Okvir za biblioteku Hamdije Kreševljakovića
Odmah na početku oprostite što je priča lična, ali drugačija ne može biti.
Imam dvojicu prijatelja, Seada i Nihada Kreševljakovića, blizance i to takve da se tagovi na Facebooku zbune kad su na istoj fotki. Proputovali smo pola Bosne, zajedno dobacili do Beograda, Zagreba, Hamburga…
Ali mi je najljepše kada dođem kod njih u Mjedenicu, tu starogradsku ulicu, gdje sam nebrojano puta dolazio kao dijete s ocem koji je radio u Zavodu za specijalno obrazovanje i odgoj djece. Provodio sam tu sate i sate, igrajući se sa mališanima kojima je to bio dom, škola, a često i sve što su imali u životu. Čuvam s tog mjesta hiljade detalja, pamtim i danas neka imena, nisam zaboravio lica mnoge djece i vaspitača, nastavnika… Sjećam se i jedne epizode iz Blejkove sedmorke kada smo svi posjedali po podu i gledali je zajedno ili igrali lopte u fiskulturnoj sali.
Sjećam se i nekih dobrih ljudi što bi, bez namjere da se predstave, platili kolače u obližnjoj slastičarni za sve štićenike, i poslali da obraduju djecu… Ili odjeću…Ili igračke…
Da obraduju sebe još više.
Sjećam se…
Više na portalu Al Jazeere.
