Otkud u Holandiji muslimani iz južnoameričke države Surinam?

U Holandiji su imigranti iz Surinama jedna od najvećih imigrantskih grupa, a sačinjavaju je prvenstveno surinamski muslimani. Imajući to u vidu, uopće ne bi bilo čudno da se neki zapitaju: Otkud u Holandiji muslimani iz južnoameričke države Surinam? Kako žive tamo? Ta priča počela je davno, prije nekoliko stoljeća. Surinam – bivša Holandska Gvajana, nalazi se na sjeveru Južne Amerike, između Kooperativne Republike Gvajane i Francuske Gvajane. Na jugu graniči s Brazilom, a na sjeveru izlazi na Atlantski okean. Njena površina iznosi samo 163.000 kvadratnih kilometara i jedna je od najmanjih država u Južnoj Americi, ali ima najveći etnički, kulturni i vjerski diverzitet.  Glavni grad je Paramaribo, a broj stanovnika ove zemlje u 2012. iznosio je 560.157. Službeni jezik je holandski, a drugi važni jezici su sranan tongo, sarnami hindi i javanski.
 

Etnički sastav stanovništva

U Surinamu je etnički sastav stanovništva vrlo raznolik. Najzastupljenije etničke skupine su Indijanci, Hindusi, Kreoli, Maruni, Javanci i drugi.

●  Indijanci su autohtoni narod u Surinamu. Neki od njih prihvatili su kršćanstvo, a drugi su ostali vjerni vjeri svojih predaka u kojoj se veličaju “duhovi” i preci.

●  Hindusi – ovdje se misli na one koji su došli iz Hindustana, a to je današnja teritorija sjeverne Indije, Pakistana, Afganistana. Dakle, kada kažemo Hindusi, to ne znači da svi slijede vjeru hinduizam. Jedan dio Hindusa su muslimani, a jedan manji dio pripada sekti ahmedije.

●  Kreoli su potomci porobljenih Afrikanaca i oni su većinom prihvatili kršćanstvo.

●  Maruni su potomci Afrikanaca koji su pobjegli od robovskog života. Nakon bijega, živjeli su u šumama, ali su se nakon ukidanja robovlasništva uveliko vratili nazad u glavni grad Paramaribo i druga mjesta. Kao vjeru i dalje slijede ono što su ponijeli iz Afrike: veličanje duhova i predaka i vračanje – vinti.

●  Javanci su potomci radnika iz Indonezije. Većina njih su muslimani, a jedan dio veliča duhove i pretke. 

●  Također, ima Kineza, Portugalaca i drugih Evropljana, židova, Libanaca, Sirijaca i Palestinaca.

Prema posljednjem popisu iz 2004. godine, broj muslimana u Surinamu iznosi 66.307, što predstavlja 13,5% od ukupnog stanovništva. Ovo je najveći postotak muslimana u jednoj državi na Američkom kontinentu. (Surinam Census 2004) Prema nekim procjenama, u 2013. godini postotak muslimana u Surinamu se povećao. Hindusa ima 27,4%, protestanata 25,2%, rimokatolika 22,8%, muslimana 19,6%, urođeničke vjere 5%. (CIA Word Factbook 2013)

Kolonijalizam

Surinam je bivša kolonija Kraljevine Holandije. Holanđani su Surinam kolonizirali 1667., a prije toga kolonizatori su bili Španci, Portugalci i Englezi. Od 1975. Surinam je nezavisna država. U 17. vijeku Holandija je imala najveću ulogu u trgovini robljem, koja je preuzeta od Engleza u 18. vijeku. U Holandiji je trgovina robovima bila u rukama WIC-a (West-Indische Compagnie/Zapadno-indijska kompanija) i VOC-a (Vereenigde Oost-Indische Compagnie/Ujedinjena Istočno-indijska kompanija). Međutim, pokušaji da se i u Holandiji robovi dovedu na tržište nailazili su na otpor. Holandija, tj. WIC i neki privatnici, prevezla je oko 450.000 robova iz Zapadne Afrike, od ukupnih deset do jedanaest miliona robova, u čemu je važnu ulogu naročito imala utvrda Sint George u Elmini (Gana). U Bataviji – današnjoj Džakarti, glavnom gradu Indonezije, 1670. godine bilo je oko 13.000 robova. To je bila polovina stanovništva u Bataviji. (Jaargang 12, Werkgroep Indisch-Nederlandse Letterkunde, Pag 147, Alphen aan den Rijn 1997) Kroz VOC je prošlo oko pola miliona robova. (Hoogleraar Gert Oostindie in Historisch Nieuwsblad) U ovom periodu kolonijalizacije i robovlasništva Holandija je stekla ogromno bogatstvo iskorištavajući te kolonije i jadne robove. Zbog tog ogromnog priliva bogatstva i vodeće pozicije u trgovini i moreplovstvu, 17. vijek u Holadiji je nazvan “zlatnim vijekom”. Holanđani su se mnogo oslanjali na plantaže u Surinamu. Na hiljade robova prebačeno je iz zapadne Afrike od 1700-ih kako bi “crnčili” na plantažama šećerne trske, pamuka, kakaa i kafe. Robovi iz zapadne Afrike prvi su donijeli islam u ovu zemlju. Nakon donošenja odluke o ukidanju robovlasništva u Kraljevini Holadiji 1863. godine, teško je bilo održati plantaže profitabilnim u kolonijama, jer mnogi robovi koji su sad postali slobodni, krenuli su  u potragu za boljim život, a time i za drugim poslovima koji bi im to omogućili. Holandska je vlada ovu situaciju shvatila ozbiljno uviđajući da bi to moglo poremetiti ekonomiju, tako da je preduzela mjere za spašavanje, odnosno regrutovali su radnike za vrlo malu platu, dovodeći ih iz raznih drugih kolonija, između ostalih iz Jave i Indonezije. Većina njih bila je iz centralne Jave koja je u tom momentu bila najgušće nastanjena, a s najslabijom ekonomijom. Od 1890. do 1930. u Surinam je došlo 32.965 radnika iz Jave. Mnogi su se vratili nazad, a jedan dio ostao je u Surinamu. Pošto je većina Javanaca bila muslimanske vjeroispovijesti, i ova je grupa mnogo doprinijela u širenju islama u Surinamu. (Republika)

Izazovi

Što se tiče slobode upražnjavanja vjere, u Surinamu je ustavom zagarantirano pravo na tu slobodu. U praksi, vlada uglavnom poštuje to pravo stanovnika. Nismo mogli naći izvještaje o narušavanju tog prava ili diskriminaciji na osnovu vjere. Također, u Surinamu je nasilje iz vjerske netrpeljivosti potpuno strano. Unatoč ogromnim razlikama u kulturi i vjeri, različite grupe sarađuju u razvoju države. U ovome bi ova zemlja mogla biti primjer mnogim državama. Jaka ateistička struja nikad nije mogla da se probije u Surinamu. Čak i u ovom vremenu velike diskriminacije i uzurpiranja osnovnih ljudskih prava u mnogim državama svijeta, usljed velike kampanje protiv islama, u Surinamu, hvala Allahu, i dalje dominira miran suživot. Međutim, ovo ne znači da se muslimani u ovoj zemlji ne suočavaju sa određenim izazovima i problemima.

Ahmedije i mezhebsko razilaženje                                      

Dvadeseta konferencija muslimana Latinske Amerike i Kariba koja je održana u gradu Sao Paulo u Brazilu otkrila je mnoge izazove sa kojim se suočavaju muslimani Surinama. Jedan od najizraženiji izazova jeste porast aktivnosti kršćanskog misionarstva i nazadovanje kulture i obrazovanja kod muslimana, širenje zalutalih sekti koje iskrivljuju vjerovanje muslimana u toj zemlji. Muslimani iz Hindustana, odmah nakon nezavisnosti Surinama, osnovali su 1375. h. g. Udruženje surinamskih muslimana koje predstavlja sunnije hanefijskog mezheba. Oni su izgradili nekoliko džamija i osnovali nekoliko osnovnih i srednjih škola, kao i jednu organizaciju Džamiatul-ulema koja okuplja imame mesdžida i izdaje islamski časopis na indijskom jeziku. Smatra se da su Indijci najaktivniji u da‘vi – misionarsko-islamskom radu. S druge strane, Javanci iz Indonezije koji su se doselili u Surinam sljedbenici su šafijskog mezheba i na osnovu toga osnovali su Islamsku surinamsku uniju. Osnivanje udruženja na osnovu pripadnosti određenom mezhebu uzrokuje pristrasnost i razjedinjenje, čak i sukob, i smatra se najvećom preprekom za muslimane, jer fanatizam i pristrasnost mezhebu predstavljaju velike prepreke za misionarske napore.  Jedan od primjera koji to jasno pokazuju jeste primjer određivanja smjera kible. Naime, geografski položaj Surinama takav je da je moguće okrenuti se prema istoku ili zapadu i razdaljina do Mekke ostaje ista. Kada Hindustanci-muslimani prave mesdžide, oni se u određivanju smjera kible okreću prema istoku, a Indonežani-muslimani prema zapadu, i tako se muslimani razilaze oko onoga što je u osnovu propisano radi njihovog jedinstva. Drugi problem s kojim se suočavaju muslimani u ovoj zemlji jeste sekta ahmedije ili kadijanije čiji se broj procjenjuje na deset hiljada. Ova sekta također predstavlja prepreku na putu jedinstva muslimana. Naime, kada je 1367. h. g. osnovano Islamsko udruženje Surinama, čiji je osnovni cilj bio uklanjanje mezhebske pristrasnost između hanefija i šafija, kadijanije su se uvukle u ovo udruženje, tako da je to dovelo do uništenja projekta jedinstva. Zbog ovakvog stanja, neophodno je da dobrotvorne organizacije i Svjetska islamska liga poduzmu odgovarajuće korake u cilju učvršćivanja akide i islama muslimana Surinama, a to će postići prvenstveno plasiranjem fikhske literature srednjeg puta i osnivanjem islamskih univerziteta, kako bi se muslimansko društvo u cijeloj Latinskoj Americi obrazovalo. (El-Kadijanijje vel-hilafetul-mezhebijje, tehaddijatun fi tariki muslimi Surinam)

Piše: Hasan Stranjac

El-Asr, br. 58.