Vi ste ovdje
Home > Obrazovanje i odgoj > Ona – najjači čovjek kojeg poznajem

Ona – najjači čovjek kojeg poznajem

(posvećeno mojoj profesorici islamske vjeronauke, Muberi Ibreljić, za svu nesebičnu podršku, razumijevanje, savjete i korisno znanje)

„Život – trnovito polje koje svi mi, htjeli to ili ne, moramo preći“ – često je ponavljala moja majka spremajući me za isti. Tek sam bila krenula u srednju školu i nisam znala da ću upravo tamo sresti one prave ljude koji će mi dati do znanja da moram biti čovjek prije svega. Mislila sam da je to mjesto u kojem će me profesori učiti isključivo onome što je napisano u nastavnom planu i programu, ali izgleda da sam pogriješila. Jedna od onih čestitih ljudi, bila je upravo moja profesorica islamske vjeronauke, koje se i dan – danas sjećam s radošću iako mi više ne predaje isti. Moje misli često se vrate u vrijeme kada je ona bila svijetla tačka mog školskog rasporeda.

Kada sam joj prvi put došla na čas, dala nam je svima do znanja da je ona jedna od onih odgovornih ljudi koji se bore za svog učenika i njegovo znanje. Uvijek je lekcije činila zanimljivijim tako što je uvijek imala spreman odgovor na naša pitanja, kojih smo imali na pretek. U njenom glasu osjetio se ponos i sreća što je ona takva kakva jeste – iskrena, darežljiva i pravedna. Bile su to sitnice koje nažalost nisu krasile baš sve učitelje, nastavnike i profesore koji imaju ovo važno zvanje. Jednom običnom riječju doticala je moje srce, koje je bilo izgubljeno u tami i neredu. Nisam se baš snalazila tamo. Njen glas bio je moja zvijezda vodilja kroz život, pokazivao mi je put kojim moram da idem, a ja sam ga pomno slušala i pratila. Nisam se bunila i sve sam više postajala svjesnija koliko ona zapravo utiče na mene i moje ponašanje – pozitivno, naravno. Pored toga što me je navela da se uzdam u vjeru, da obavljam svoje vjerske dužnosti i da svaki dan na umu imam riječi iskrenoga pokanja i zahvalnosti, naučila me i kako da budem nešto što je danas teško naći u nasumice odabranim ljudima. Naučila me kako da budem čovjek, prije svega. Svi smo mi ljudi, ali rijetko ko je čovjek. Ne mogu reći za sebe da sam potpun čovjek, ali sa ponosom tvrdim da me je jedan snažan čovjek, ona, učio da budem isto to. Možda je to radila svjesno, a možda i nije. To je ostalo nedorečeno među nama.

Na časovima je bila nasmijana, ni jedne sekunde njene usne nisu bile tužne. Ona se nije žalila. Svakim danom bila je sve sretnija. Nikada nije dozvolila da ljudi oko nje osjete tračak negativne energije niti da prepoznaju tužnu notu njenoga glasa. U prostorije u koje bi ulazila izazivala bi osmijehe i pozitivu. Jednostavno je živjela pozitivnim životom, u čemu joj je vjera mnogo pomagala. Sve to činilo ju je najsnažnijim čovjekom kojeg sam upoznala.
Nikada ne bih pretpostavila da joj se nešto teško desilo u prošlosti, ali moja pretpostavka bila je pogrešna. U životu imala je dosta iskušenja i bila osoba koja je imala sva prava ovog svijeta da bude tužna, namrštena i ljuta. Po mom sudu, život je baš i nije milovao, iako se to na njoj nije vidjelo. Prošla je teške trenutke, ali čovjek u njoj stojao je uspravno i ponosno. Nije dozvolila da tog čovjeka život sruši. Stojala je onako nasmijana iako je, vjerujem, bila povrijeđena. Uvijek je poklanjala stvari učenicima, i nije tražila ništa zauzvrat. Bilo joj je dovoljno da se njen učenik nasmije.

Ponosna sam na nju i na čovjeka u njoj. Zahvalna sam joj svim srcem. Zahvalna sam joj što me je naučila da stojim uspravno i tokom najvećih oluja moga života. I što me naučila da budem svjesna da poslije svake oluje dolaze duga i sunce. Što mi je dala do znanja da moram biti nasmijana i kada poželim da sjedim u kutku i plačem na sav glas. Naučila me da ne dozvolim da drugi vide moju tugu, da stojim ponosno onda kada je najteže i još ponosnije onda kada mi sve ide od ruke. Pomogla mi je da shvatim da mi je u životu najbitnija vjera. I da onda kada pomislim da su svi otišli i da sam sama, zapravo nisam sama, jer je moja vjera sa mnom. Mislim da je upravo ona primjer pravog profesora, koji zna kako da motiviše učenika i kako da mu pomogne. Na kraju krajeva, kada bi svi učitelji, nastavnici i profesori bili poput nje škola bi bila mjesto na koje bi učenici radije dolazili jer bi znali da tamo stoje ljudi koji će im pomoći da shvate svijet. Koji će da im pomognu da prođu kroz teške trenutke dostojanstveno i lahko. I ljudi koji će dati sve da učine druge sretnima.

Život je ljepši kada nema velikih briga i tuge. Upravo tome me naučila ona. I zato ja želim svim učenicima barem jednog profesora poput nje, jer zaista poslije njenih lekcija ja imam bolji život jer znam kako da ga kvalitetnije i bolje živim.

Autorica: Amra Forić, učenica JU MSŠ „Čelić“ u Čeliću

Akos.ba

 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top