Nova izraelska vlada gura zemlju ka provaliji

Da li je zaista bilo veliko iznenađenje probuditi se ujutro 2. novembra i saznati da će izraelsku vladu i Knesset sada voditi dominantna većina nacionalističkih religioznih Jevreja, cionista i tvrdolinijaških političara koji su ranije zagovarali zvanično etničko čišćenje i politika ‘Shoot-to-Kill’ (ubijanje Palestinaca i kad nisu prijetnja) protiv Palestinaca?

Jedan od njih će vjerovatno postati ministar javne sigurnosti, a drugi će zauzimati ključne pozicije u vladi. Ovo ne treba da čudi: Izrael se u posljednje dvije decenije kreće i dalje udesno, a ova koalicija je pobijedila na prethodnim izborima, tako da nije toliko šokantno da su oni sada na vlasti. Pa ipak, treba se zapitati: koliko će Izrael biti drugačiji nakon ovih izbora?

Svaka preostala šarada demokratije će nestati pod ovim novim režimom

Sa jasnom većinom u Knesetu i čvrstim držanjem izvršne vlasti, ova stara-nova politička elita nastavit će činiti sve što su prethodne vlade radile u protekle 74 godine, ali s više žara, odlučnosti i zanemarivanja međunarodne osude.

Vjerovatno će početi širenjem judaizacije okupirane Zapadne obale i Velikog Jerusalima, te proširenjem vojnih aktivnosti u onome što je već na putu da bude izuzetno smrtonosna godina za Palestince. Od početka 2022. godine, izraelske snage i doseljenici ubili su više od 130 Palestinaca, uključujući više od 30 djece, širom okupirane Zapadne obale.

Nova vlada će sigurno intenzivirati provokativne posjete jevrejskih političara kompleksu džamije al-Aksa. Možemo očekivati ​​i eskalaciju rušenja kuća, hapšenja bez suđenja i davanje odriješenih ruku osvetnicima naseljenika da razaraju po svojoj volji.

Suzbijanje palestinskog identiteta

Manje je jasno koliko će daleko ova nova elita ići u svojoj politici prema pojasu Gaze. Od 2008. godine, politika Izraela u Gazi bila je toliko bezosjećajna i nehumana da je teško zamisliti šta bi moglo biti gore od opsade, blokade i povremenih brutalnih zračnih bombardiranja civila.

Slično, teško je predvidjeti politiku nove vlade prema Palestincima unutar Izraela. Prema zakonu o nacionalnoj državi iz 2018. godine, Izrael je formalizirao svoj status države aparthejda. Sumnja se da se, kao i na okupiranoj Zapadnoj obali, može očekivati ​​mnogo toga i gore. Vjerovatno ćemo vidjeti kontinuirano zanemarivanje porasta kriminalnih aktivnosti, zajedno sa strožim politikama proširenja kuća u palestinskim ruralnim područjima.

Također možemo očekivati ​​kontinuirano suzbijanje bilo kakvih palestinskih kolektivnih pokušaja da izraze nacionalni identitet manjine bilo kroz mahanje palestinskih zastava na kampusima, obilježavanje Nakbe ili na druge načine izražavajući bogato kulturno naslijeđe ove zajednice.

Ukratko, svaka preostala šarada demokratije će nestati pod ovim novim režimom.

Ipak, uprkos ogromnoj promjeni globalne percepcije prema Izraelu u poslijednih nekoliko godina koja se manifestuje u njegovom prikazivanju kao aparthejd državi od strane velikih međunarodnih grupa za ljudska prava, kao što su Amnesty International i Human Rights Watch, i spremnosti Međunarodnog suda pravde da raspravlja o dekolonizaciji okupirane Zapadne obale, čini se da postoji opća nevoljkost da se prizna mogućnost da postoji jevrejski rasizam, koliko i kršćanski, muslimanski ili budistički rasizam.

Opasna ideologija

Odjednom, Rezolucija 3379 Generalne skupštine UN-a (usvojena 1975. i kasnije opozvana), koja izjednačava cionizam s rasizmom, više ne izgleda kao deklaracija odvojena od stvarnosti i složenosti u Izraelu i Palestini. Afričke i arapske države članice koje su potakle rezoluciju pokazale su dalekovidnost u preciziranju rasizma kao glavne opasnosti koju cionizam kao državna ideologija nosi sa sobom ne samo za Palestince, već i za regiju u cjelini.

Nestanak na ovim izborima cionističke ljevice također se može lako razumjeti ako se cijeni dubina i širina rasizma unutar izraelskog društva, posebno među mladima. Kao sin njemačkih Jevreja koji je izbjegao njemački rasizam ranih 1930-ih, a sada ga proučavam kao odrasla osoba, duboko sam uznemiren ovom slikom društva opčinjenog rasizmom i koje ga ostavlja u amanet sljedećoj generaciji.

Hoće li jevrejske zajednice prepoznati ovu stvarnost ili je nastaviti ignorirati? Hoće li vlade na Zapadu, a posebno američka administracija, priznati ili zanemariti ovaj trend? Hoće li arapski svijet, koji je krenuo u proces normalizacije sa Izraelom, ovo tretirati kao nebitno, jer ne podriva fundamentalne interese njihovih režima?

Nemam odgovore na ova pitanja. Sa aktivističke tačke gledišta, zapravo nije potrebno odgovarati na ova pitanja, već učiniti sve što je moguće kako bi jednog dana na njih bilo odgovoreno na način koji će spasiti i Palestince i Jevreje od pogubne sudbine i spriječiti Izrael da nas sve odvede prema provaliji čija je ivica sada vidljivija nego ikad.

Piše: Ilan Pappe

Izvor: Middle East Eye

Ilan Pappe je profesor historije, direktor Evropskog centra za palestinske studije i kodirektor Exeter centra za etno-političke studije na Univerzitetu u Ekseteru.