Pa koju blagodat Gospodara svoga poričete?!

 Uzvišeni Gospodar nas svakodnevno obasipa Svojim blagodatima

Nekom daje više, a nekom manje. Cilj iskušenja je, kako kaže Kur’an, da čovjeka vrate njegovom Gospodaru, da ukažu na one koji su zahvalni i strpljivi i na one koji to nisu, da odgoje čovjeka i konačno, da sebebom iskušenja čovjek bude očišćen od nekih grijeha ili dobije nagradu na budućem svijetu.

Malo je onih koji to razumiju tako i vide na taj način u trenutcima kada se suočavaju sa iskušenjima. Uglavnom čovjek zbog svoje slabosti potpadne pod uticaj šejtana u vremenu kada ga Uzvišeni iskušava s nekim belajom ili nekom blagodati. Tako neki padaju u depresiju, očaj i gube nadu u bolje sutra, što je sasvim uobičajeno za ljudsko biće, jer čovjek je stvoren slab, a njegov neprijatelj šejtan ga ne ostavlja na miru ni u trenutcima iskušenja. Drugi opet padaju pod uticaj dunjaluka i njemu se odaju u toj mjeri da zaboravljaju na one koji teško žive, te im svojim nesuvislim i neprikladnim nasihatima dodatno otežavaju situaciju. I to je uobičajen obrazac ponašanja za čovjeka. Insan kada je u izobilju gubi osjećaj za one koji su u oskudici, posebno oni koji nikada nisu proveli jedan dan bez osnovnih životnih namirnica u kući. Nikada nisu spavali na jeftinom krevetu na kojem kada spavate duži vremenski period obolite od bolesti kičme i dobijete poremećaj mišića vrata i leđa. Oni nikada nisu doživjeli da im dijete zaplače i upita kada će mu babo moći priuštiti eurokrem ili čokoladu, da očima punim žudnje gleda na zdjelu sa voćem u kući prijatelja kod koga su došli u goste i halapljivo jede iz nje, a onda ga taj isti domaćin otrača kako je nekulturan i kako ga njegovi roditelji nisu dobro odgojili. Zato svaki čovjek treba dobro da razmisli o ajetu koji se ponavlja kroz veći dio sure Er-Rahman: “Pa koju blagodat Gospodara svoga poričete?!”. Jer čovjek je lakomisleno biće i stvoren je brzoplet kako ga opisuje Kur’an, te je kao takav u stalnoj potrebi da se opominje i potsjeća na blagodati koje mu je Gospodar njegov darovao. Ovo se posebno odnosi na one koji žive u izobilju. Zašto baš na takve? Siromaštvo kao i bogatstvo je iskušenje u to nema sumnje i oko toga se svi slažu.

Međutim, kako kažu učenjaci, siromasi će lakše položiti račun jer nisu imali tolike blagodati (ako se izuzuzmu ove tjelesne blagodati: razum, vid, sluh…), za razliku od bogataša i oni koji su živjeli tako da im ništa u životu nije nedostajalo. Nisu isti slijepac i onaj koji vidi – kaže Kur’an, pa kako onda da budu isti bogataš i siromah, a Allah nikome ne čini nepravdu, On je Sudac Pravedni i On će svima po pravdi suditi. Nije dovoljno samo suosjećati sa siromašnom braćom i sestrama iz našeg okruženja, već treba svakodnevno raditi na tome da im se osigura prilika za posao. Ne sastoji se pomoć siromašnim u tome da im se konstantno daje milostinja, jer im to teško pada. I oni su ljudi, imaju emocije.

Nije im svjedeno svako malo primati milostinju i pomoć, jer ih i vjera uči da je bolja ruka koja daje od one koja prima. Jedino pravo rješenje je da se oni koji su imućni i koji imaju jake veze i dobra poznanstva potrude da im obezbjede priliku za rad i privređivanje, kako bi i oni osjetili da nešto vrijede i da su korisni članovi ovog društva. Da svako malo ne slušaju prigovore onih koji za ručak pojedu pola kile mesa i onda sirotinji udjele neku skromnu humanitarnu pomoć, a zatim to sve lijepo poprate prigovaranjem kako ovi neće da rade i kako stalno kukaju da nemaju i da su u potrebi.

“Pa koju blagodat Gospodara svoga poričete?!”. Upravo ovaj ajet je odgojna norma za sve one koji tako misle i djeluju, kako bi se prisjetili brojnih blagodati koje nisu “sa svojih deset prstiju zaradili” već im je to poklon od njihovog Gospodara i kako bi imali malo više razumijevanja za siromahe i one koji su pogođeni iskušenjima, a takvih je Bosna puna i ne trebamo ići daleko već imamo dosta slučajeva u našoj ulici, gradu i kantonu.

Za Akos.ba piše: Fahrudin Vojić