On zna šta u zemlju ulazi, a šta iz nje izlazi, i šta se s neba spušta, a šta se na njeg uspinje
Prva dva ajeta sure Sebe’
“Neka je hvaljen Allah, čije je sve ono na nebesima i sve ono na Zemlji! Hvaljen neka bude i na onom svijetu! On je Mudar i Sveznajući” (34/1).
“On zna šta u zemlju ulazi, a šta iz nje izlazi, i šta se s neba spušta, a šta se na nj uspinje; On je samilostan i On prašta grijehe” (34/2).
Predhodni tekst: U okrilju Kur’ana: Teme sure Sebe’
Ova sura govori o politeizmu, politeistima, njihovom ugonjenju u laž svoga Poslanika, njihovoj sumnji u budući svijet i o njihovom držanju nevjerovatnim proživljenje i sabiranje, počinje zahvalom Allahu. Allah je Sam po Sebi hvale vrijedan makar Mu niko od ovih ljudi ne bio zahvalan. On je hvaljen u ovom bitku koji ga veliča hvaleći Ga, On je hvaljen od raznovrsnih stvorenja, makar ljudi bili izuzetak među ostalim stvorenjima.
Uz zahvalu dolazi i atribut vlasništva nad onim što je na nebesima i nad onim što je na Zemlji. Niko s Njim ne posjeduje ništa, niko ni u nebesima ni u Zemlji nema nikakva udjela; Njemu (Uzvišenom) pripada svaka stvar na njima… Ovo je taj prvi problem u vjerovanju, problem monoteizma. Vlasnik svake stvari jeste Allah pored koga nema da iko išta posjeduje, mimo Njega u ovom širokom Kosmosu.
“Hvaljen neka bude i na onom svijetu!” Osobna hvala. Hvala koja dolazi od Njegovih robova. Čak i od onih koji su Ga negirali na ovom svijetu ili su Mu druge, uz Njega, pripisivali iz zablude koja se otkriva na budućem svijetu, pa Mu se potpuno predaju hvaleći Ga i zahvaljujući Mu.
“On je Mudri i Sveznajući” Mudri, koji sve što čini – čini mudro; koji upravlja ovim i budućim svijetom razborito i koji snuje stvari čitavog bitka pametno… Sveznajući koji zna svaku stvar, svaku odredbu i svako određenje potpuno, sveobuhvatno i duboko tako da to znanje obuhvata sve stvari.
Zatim otkriva jednu od stranica Allahovog znanja čija je sfera Zemlja i nebesa:
“On zna šta u zemlju ulazi, a šta iz nje izlazi, i šta se s neba spušta, a šta se na nj uspinje; On je samilostan i On prašta grijehe” (34/2).
Čovjek zastaje pred ovom stranicom koja je izložena u malo riječi, otkrivajući da se nalazi pred ogromnim i čudnim skupom stvari, pred pokretima, dimenzijama, oblicima, slikama, značenjima i tijelima kojima se ne može oduprijeti mašta!
Kad bi svi stanovnici Zemlje posvetili sav svoj život prateći i brojeći sve ono što se dešava u jednom trenutku, na što ukazuje ovaj ajet, zasigurno je da to ne bi mogli upratiti ni izbrojati!
Koliko samo stvari u ovom trenutku uđe u zemlju? Koliko stvari u ovom trenutku izađe iz nje? Koliko se stvari u ovom trenutku spusti s neba? Koliko se stvari u ovom trenutku uspinje na njega?
Koliko stvari ulazi u zemlju? Koliko se zrna čuva ili skriva unutar ove zemlje? Koliko crva, insekata, leševa i gmizavaca uđe u zemlju u njenim širokim prostranstvima? Koliko kapljica vode, atoma gasa i zraka, elektriciteta… skrije se u zemlji u njenim ogromnim prostranstvima?
Koliko i koliko je toga što ulazi u zemlju nad čim Allahovo oko bdije i ne spava?
A koliko izlazi iz nje? Koliko rastinja izbije? Koliko se izvora pojavi? Koliko vulkana proradi? Koliko se plina digne? Koliko se skrivenog otkrije? Koliko insekata izađe iz svoje skrivene kuće? Koliko i koliko toga što se vidi i toga što se ne vidi, onoga što ljudi znaju i onoga što ne znaju, a toga je mnogo?
Koliko je onoga što silazi s neba? Koliko kapi kiše? Koliko užarenih meteora? Koliko zapaljenih zraka? Koliko svijetlećih zraka? Koliko izvršenih presuda i određenih sudbina? Koliko milosti koja obuhvata čitav bitak a koja se odnosi na poneke ljude? Koliko opskrbe koju Allah daje u izobilju onome kome hoće od Svojih robova! Koliko i koliko toga što ne može niko izbrojati do Allah!
Koliko je onoga što se na nebo uspinje? Koliko biljnih, životinjskih, ljudskih ili duša drugih stvorenja koja čovjek ne zna, uspinje se na nebo? Koliko molbi upućenih Allahu glasno ili tajno koje ne čuje niko do Allah u Svojim visinama!
Koliko duša stvorenja koja znamo ili ne znamo umire? Koliko meleka se uspinje po naredbi Džibrila? Koliko duša leprša u ovom nebeskom carstvu za koje ne zna niko do Allah?
Zatim, koliko čestica pare se diže iz mora? Koliko se čestica isparenja diže iz tijela? I koliko i koliko toga što ne zna niko drugi osim On!?
Koliko u jednom trenutku? Gdje bi otišlo ljudsko znanje i statistika za ono što ima u jednom trenutku makar potrošili duge živote u brojanju i sumiranju? Allahovo sveobuhvatno, veliko, detaljno i precizno znanje obuhvata sve ovo na svakom mjestu i u svakom vremenu … Svako srce sa namjerama i mislima koje se u njemu kriju, sa pokretima i smirajima koji se u njemu nalaze, pod Allahovim je okom. On, pored toga, to pokriva i oprašta … “On je samilostan i On prašta grijehe” (34/2)
Samo jedan ajet iz Kur’ana poput ovog ajeta inspiriše da ovaj Kur’an nije ljudski govor. Misao o Kosmosu poput ove misli ne naumpada po svojoj prirodi ljudskom srcu. Poimanje o Kosmosu kao što je ovo poimanje nema motiva u prirodi ljudskog poimanja. U obuhvatnosti poput ove jednim dodirom dolazi do izražaja Allahovo stvaranje, stvaranje Stvoritelja ovog bitka kome nije slično ljudsko stvaranje!
Nastavlja se…
Odlomak iz djela:
“U okrilju Kur’ana”, Sejjid Kutb, 22 džuz, sura Sebe’
Izdavač: FIN, Sarajevo, 1999.
Obrada: Akos.ba
