Ovo je samo ovu noć, sutra je Recep Tayipp Erdoğan

Ovo je samo ovu noć
Sutra je Recep Tayipp Erdoğan

Petakom navečer se obično nađem sa Riadom. Riad, Čerkez rođen u Siriji koji se doselio iz Saudijske Arabije u Tursku (koja bi ovo trebala biti kriza identiteta) govori mi o svojoj aplikaciji za posao. Smijemo se, kako je na aplikaciji za posao napisao možda i svoje prvo književno djelo u žanru naučne fantastike. Zvuk prostorije se mijenja i Riad mi govori da pogledam iza sebe. Okrećem se i na TV-u vidim par kamiona i vojsku na Bosforskom mostu. Da se nije neko bacio,pomislim, ali opet šta će vojska tamo? Riad mi govori, da mu djevojka javlja, da se odvija pokušaj vojnog udara. Vidim kolonu automobila i zovem sestru da je pitam je li stvar ozbiljna jer jer nismo se još isćejfii. Veli sestra: “možeš još pet minuta. ” Još pet minuta u prijevodu znači, ne traži belaja i kreni odmah.  Riadova djevojka javlja da su se pojavili i tenkovi a televizija kao da je prati pa pokazuju tenkove na aerodromu. Izlazimo i u liftu dok se spuštamo, smijemo se oko smaka svijeta i  mogućeg rata. Država gori a ja razmišljam, mogli smo vala još ostati. Smijemo se eto ko će petkom praviti državni udar, kada je raja vani.

Saznajemo da niz ulicu, od nas, se nalaze tenkovi i vidimo dugu kolonu automobila koja se polahko kreće iz tog pravca. Sestra me opet zove i govori da idem taksijem. Taksi prolaze a ni jedan da           stane kao u Sarajevu poslije nekog koncerta. Pamtim, jednom sam sa Koševa do Dobrinje pjehe odvalio poslije Željine utakmice jer taksisti nisu htjeli da se zaustave. Možda je to zajednička stvar svim taksistima da se ne zaustavljaju kada su posebni događaji.

Tada vidim jednog komunalnog radnika kako postavlja prskalice koje se zatim pale i prskaju zelenu površinu. Ibretim se čovjeku. Upravo se dešava državni udar možda i ratno stanje a on devera oko zelenila.

Muhammeda a.s. je rekao:” Ako nastupi Sudnji dan a neko od vas bude u ruci imao sadnicu i bude u stanju posaditi je prije nego što on nastupi, neka je posadi.”

Nije sudnji dan niti se može porediti iako je petak ali je krizna situacija. Opet, možda insan ne može zaustaviti vojni udar ali radi ono što može i što je do njega. Iskazuje brigu o svojoj zemlji i društvenoj zajednici. Turci kao nacija me iznenađuju već dvije godine koliko sam ovdje ali ovaj je baš “pretjerao”. Čovječe, zemlja ti možda ide u helać a ti postavljaš prskalicu za travnjak. Opet, insan radi ono što je u sferi njegovih mogućnosti.

Zaustavi se jedan taksista konačno i dok  ljudi izlaze iz vozila, okrećem se pozdravljam Riada. Kroz smijeh mu govorim:” ako je smak svijeta, neka smo mi malo isćejfili.”

Taksista me  upitao da li je problem da primimo još saputnika koji idu u istom pravcu a meni to dođe kao prilika da taman saznam šta Turci misle o novonastaloj situaciji. Ulazi jedan stariji čovjek i jedan mlad momak.
Sjećam se mame kako mi je pričala jedan doživljaj sa taksistom  početkom rata 92’ u Sarajevu kada me je vodila na očnu kliniku. Smješkam se u sebi i dumam je li ovako rat počinje sa taksistima?  Gužva je u putu i taksista pokazuje nervozu i dlan ne odvaja od sirene, Kao da se već kaje što nas je uzeo i što ne ide kući, kao što druga dvojica putnika i ja idemo. Pomislim tada na moje planove za sljedeći semestar i da li to ratno stanje tek tako prekida nečije nakane i planove. Da li se početkom rata u BiH neko pitao gdje će biti sljedeći semestar? Šta će se desiti sa mojim Erasmus programom razmjene u Njemačkoj?

Dok polahko prolazimo kroz gužvu, okreće se stariji čovjek i pita me odakle sam. Rekoh:” Bosna-Hersek.” Nije djelovao iznenađen jer nas u Turskoj ima preko osam miliona.
Da saznam njihovo mišljenje, naivno zapitkujem, je li ovo neka velika stvar u Turskoj? U tom momentu se sjetim riječi koje sam još po dolasku čuo o tome kako se sa Turcima ne raspravlja o fudbalu, politici i religiji.

Kratak odgovor čovjeka kasnije mi je pokazao, po ko zna koji put kako su riječi žive.
Veli:
“Ovo je samo ovu noć.
Sutra je Tayyip Erdoğan.”

Iz taksija izlazim prije svog odredišta jer vidim da je taksista  nervozan pa da ne mučim insana više. Mahala u kojoj živim, naseljena je većinom Bošnjacima koji su uglavnom došli u vremenu silnog “bratstva i jedinsta”. Ipak prva osoba koju srećem je Armenac koji mi samo mahnu rukom u prolazu i u žurbi prolazi. Inače, Armenac ima granap i zna po neku bosansku riječ.
Ulazim u kuću i već tada se čuje sa munare:” Es Salatu Ve’s-Selamu…” Obično ovo uče kada  nekome najavljuju klanjanje dženaze ali znam da se ovdje dženaze ne obavljaju po noći. Malo kasnije se uključuju i druge džamije. Glas mujezina prekida zvuk F16 aviona koji kada probija zvučnu barijeru prozvodi zvuk ravan detonaciji. Čujem da leti nisko, za mene prenisko, kao da će krilima zagrebati krov zgrade. Predsjednik se već oglasio i pozvao ljude da izađi na ulice. Idem do male prdoavnice . jer sve je zatvoreno, da uzmem makar vodu a tamo kao da je rasprodaja. Opet mi prolazi kroz glavu jesu li ljudi ovako stajali u redu 1992. Stojim u redu i vidim kako mahala već izlazi vani. Jedan Turčin se javlja na telefon i govori:”kako misliš rat? Šta rat?” Pored njega stoje dvojica Bošnjaka koji namiguju jedan drugom na Turčina i smiju se. Smijem se i ja i mislim, možda se zaista pretjeralo oko ovoga svega.

Vraćam se kući i malo kasnije, predsjednik Erdoğan se obraća na aerodromu:
“Koliko je sati sada?
Pola pet.
Milioni ljudi je na ulicama.
Zašto su ovi ljudi na ulicama…” – kada ga novinar prekida i govori kako je Kurd i kako je ovo njegova zemlja i kako je i on izašao na ulicu da izrazi podršku.

Pomislim, pola pet je ujutru. Sabah/sutra je već nastupilo. Kroz glavu mi prolaze sada već žive riječi čovjeka iz taksija: “Ovo je samo ovu noć. Sutra je Recep Tayyip Erdoğan.”