Novi uspjeh bosnjačkog pisca i pjesnika Huseina Buljubušića
Od ukupno 57 učesnika za književnu nagradu “Bajramske priče” pisac Husein Buljubašić sa svojom pričom “Bajramovanje u Vrhpolju” osvijo je prvo mjesto i na taj način još jednom pokazao o kakvom se vrhunskom piscu i pjesniku radi.
Na konkurs/natječaj za književnu nagradu “Bajramske priče” za najbolju neobjavljenu kratku bajramsku priču, koji je bio raspisan do 12.marta/ožujka 2016.godine, prispjelo je 57 priča uključujući i jedan poetski uredak potpisan šifrom “Kurban Bajram” kako je i pjesma naslovljena, zanimljivo, kao i nemali broj proznih uredaka. Na odzivu učesnika mogu pozavidjeti i neki poznatiji tradicionalni natječaji, što (u)kazuje da su organizatori konkursa, na čelu sa predsjednikom Huseinom Huskom Ismailovićem, na dobrom putu da ovaj konkurs učine renomiranim i prepoznatljivim u Bosni i Hercegovini, ali i diljem svijeta, kamo žive svi oni kojima su bajramski i ini blagdani u srcu, što najbolje svjedoči da su priče pristizale iz svih krajeva svijeta, pa čak iz Australije i Turske.
U najužoj selekciji, ali dobrano i izvan nje, bilo koja od priča, po umijeću i ljepoti pripovjedanja, mogla je biti u konkurenciji za jednu od nagrada. Pa ipak, žiri je jednoglasno donio odluku da nagrade pripadnu pričama ovim redom:
– Prva nagrada – “Bajramovanje u Vrhpolju” (šifra; ‘Bajramovanje u Vrhpolju’) autor Husein Buljubašić,
– Druga nagrada – „Bajramsko odijelo s Marienplatza u Münchenu“ (šifra; ‘Muhadžir’, autor Isnam Taljić,
– Treća nagrada – „Uspomena“ (šifra; ‘Leptir’), autora Senade Šahović,
“Bajramovanje u Vrhpolju” nosi u sebi sve one elemente lijepog i umješnog pripovjedanja, uz fine, emocijama obojene poetske slike, jasan dijalog, ljepotu isvornog jezika, rastezljivu maštovitost, umjetničku ljepotu… Autor priču počinje i završava sa čudesno moćnom pticom kakvu jedino vidi u bajkovitoj mašti, koja se ispripliće sa stvarnošću, glavni junak, vrhopljski dječak sa obala Sane: “Ptica je bila sva šarena. Kao da je od cvijeća. Ne samo od cvjetova, nego i od listova sa cvijetnih stabljika. Osim pomalo kukurijek, cvijeće nije zeleno. A njoj se rep zelenio. Bio je vrlo dug. Od dužine i presavijen. Presijavao se u mnogo podboja zelene: od svijetle boje proljetne travice do tamne s homora. Vrat kao da je bio u nijansama plamena, a krila šarena poput livade zasute ljubičicama, visibabama, jagorčevinom, kaćunima. I sedlo je bilo udobno. Kao da nije od perja, nego od samo samog paperja. Kljun je bio kakav i bude kljun – između žute i narančaste. Kranj njega su počinjali oni crvenkasti ukrasi kakve imaju horozi i izgledaju poput hobera na horozu. Ovi su mnogostruko veći od horozijih, tako da je i ptica i njima mahala. Kad bi se gledala iz daljine, podsjetila bi na avion dvokrilac. Letjela je onako kako bi dječak u sebi pomislio. Kad mu naumpadne da bi se vinuli u visinu, ona poleti uvis. Kad se, pri tome, uplaši da su preblizu Suncu i da bi ih moglo spržiti, zaželi da se sunovrate prema šumi. Pa da se, onda, najednom uzdignu i polete ravno. I ptica bi tako učinila…“
Na kraju, s nestrpljenjem očekujemo drugu knjigu Huseina Buljubašića koja je u pripremi i koja će uskoro vidjeti svjetlo dana.
Za Akos priredio: Aziz Redžić
