga će se drugi ugledati po dobru? Ili pak, samo želiš da, služeći se bilo kojom metodom, izbjegneš obavljanje ove obaveze?!

Četvrto: „Da nas Allah dž.š., uputi!“

Ovim se nije dao nikakav odgovor na poziv da se obavlja namaz, međutim, kako li se samo često ova fraza upotrebljava! Kako li je, samo, ova dova lahka za izgovor jezikom! Isto tako, koliko li je onaj koji ju je izgovorio samo daleko od iskrenosti pri njenom izgovoru, i koliko li je  željan da se ista ne obistini! To je zbog toga, jer da isti uistinu žudi za uputom, u tom slučaju bi krenuo njenim putem, raspitivao se o njenim činiocima, tragao bi za onim ljudima koji je posjeduju kako bi se sa njima družio, klonio bi se razvratnih i loših mjesta, klonio bi se loših prijatelja koji ga podstiču i uljepšavaju mu ustrajavanje u činjenju grijeha.
Uzvišeni Allah dž.š., nas je sve uputio samim tim što nam je ukazao na put imana i islama, što nas je usmjerio ka činiocima dobra i dobročinstva, što nam je podrobno objasnio djela pokornosti koja nas približavaju Njemu, te što nas je potpuno upozorio od svih vrsta nevjerstva, kapija zla i sredstva činjenja grijeha. Prije svega navedenog, darovao nas je sa ispravnom prirodnošću i zdravim razumom, pa nam je slao i poslanike, a.s., koji su donosili radosne vijesti i upozorenja, objavio nam je knjige i prema nama upotpunio Svoje blagodati. Onaj koji i nakon toga poriče i ne vjeruje,  i koji daje prednost sljepilu naspram upute, takav nema nikakvih argumenata, kao što kaže Uzvišeni: „I Semudu smo na pravi put ukazivali, ali, njima je bila draža sljepoća od pravog puta, pa ih je stigla sramna kazna od munje, prema onome kako su zaslužili.“

Peto: „Kada ostarim, tada ću klanjati, hadždž obaviti i uvećat ću udjeljivanje sadake i činjenje djela pokornosti“

Kao odgovor na ove riječi, sasvim je dovoljno da spomenemo riječi Uzvišenog, gdje kaže: „.. a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti; Allah dž.š., uistinu, sve zna i o svemu je obaviješten“ Da li je bilo koji čovjek u mogućnosti – ma koliko da dosezalo njegovo bogatsvto, ugled, snaga ili znanje – da garantujeda će živjeti do bliskog sutrašnjeg dana, pa kako će onda tek ljudi, koji odgađaju, biti u mogućnosti da daju garanciju za nešto što se treba dogoditi za nekoliko dugih godina?!
Sa ovakvim beskorisnim sumnjama i lažnim isprikama, šejtani u vidu ljudi i džinna su uspjeli da zavedu ljude i da ih spriječe od obavljanja namaza koji je stub vjere i jasna granica djelidbe muslimana od nevjernika. On je i „ključ Dženneta“ , kao što se to navodi u časnom hadisu koji ja zabilježio et-Tirmizi.

„Ko ga  bude brižljivo čuvao, on će mu biti svjetlo, jasni dokaz i spas na Sudnjem danu! Onaj ko ga ne bude čuvao, neće imati svjetlo, ni jasni dokaz, ni spas. On će, na Sudnjem danu, biti zajedno sa Karunom,  Faraonom, Hamanom i Ubejj ibh Halefom.“

Izvor: ”Namaz- vjernikov mir’adž”

Autor: Nedžmuddin ibn Abdul-hadi eš-Šazili

Za Akos.ba izdvojila i pripremila: Emina Kahvić