Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Istaknuti Bošnjaci > O Nedžadu Ibrišimoviću: Bio jednom jedan koji svoje srce nije požurivao

O Nedžadu Ibrišimoviću: Bio jednom jedan koji svoje srce nije požurivao

Bio jednom jedan što imaše jedan bunar u kojem bijahu sve njegove rečenice, poznavao je njegovu tamu i njegovu dubinu.
A bio gotovo neprekidno, cio dan i cijelu noć, pisac, čak, nekako, i ispod dana i ispod noći…
I bio sav od duše, sav bio čista duša.
A bio od bosanske zemlje, od trava miškaki, kahvaji, mavi i turunđi boje.
Ruke mu bijaše snažne, kovačke, hod uspravan, glas dubok, ko iz bunara, hrapav, muški i bez mahane.
Misao mu bila svijetla, istinita, duboka poput najdubljeg oceana.
Laž mu bijaše strana, taj imaše snage i znanja izricati stvari po istini.
A bio gord, uznosit bez oholosti.
I bio postojan drug.
I umio razgovarati s ljudima, i umio otrpjeti đahkad dokone, đahkad smjerne.
Našaliti se znao, zasmijati za svoj a bogme i tuđi ćeif.
A bio prema ljudima obziran, plaho uviđavan.
A bio ponizan i zahvalan prema Tvorcu svome, ašik zaljubljeni.
I stalno se preispitivao, stalno isk'o uputu da upućen bude i da se Gospodaru svjetova omili.
I bio vazda budan, tragač.
Mrzak mu bio prostakluk, strana mu bila zavist.
Bio tako jedan što zaistinski življaše umjetnost, što ne tratiše ni svoje ni tuđe vrijeme.
Bio ponizan u davanju, gospodstven u primanju.
Bio sav od najfinijih niti skrojen, nepatvoren plemić duha.
Boljela ga pomisao da ljudi ne valjaju, žudio je za uljudbom.
A bio s ciljem da sve što radi bude halal.
A bio isti taj i klonio se harama.
I po svu noć i po sav dan mislio i na Drugi svijet, hodivši po tvrdoj zemlji.
A bio taj isti, rekosmo, pisac, i to da ti pamet stane, apostol riječi dugovjekih, nesmrtnih.
I bio time i sam nesmrtan, vječnik.
Bio jedan što svoje srce ne požurivaše, što znaše svoje mjesto u svijetu, i bio zadovoljan imanjem i nemanjem.
Njegova moćna riječ mogaše da drži, diže i odiže…

***

A bio jedan što, kad mu vjera omili, za njega misliše hodža petkom.
I dok bi džahil, vjeru je ćutio, i dok bi sarhoš, u dergjahu svoga srca izgovaraše La illahe illallah, i tu istinu upotpuni s Muhammedun resulullah.
Bio jedan što se čuvao tuđeg haka.
I što ničiju među nije pomjerao.
Bio jedan što je sagradio Kabu u svom srcu.
I znaše zahvaliti se Gospodaru svome i na sreći i na tuzi.
I mnogo se uzdaše u Njega.
I sve što imade, znaše da je od Milostivog.
I da nikad nije sam.

Tako, po prilici, ide jedna od mogućih priča o rahmetli Nedžadu Ibrišimoviću, možda najautentičnijem piscu kojeg upoznah, a nesumnjivo, da je takve vage i instrumenata, vidjelo bi se, duši koja je odistinski tanjila razliku između osobe građanina i pisca. Jer on bijaše čovjek sav uronjen u literaturu, sav od riječi i ideja koje filtriraše kroz vlastitu mentalnu rešetku, da bi samo nekima od njih dao status književne javnosti. Jedan od malobrojnih posvećenika umjetnosti, kojem je alternativni identitet bio kiparstvo i slikarstvo, nipošto nešto što nema veze sa začinjavalaštvom i izražavanjem. Ne znam ispričati priču dostojnu spomena na tog književnog prvaka, velikana, El-Gigantea bosansko-bošnjačke literature. Bog me nije obdario takvim pripovjedačkim darom pa da osjetite da je na ovaj papir pala bistra suza. Nedžad bijaše ponosit i otmjen čovjek. Potkraj života živješe po strani, u dragovoljnom izgnanstvu od intriga i sihirbaza matične bosanskohercegovačke kulture, u nekoj vrsti unutarnjeg egzila jer mu je u vanjskom svijetu mnogošto bilo naopako i ružno. Prestravljivala ga je ružnoća, a posve mu stranima bijahu mržnja i zavist. Kad bi, skrupulozan kakav bijaše, osjetio nepravdu ili naslutio zlo u ljudima, povlačio bi se u samoću, zapadao bi u posve nemetaforičnu, fizičku šutnju, nijemost, nevoljan da joj se otme i da je se kutariše. I nije u tome bilo gega ili mimikrije, kako se učestilo kazivati ovih dana. To nipošto ne znači da Nedžad nije bio majstor usmenog kazivanja, urnebesno duhovit i iznimno tankoćutan verbalist.

U Popovićima pokraj Sarajeva dogotovio je svoju knjigu života koju započeše desetljećima prije, knjigu o prvim pitanjima života – o smrti, ili možda o njezinu odgađanju. Na hrvatskom izdanju te knjige zapisah: „Danas tobože umjetnički potrošen, nemoderan i patrijarhalan motiv ljudske besmrtnosti u romanu ponajboljeg bosanskohercegovačkog pisca Nedžada Ibrišimovića Vječnik – i kao mitologem i kao poetički djelatan pojam – aboliran je i sačuvan od ovodobnog (literarnog i kulturnog) zaborava. Vječnik je, uvjetno rečeno, roman lika. Pisar Neferti (čas Imhotep, čas Huan Sančos Eskobar, čas Abdullah Misri el-Bosnawi…), naime, pokušava otkriti tajnu svoje dugovječnosti i pritom susreće mitološke i povijesne likove besmrtnih ili dugovječnih ljudi. Vječnik je, međutim, također uvjetno, i metafizički roman. Metafizički po svojoj vertikalnoj impostaciji, ali i ideologiji: u njemu je Bog s pravom gore, a ljudi, također s pravom, ‘dolje’. U njemu se naveliko razgovara o duši i njezinim mnogolikim manifestacijama, o grijehu, smrti i životu. Njime promiču likovi Utnapištima, Ahasvera, Ukletog Holandeza, Pindole… koji svoju besmrtnost nose kao prokletstvo i kaznu. Jedino Neferti alias Abdullah Misri el-Bosnawi i El-Hidr, iako smrtni, sa svojom su dugovječnošću ‘pomireni u Bogu’, suglasni podnijeti Božji plan i određenje. Uvjetno rečeno, Vječnik je i povijesni roman i roman s tezom. Sasvim je, međutim, neprijeporno da je njegov pripovjedač poput postmodernog Orfeja koji se enciklopedijski sjeća svega – početaka i ‘krajeva’ svijeta i vremena, kulturne historije, ali i doba međuprožimanja različitih religija, mitologija i duhovnosti. Ibrišimović je erudicijom, stilskim majstorstvom, bezmalo starinskim sluhom za rečenicu, imaginacijom i vještinom da nas oblikotvornom vjerodostojnošću i nesvakidašnjom sugestivnošću prošeta kulturnom poviješću svijeta od pamtivijeka do naših dana – velik, moćan i nezaboravan pisac. Pisac koji podiže standarde ne samo unutar svoje matične književnosti.“

Vječnik malo pred autorovu smrt dobi svoj nastavak u El-Hidrovoj knjizi. Poput visočkih piramida, taj epohalan i ustvari teško usporediv roman, bi dočekan na nož. I svašta mu spočitavaše književni kaplari i pigmeji duha, i raspleše nekovrsnu književnu hobotnicu oko njega koje se ne bi postidjeli ni socijalistički prokazivači i atentatori literature. I ma koliko bio najdragocjeniji duh jedne male i, ruku na srce, minorne kulture, u tako maloj književnosti – tijesnoj i čađavoj, uskogrudnoj i svadljivoj, maloj koja bi da je velika i velikoj samo u svom pogledu – sve će učiniti da ti zgade život, da te poremete, da te nasekiraju, da ti ne daju dahnuti jer bi da si ‘vaki i ‘naki, ovo i ono. Nedžad nešće da bude ni ovo ni ono, ne pade mu na pamet da bude po njihovu kroju i arku, po njihovu tabijatu. Formiran na bosanskoj zemlji, ponikao iz tradicije koja nije samo antagonirala i krvarila nego se i samjeravala i ogledala u drugima, duboko poštujući etnički kolorit i ne previđajući pluralizam bosanske prošlosti i sadašnjosti, Nedžadu Ibrišimoviću ni jedna novovjeka mejhana od kulture, kojom suvereno ravnaše nakaze i vilenjaci, nipošto nije mogla biti mjerom. Taj otmjeni i osobito gospodstven čovjek ni jednom riječju nije dao na znanje da se ljuti ili da ne halali. Ni kad im argumenti bijaše da je Nedžad previše musliman, to jest da on i nije čovjek nego musliman, kako krivokletnici nakaradno ironiziraše njegove riječi. Doduše, Nedžad je bio srčan čovjek, zauzet i empatičan u pitanjima vjere. Gorio je da nadoknadi ono što je pola stoljeća bilo rupa na njegovoj duši. Pedeset punih godina tražio je smirenje, težio dosluhu s Gospodarom, i tek nakon tog dugog lutanja Gospodar mu je otvorio svoju kuću. A to ne bijaše ni kuća bez vrata, ni kuća zatvorenih vrata, već kuća srčane ispunjenosti. Kada palikuće i hulje zapališe Bosnu, Nedžadova riječ pobunila se protiv zločina. U tome bi i pretjerivanja, ali teško da ne stoje mnoge od tih njegovih riječi ima li se na umu kontekst. I jučer i danas. Jer, ruku na srce, iskrenom vjerniku na svakoj stopi Zemlje, a nekmoli u Bosni, pretražuju nutrinu, otimaju dušu da bi je iznova preoblikovali. Tom novovjekom ćudoređu insan se teško odupire. Još ako je spisateljska gromada poput Nedžada…

Posve indiskretno, Hadžija, kako sam ga oslovljavao, u mom je srcu sebi Džennet sagradio. I zato dovim: O ti dušo smirena, hadži Nedžadova, vrati se svome Gospodaru zbrinuta i razrahaćena.

Bio jednom jedan koji svoje srce nije požurivao.
Bio jedan Nedžad, ni s kim usporediv.

behar.hr

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top