Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Islamske teme > Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli

Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli

Možda je ovo obilje darovano čovjeku zbog njegove slabosti, a težina tereta koga nosi na svojim plećima, emaneta koga su odbili da ponesu nebesa, Zemlja i planine.

Čovjek je, međutim, to ponio na svojim plećima, obavezao se da to sam nosi i pored svoje slabosti, strasti, nagona, težnje, nedostatka znanja, kratkoće života, vremenskih i prostornih prepreka, bez pune spoznaje i sagledavanja onoga izvan ovih prepreka:

“Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek -a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lakomislen.” (33/72).

Nebesa, Zemlja i planine koje je Kur’an odabrao da o njima govori, ova ogromna stvorenja na kojima živi čovjek koji izgleda u odnosu na njih nešto veoma malehno i slabo. Ova stvorenja poznaju svoga Stvoritelja bez uloženog truda da Ga upoznaju, nalaze put do Njegovih zakona koji njima vladaju sa njihovim stvaranjem, formiranjem i organiziranjem. Direktno se pokoravaju Stvoritelju bez razmišljanja i posrednika. Kreću se shodno ovom zakonu predano. U svome kretanju ne izostaju niti jedan djelić sekunde. Obavljaju funkciju shodno ulozi i prirodi koja im je dodijeljena a da to ne osjećaju ili biraju.

Sunce se kreće u svome orbitu pravilnim kretanjem bez ikakvih poremećaja, šalje svoje zrake koje obavljaju funkciju koju im je Allah dodijelio, privlači svoje pratioce bez njihove volje koji obavljaju svoju kosmičku ulogu u potpunosti.

Ova Zemlja također ima svoju putanju kretanja. Iz nje rastu usjevi koji hrane njene stanovnike. U njoj se ukopavaju njeni umrli. Iz nje izbija voda shodno Allahovu zakonu bez njene volje.

Ovaj Mjesec, ove zvijezde i planete, ovaj vjetar i oblaci, ovaj zrak i voda, ove planine, ove zaravni… sve ovo, sve se ovo kreće, ide svojim putem, dozvolom svoga Gospodara, Njegovim saznanjem, po Njegovoj volji bez svoga truda, zalaganja, htijenja… Međutim, sustegli su se od emaneta odgovornosti, emaneta volje, emaneta osobne spoznaje, emaneta posebnog htijenja: ali ga je preuzeo čovjek (33/72).

Čojvek koji spoznaje Boga svojim shvaćanjem i svojim osjećajem iznalazi put do Njegovih zakona, svojim razmišljanjem, shvaćanjem, radi sukladno ovom zakonu svojom voljom, trudom, pokorava se Allahu svojevoljno, suprotstavlja se devijaciji i svojim sklonostima, bori se protiv svojih želja i strasti. U svakoj od ovih etapa on je razuman, bira put i zna kuda ga on vodi!

To je veliki emanet koji nosi ovo fizički malo stvorenje, sa neznatnom snagom, slabe moći, ograničenog života, koje se bori sa strastima, stremljenjima, željama i sklonostima…

To je velika smjelost da na svoja pleća stavi ovaj teret i ponese odgovornost Bio je nepravedan (33/72) i prema sebi lakomislen (33/72) u odnosu na teret koji je sebi natovario na leđa. Međutim, kada čovjek prihvati odgovornost, kada stigne do spoznaje koja ga veže za njegova Gospodara, kada se direktno upravi prema Njegovom zakonu i bude u potpunosti pokoran Njegovoj volji – spoznaja, upravljanje i pokornost koja ga po prirodi stvari dovodi, kao što je dovela lahko, jednostavno i potpuno nebesa Zemlju i planine… stvorenja koja su apsolutno pokorna a da izmedu njih, Njega, Njegove volje i Njegova zakona nema nikakvih prepreka niti se nade nešto što ih sprječava u pokornosti kada čovjek stigne do ovog stepena, svjesno i razumno, on zaista stiže na mjesto časti i mjesto koje ne pripada nikome od Allahovih stvorenja.

To je volja, shvatanje, pokušaj i preuzimanje odgovornosti. To je odlika ovog čovjeka nad mnogim Allahovim stvorenjima. To je počasno mjesto koga je Allah obznanio na nebeskom skupu kada su meleki Ademu učinili sedždu, a to Allah u Kur'anu vječnom objavio: Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali (17/70). Neka čovjek zna svoje počasno mjesto kod Allaha kako bi ponio emanet koji je odabrao a koji je bio ponuđen nebesima, Zemlji i planinama koji su se sustegli i pobojali se da ga ponesu…!

To je zbog toga da bi Allah licemjere i licemjerke, i mnogobošce i mnogoboške kaznio, a vjernicima i vjernicama oprostio. A Allah prašta i samilostan je (33/73).

Prihvatanje čovjeka da nosi emanet, da sam sebe upozna, da sam sobom rukovodi, da sam radi, da sam uspostavlja vezu… kako bi nosio posljedice svoga izbora i nagradu ili kaznu svoga rada pa neka kazna sustigne licemjere i licemjerke, mnogobošce i mnogoboške i neka Allah pruži Svoju pomoć vjernicima i vjernicama, neka im oprosti ako su posrnuli pod pritiskom slabosti i nedostataka koji su ugrađeni u njihovom biću i zbog prepeka na putu kojim hode, teškoća i privlačnih snaga. To je Alahova milost i Njegova pomoć. On je bliži oprostu i milosti prema Svojim robovima. A Allah prašta i samilostan je (33/73).

Ovim dubokim i izvanrednim ritmom završava ova sura koja je počela usmjeravanjem Poslanika (alejhi’s-selam) prema Allahovoj pokornosti, suprotstavljanjem nevjernicima i licemjerima, slijeđenjem Allahove Objave i oslonom samo na Njega. Sura sadrži upute i šeriatske propise na kojima počiva islamsko društvo samo radi Allaha, okrenuto Njemu, pokorno Njegovim uputama.

Ovim ritmom koji slika veličinu odgovornosti i težinu emaneta, određuje mjesto veličine i odgovornosti i sve to svodi na zalaganje čovjeka da spozna Allaha i da se uputi prema Njegovim zakonima i konačno da se preda Njegovoj volji.

Ovim ritmom završava ova sura. Njen početak i kraj je dobro uvezan sa njenim sadržajem i njenim težnjama. To je ta usklađena nadnaravnost koja ukazuje na izvor ove Knjige!

To je nadnaravni sklad koji ukazuje na izvor ove Knjige!

Odlomak iz djela: 

“U okrilju Kur'ana”, Sejjid Kutb, 22 džuz, sura Al-Ahzab, ajet 72

Izdavač: FIN, Sarajevo, 1999.

Obrada: Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top