“Ništa me nije pripremilo na masovne grobnice u Bosni”

Kamion može ispričati priču o genocidu. Film „The Load“ Ognjena Glavonića ispričao je kako je vozač prevozio misterioznu robu između Kosova i Beograda tokom NATO bombardiranja 1999. Gledatelj će otkriti da su to tijela Albanaca, žrtava etničkog čišćenja srpskih paravojnih formacija, nošena s jednog mjesta drugome kako ne bi ostali tragovi masovnog ubistva.

U Grobarima, knjizi o masovnim grobnicama u Bosni i Hercegovini — te o životu i smrti, ratnim ranama i volji za preživljavanjem — novinarka Taina Tervonen piše: “Možda je prva stvar koju treba učiniti kod istraživanja genocida je ispitivanje vozača kamiona, autobusa i vozova. Znaju. Poput onog koji je istražitelje doveo do grobnice Tomašica.”

Ova 49-godišnja francusko-finska reporterka i spisateljica u svovoj knjizi rekonstruira Agresiju na Bosnu i Hercegobinu kroz najbolniji trag koji je ostavila, masovne grobnice u kojima su na hiljade ljudi koji se još uvijek vode kao nestali. I čini to kroz dva lika, Senem, forenzičku antropologinju, i Dariju, istražiteljicu, koje pomažu porodicama u ovoj bolnoj potrazi.

Ali na njezinim se stranicama također nalaze desetine ljudi koji su vidjeli kako njihov svijet preko noći proguta nasilje, koji su gledali kako njihove komšije potkazuju, ubijaju i muče ljude koje su poznavali oduvijek.

Jedno od njenih prvih otkrića kada je počela pratiti forenzičke antropologe koji glume u njezinoj priči je da slatki i odvratni miris smrti nikada ne nestaje. Ostaje u nosu, na odjeći, ali prije svega u mislima. Drugo ključno otkriće bilo je da masovno ubistvo zahtijeva ogromno planiranje i infrastrukturu, kao i suučesništvo mnogih ljudi. Krvnici gotovo nikad ne ubijaju sami.

Kada je Tervonen razmišljala o ogromnoj masovnoj grobnici Tomašica, otkrivenoj 2013. godine upravo zahvaljujući svjedočenju jednog od vozača koji je prevozio tijela, imala je pred očima dokaze da je genocid nad bosanskim Muslimanima od strane srpskih ultranacionalista bio precizno isplaniran. U tom starom rudniku pojavilo se gotovo 500 leševa, od kojih je samo polovica identificirana.

“Puno sam se puta pitala o logistici genocida”, kaže autorica. “Stotine ljudi ne mogu biti pogubljene bez prethodnog planiranja i organiziranja. Treba nabaviti oružje, municiju, odlučiti šta će se s tijelima, gdje će se ubijati. Mnogi izvještaji koje sam čula odnose se na pitanje transporta: on je uvijek u središtu masovnih deportacija”, nastavlja ona.

I to je nešto što se ne događa samo u Bosni: jedna od najvažnijih knjiga napisanih o holokaustu, The Destruction of the European Jews, autora Raula Hilberga, u središte istrage stavlja vozove koji su prevozili žrtve iz cijele Evrope u logore smrti.

“Mislila sam i na vozače. Oni su vrlo važni likovi”, dodaje spisateljica. “Riječ je o preživjelima, koji su možda odigrali ključnu ulogu u ubistvima, ali koji također mogu spasiti ljudske živote”, objašnjava prije nego što prepriča priču o vozaču autobusa koji je morao prevesti bosanske Muslimane istjerane iz svojih domova, a koji je odbio pustio vojnike u vozilo, čime je spriječen masakr.

„Kada sam došala u Bosnu, nisam znala šta očekivati“, priznaje autorica na početku knjige. “Ništa me nije pripremilo da razmišljam o masovnoj grobnici. Masovna grobnica je posao. Nema mjesta za ideje pred tom ogromnom rupom iz koje se moraju izvući tijela prije zime.“ Terenski rad forenzičara obilježava sve njezine reportaže, obojene divljenjem prema ljudima koji su svoje živote posvetili traženju leševa, jer se ne suočavaju samo s mirisom smrti, već i sa bolom porodica. Oni su ti koji kopaju, ali i istražuju i uspoređuju DNK kako bi pokušali zatvoriti hiljade slučajeva nestalih osoba koji su ostali otvoreni nakon rata tokom kojeg je ubijeno 100.000 ljudi, većinom civila.

“Senem i Darija su dvije vrlo snažne žene koje imaju veliku svijest o dobro obavljenom poslu. Nisu birali čemu će se posvetiti, već su se pomalo slučajno našli u tom poslu”, ističe autorica. “I to je težak i vrlo pedantan posao. Također zahtijeva ogromnu empatiju prema obiteljima, ali i određenu distancu. To je posao u kojem nestala osoba mora postati umrla osoba.”

Mnogo puta to su profesionalci koji su putovali na mjesta gdje su se dogodili masakri diljem svijeta – Argentina, Peru, Gvatemala, Irak, Balkan, sada Ukrajina – i koji se nikada ne naviknu na smrt ili beskrajnu bol preživjelih. Njihov se rad odražava u drugim knjigama, kakve su „Kao da ste žvakali kamenje“, „Preživjeti prošlost u Bosni“ ili u izvještajima i istraživanjima španskog reportera Gervasia Sáncheza o nestalima u različitim sukobima.

José Pablo Baraybar, peruanski forenzički antropolog, pričao je o masovnoj grobnici na Kosovu: “Postoje zajedničke niti u svim slučajevima nestalih s kojima sam se bavio u životu. Jedna od njih je da žene uvijek hodaju; žene jer su žrtve ove vrste zločina obično muškarci, a koje hodaju jer idu s jednog mjesta na drugo tražeći svoje nestale.”

Slučajevi nestalih osoba u Europi više ne dolaze samo iz ratova i etničkog čišćenja: Tervonen je također radila na ogromnoj masovnoj grobnici kakva je postao Mediteran gdje su se hiljade ljudi utopile — i dalje se utapaju — pokušavajući potražiti utočište u Evropi u koju bježe od rata, gladi i bijede.

Bosanski slučaj je posebno kompliciran jer, kada se bližio kraj rata, posebno nakon što su masovne grobnice identificirane satelitom nakon srebreničkog Genocida, počinitelji su premještali leševe iz jedne grobnice u drugu na takav način način na koji ostaci iste žrtve mogu biti razbacani na mnogo mjesta. Međunarodna komisija za nestale osobe osnovana je 1997. kako bi pokušalo identificirati nestale putem DNK-a koji je morao biti prikupljen od rođaka. Tome je posvećena Darija, čija misija nije samo traganje za genetskim ostacima, već rekonstruiranje priča, života ljudskih bića, koje kriju leševi.

Sve informacije unose se u bazu podataka i križaju korištenjem vlasničkog programa sve dok ne daju pozitivne rezultate: tada, kada postoji veća od 99,95% sigurnosti da se radi o toj osobi, započinje tradicionalni proces identifikacije. s informacijama nakon i prije smrti. Ova tehnika, koja je prvi put korištena u Bosni, kasnije je primijenjena nakon napada 11. septembra, tsunamija i Iraka.

No, dok ima još na hiljade slučajeva koje treba zaključiti, Darija sada radi sama i pokriva trećinu Bosne i Hercegovine. Prošlo je gotovo 30 godina od završetka sukoba, a stroj smrti i užasa nije stao: sada forenzički timovi rade u Siriji, Iraku ili Ukrajini. Bosanski rat se čini daleko, nepravedno zaboravljen, tvrdi Tervonen. “O Ukrajini je mnogo puta rečeno da je to prvi rat u Evropi nakon mnogo desetljeća i to je laž. Ne znam zašto je ono što se dogodilo u Bosni zaboravljeno. Možda zato što nam je bio preblizak, pa nam ga se ne da sjećati.”(stav.ba)

akos.ba