Od Splita do Save, od Sjenice do Sane
Piše: Admir Lisica
U dugačkoj historiji Bosne i Hercegovine mnogo je važnih datuma koji nam govore o njenom bogatom historijskom naslijeđu. Ipak, jedan događaj s pravom možemo izdvojiti među one najbitnije tokom višestoljetnog postojanja srednjovjekovne bosanske države. Riječ je o krunidbi kralja Tvrtka I Kotromanića, koja se desila 26. oktobra 1377. godine. Ovaj datum ostat će zanimljiv mnogim historičarima ne samo zato što tada Bosna postaje kraljevinom već i zbog niza “nerazjašnjenih” okolnosti koje se za njega vezuju. Historičari se, između ostalog, nisu mogli usaglasiti o tome ko je krunisao Tvrtka, gdje se krunidba desila, kakve se promjene dešavaju na bosanskom grbu nakon što je kralj krunisan, te kakvo je porijeklo bosanske krune? Bez obzira na određene nedoumice koje se susreću u historiografiji, nepobitna je činjenica da krunisanjem Tvrtka I srednjovjekovna Bosna započinje svoju novu epohu, koja će trajati sve do dolaska Osmanlija i pada bosanskog kraljevstva 1463. godine.
KRUNIDBENO MJESTO
Bosanskohercegovački historičar Đuro Bazler navodi da je najviše podataka o Tvrtkovoj krunidbi dao dubrovački historičar Mavro Orbini (1563–1610), a s njim se slaže i većina ostalih historičara koji su se bavili ovom temom. Međutim, neka od Orbinijevih zapažanja dovela su kasnije historičare u zabune. Među njima je i zapis o mjestu u kojem je obavljena krunidba. Dubravko Lovrenović u svom djelu Proglašenje Bosne kraljevstvom 1377. naglašava kako je Orbinijeva konstatacija da je Tvrtko I krunisan u Mileševi kod mnogobrojnih istraživača izazvala zabunu, pa su navodili da je, umjesto u Milama kod Visokog, Tvrtko I krunisan u manastiru Mileševi kod Prijepolja. Međutim, uporište toj tezi veoma je slabo, a savremena historiografija ističe kako nema nikakve sumnje da je mjesto Tvrtkove krunidbe bilo u Milama kod Visokog.
“Mitropolit manastira Mile i njegovi monasi, koji su u grobnoj i krunidbenoj crkvi Kotromanića u Milama okrunili Tvrtka I., mogu biti samo pravi gospodin episkop Crkve bosanske i bosanski krstjani, čije sjedište (metropola) se na ovom području nalazilo još od vremena bana Stjepana II., a vjerojatno i ranije, od sredine XIII. stoljeća, kada je došlo do cijepanja bosanske biskupije na latinsku, sa sjedištem u Vrhbosni, i slavensku sa centrom u Moštrama (kod Visokog). I prvi spomen domaće Crkve u pisanim izvorima (1326./29.) vezan je za Moštre lokalitet u neposrednoj blizini Mila, gdje je ban Stjepan II. ‘prid vsom crkvom i prid Bosnom po svoj prilici na dr‘avnom saboru’ izdao povelju Vukoslavu Hrvatiniću. S obzirom na karakter odnosa duhovne i svjetovne vlasti u srednjem vijeku, pojavu i političku ulogu Crkve bosanske, jedino ova hipoteza uklapa se u vokabular izvora i neizostavnu ulogu koju je biskup, u bosanskom slučaju episkop, mogao imati u intronizaciji vladara”, piše Lovrenović.
To što je Bosna postala kraljevstvom potvrda je njezine tadašnje važnosti i sposobnosti da među susjedima postane u mnogo čemu konkurentna, pa potom i dominantna. Način vladanja kralja Tvrtka, koji je sebe promovirao kao samodršca, dokaz je da u tom periodu bosanski vladar ima jasno definirane političke stavove te izražen autoritet.
TERITORIJALNO ŠIRENJE BOSANSKE DRŽAVE
Mudar, kakvim ga povijest pamti, Tvrtko I svoje odluke usklađivao je s vremenom i prilikama, kako u zemlji, tako i u kontekstu odnosa u susjedstvu i drugim evropskim državama. U periodu kada se odlučio za krunidbu, u okruženju su vladale povoljne okolnosti. Nije bilo neposredne vojne opasnosti, a budući kralj nalazio se na vrhu svoje dotadašnje moći. O tome koliko je samopouzdanje imao na početku svoje kraljevske misije govori i veoma samouvjeren istup iskazan pri sastavljanju povelje susjedima u Dubrovniku: “(…) i spodobi me (Hrist) sugubim vincem, jako oboja vladič ‘stvija ispravlati mi, pr’vije ot’is’prva v’bogodarovan’nei nam’ zemli Bosni, po tom že gospodu mojemu Bogu spodobl’šu me naslidovati pristol’ moih’ priroditel, gospode srbske, za nje bo ti bihu moi priroditelije v’ zemlnim carstvi carstvovaše, i na nebesnoe carstvo priselili se: mene že videšu zemljo piroditel moih po nih ostavl’šu i ne imušu svojego pastira, i idohvsrbskujo zemljo, želaje i hote ukripiti pristol roditel moih, i tamo šdšu mi vinč’an bih Bogom darovanimmi vincemna kraljevstvo priroditelmoih, jako biti mi o Hriste Isuse blagovirnomu i Bogom postavljenomu Stefanu, kraljo Srbljemi Bosni i Pomorijo i Zapadnim stranam, i po tom načeh s Bogom kraljevati i praviti pristolsrbskije zemlje…”
U navedenim dijelovima ove povelje Tvrtko I ističe da je postao kralj “milošću Božijom” te se nada da će u budućnosti, osim što će vladati svojom Bosnom, biti vladar i susjedne Srbije. Svoje aspiracije prema Srbiji, koja je u tom trenutku bila znatno vojno i ekonomski slabija od Bosne, pravda porodičnim naslijeđem koje mu pripada. Ovakav istup bosanskog kralja ne bi bio moguć da nije bio uvjeren u svoj uspjeh. Tekst povelje Dubrovčanima govori nam i o velikoj snazi tadašnje bosanske države, jer u takvim turbulentnim vremenima, kakvim možemo okarakterizirati period srednjeg vijeka, vladari se ne bi usuđivali na ovakve istupe bez raspolaganja odgovarajućim vojnim snagama.
Osim što je dobrim političkim potezima znao unutrašnje poslove dovesti na zavidan nivo, znatan uspjeh pokazao je i u vanjskoj politici. Tokom svoje vladavine Tvrtko I u velikoj mjeri je proširio teritorij bosanske države, tako da je Bosna obuhvatila i mnoge krajeve koji pripadaju današnjoj Republici Hrvatskoj (primjerice, gradove Split, Trogir i Šibenik, te otoke Brač, Hvar i Korčulu). U tom periodu ostvarena je politička stabilnost te značajan kulturni i duhovni napredak, što ga je učinilo najmoćnijim vladarom u historiji srednjovjekovne Bosne.
