Obnovi svoj život: Ne tuguj zbog onoga što je prošlo

NE PLAČI ZBOG ONOGA ŠTO JE PROŠLO

Kaže se: “Nema novoga pod suncem”. Ova riječ oslikava tok ljudskog života, kroz njegovu dugu istoriju, u smislu naravi i želja, nereda i sporova, nepravde i pravde, mira i rata, uspona i padova naroda, procvata i nestanka civilizacija.

Zbog ove stalne sličnosti, u toku razvoja ljudskog roda, na zemljinoj kugli i nasljeđenih osobenosti između prethodnih i potonjih, naredio je Allah svojim robovima da razmotre događaje prošlosti kako bi se okoristili onim što oni sadrže.

Jer ono što se ticalo prethodnih, tiče se i potonjih. Ono što mi doživljavamo, iznenađeni njegovom ozbiljnošću, već se nekada dogodilo i o njemu je donesen sud.

Za nas je bolje da prihvatimo ono što je bilo, a da riješavamo ono što će biti. Uzvišeni Allah kaže: “Uzmite pouku o vi razumom obdareni.” (El-Hašr, 2)

Razumom koji proniče duboko u prošlost, proučava njene događaje i upoznaje njihove pouke, osiguravajući nam iskustva prethodnika, takvim blagom koje nas štiti od padova. To je razboriti razum vjernika.

O  ovome Uzvišeni Allah kaže: “Zar oni nisu putovali po zemlji pa da imaju srca kojima će shvatiti, i uši kojima će slušati. Zaista nisu slijepe oči, nego su slijepa srca koja su u grudima.” (El- Hadždž, 46)

U Časnom Kur’anu se nalaze mnoge priče u kojima je Allah ovjekovječio stanja minulih pokoljenja, ishod pobožnih i griješnih, sukob dobra i zla, i sve to stavio nam je na raspolaganje da posmatramo i razmišljamo: “U pričama o njima ima pouke pametnima, to nije događaj koji se izmišlja nego je to potvrda objave od prije i objašnjenje za sve, on je uputa i milost narodu koji vjeruje.” (Jusuf, 111)

U ovim jasnim granicama moramo proučavati prošlost.

Jedino tražeći pouku, ispravno je da se okrećemo unazad. Što se tiče vraćanja u blisku ili dalju prošlost, da bi obnovili tugu ili otvorili staru ranu ili da kružimo oko tragedije koja je povrijedila naše duše, da bi rekli: “Kamo sreće da…”, ili “da je bilo…” To je ono što mrzi islam i traži da se udaljimo od toga; to je navika zbunjenih i kolebljivih među munaficima i onih bolesnih srca: “A oni u sebi skrivaju ono što ti ne pokazuju, zboreći: “A da smo mi išta u svemu ovome imali ne bismo ovdje izginuli!” Ti reci: “Sve da ste bili u staništima vašim opet bi se oni kojima je propisano da poginu pojavili na mjestima svoje pogibije.” (Alu Imran, 154)

“A onima koji su, dok su kod kuće sjedili, za svoju braću rekli: “Da nas slijedili ne bi izginuli!” Ti reci: “Hajde vi smrti umaknite ako istinu govorite.” (Alu Imran, 168)

Ovi isprekidani jecaji i bolno tugovanje je nadvladalo one slabijeg imana, nakon bitke na Uhudu, te su gubici, koji su snašli stanovnike Medine, nakon napada mušrika na njih, ostavili duboke tragove i otvorile su se šupljine pakosnicima Islama za zluradost i podrugivanje.

Ali Uzvišeni Allah je objavio jasne ajete za saniranje ovih rana i sjedinjenje snage muslimana nakon što ih je pogodila nesreća; i naučio ih je da okreću svoje poglede ka budućnosti, da svoje pamćenje ne vežu za prošlost i zabranio im je da plačući zastaju na ruševinama jučerašnjega dana.

Ne, ovo nije osobina muškosti, niti logika vjerovanja, moramo spoznati tajnu greške da bi je izbjegavali u budućnosti, i nećemo gledati u ono što se dogodilo osim u mjeri u kojoj ćemo izvući pouku iz nje, to isto nam Kur’an garantuje, kada ukazuje na uzrok poraza, u kratkim crtama: “Ali kada ste duhom klonuli i o svom položaju se počeli raspravljati, kada niste poslušali a On vam je već bio ukazao na ono što vam je drago.” (Alu Imran, 152)

“One među vama koji su uzmakli na dan kada su se dvije vojske sukobile uistnu je šejtan naveo da posrnu, zbog onoga što su prije počinili.” (Alu Imran, 155)

Zatim ih tješi onim što će im umanjiti nanesenu bol, jer bol kada stegne ljudske grudi teškim okovima, veže ih u vremenu koje stalno teče i zbog toga ne mogu dati lijepog doprinosa niti zaraditi kakva dobra.

Kakva je vrijednost u udaranju šamara (samom sebi) i naricanju za mogućim uspjehom, koji nas je mimoišao ili gubitkom koji nas je snašao?

Kakav značaj ima u tome da prizivamo naše misli i osjećanja o događaju koga je zamelo vrijeme, osim da povećamo jačinu bola i žalost srca?

Kada bi naše ruke mogle dokučiti minule događaje, pa da izmjene, ono što mrzimo i da ih pretoče u ono što volimo, onda bi vraćanje u prošlost bilo vadžib (stroga obaveza), te bi mi pohrlili ka njoj, kako bi izbrisali ono što smo učinili, a nismo trebali i kako bi umnogostručili ono što nismo činili, a trebali smo učiniti.

Budući da je to nemoguće, onda nam je bolje da naš trud uložimo da bi smo nastavili nove dane i noći, jer je jedino tako moguće postići nadoknadu i ispravku.

Ni u kom slučaju čovjek ne može biti optužen zbog svoje želje za dobrobiti, pa ako iz bilo kojeg razloga ta dobrobit ne bude ostvarena, a pogotovo ona koja se tiče edžela i nafake, našu vjeru u Allaha i kader –  sudbinu učinimo da bude zapreka vezana za pretpostavke i obmane.

Na ovo upozorava Kur’an, nakon bitke na Uhudu, kada kaže onima koji su plakali za poginulima i koji su se kajali zbog svoga izlaska na bojište: “Ti reci: “Sve da ste bili u staništima vašim, opet bi se oni kojima je propisano da poginu pojavili na mjestima njihove pogibije.” (Alu Imran, 154)

Pa zbog čega ovo glasno dizanje glasa?!

Jer nekad se avion sruši, sa svim onim što je u njemu (od ljudi i stvari), i nađu se potpuno ugljenisana tjela, a neki ljudi i djeca ostanu pored njih, bez težih povreda. Pa zašto onda ne priznati sudbinu, kader, u svemu što se događa i prepustiti joj ono što nas je nadvladalo, u našim stvarima, da nam u tome bude zadovoljstvo.

Karindži pribjegava razumu da bi nas doveo do ovoga cilja, kad kaže: “Moguće je da pokušaš ispraviti rezultate koji su došli kao posljedica nekog događaja, koji se dogodio prije 180 sekundi, a što se tiče toga da pokušaš promjeniti čitav događaj, pa to je nešto što je neshvatljivo. A postoji i samo jedan mogući način na koji prošli događaji mogu biti korisni, a to je da analiziramo greške iz prošlosti i da se njima okoristimo, a potom sve da potpuno zaboravimo.”

Ja vjerujem u ovo, ali da li ja imam toliko hrabrosti da činim ono u šta vjerujem?!

Zatim kaže: “Pričao mi je Sonders da ga je gospodin Brandwin, profesor medicine na univerzitetu Džordž Vašington, poučio jednoj lekciji koju nikad neće zaboravit, a evo te lekcije: “Nisam tada imao punih dvadeset godina, ali sam bio vrlo zabrinut, i u tom ranom periodu moga života. Već sam bio navikao da ponavljam moje greške i da o njima dosta brinem. Kada bih završio ispit i pregledao listove sa odgovorima, vratio bih se i legao u postelju grizeići nokte. Našao bih se u teškom stanju uznemirenosti, bojeći se neuspjeha, živio sam tako u prošlosti sa onim što sam učinio u njoj. Volio bih da sam uradio drugačije nego sam radio, razmišljajući o onome što sam rekao u vremenu koje je prošlo i volio bih da sam rekao nešto drugo.

Jednog dana dok smo bili u kabinetu, ušao je profesor Brandwin, noseći čašu punu mlijeka. Stavio ju je na katedru. Naši pogledi bili su upravljeni prema čaši, a naše misli su razmišljale: koja je veza između mlijeka i lekcije? I iznenada je skočio profesor i udario čašu rukom, nakon čega je ona pala na pod, a prosulo se ono što je u njoj. Ovdje je gospodin Brandwin povikao: “Neka niko od vas ne plače za prosutim mlijekom.”

Onda je jednog po jednog izvodio tražeći da razmišlja o raspršenim komadićima i proljevenoj tečnosti po podu. Zatim je svakome od nas rekao: “Pogledaj dobro. Ja zaista želim da se prisjećaš ovog časa tokom čitavog tvoga života. Mlijeko se prosulo i pokupio ga je odvod, pa koliko god da ti čupao svoju kosu i dopuštao brigama da ti stežu grlo, nećeš moći povratiti niti jednu kap. Uz oprez i preventivu, možda smo mogli izbjeći ovaj gubitak, ali već je prošlo vrijeme, i sve što možemo učiniti jeste da izbrišemo i zaboravimo njegov trag, a zatim da se vratimo poslu odlučno i aktivno.”

To je istina i na nju ukazuje hadis: “Traži pomoć od Allaha i ne kloni, a ako te nešto zadesi ne reci: “Da sam radio to i to bilo bi tako i tako”, nego reci: “Tako je Allah predodredio i što je htio učinio je, jer “da sam” otvara vrata šejtanovom djelovanju.”

Na taj način brišemo tragove prošlosti i nastavljamo put u radu i nadi.

Preuzeto iz knjige: “Obnovi svoj život”  

Autor: Muhammed el-Gazali. Prijevod: Mesud Džajić i Numan Ćosić 

Ukratko o knjizi:

“Kako je lijepo da čovjek s vremena na vrijemeobnovi lični raspored, šaljući kritičke poglede u tom pravcu, da bi spoznaosvoje mahane i nedostatke, i da razvije dugoročnu strategiju, radi oslobađanjaod grešaka u koje pada,” kaže Gazali u ovoj svojoj knjizi. On ovdje poziva naobnovu vlastitiog života i izgradnju svoje ličnosti na bazi zrake nade, uspjehai samosvijesti. Govori o brigama i teškoćama, te kako otkloniti uzrokeuznemirenosti, mahane koje nastaju u besposlici, o problemima kojima je samčovjek uzrok te o načinu kako da ih se riješi.

“Kako je lijepo da čovjek s vremena na vrijeme obnovi lični raspored, šaljući kritičke poglede u tom pravcu, da bi spoznao svoje mahane i nedostatke, i da razvije dugoročnu strategiju…”

Tvrdi povez, A5 format, 306 strana 

Cijena 16KM

Narudžbe na:

El-Kelimeh, Novi Pazar, +381 20 334 020, 064 16 222 84, 064 889 1780,            

E-mail: kelimeh@gmail.com

Akos.ba

BiH