Svaka od džamija u Bosni i Hercegovini ima svoju čar i ljepotu i po nečemu se razlikuje od svih drugih. Ali kod nekih od njih posebnost i originalnost toliko su izražene da im je teško naći sličnu. Tako je i s džamijom u naselju Todorovo kod Velike Kladuše, prvom s dvjema munarama u cijeloj bivšoj Jugoslaviji.
Todorovska džamija, izgrađena prije pola stoljeća, smještena je na brdskom prevoju, a ovo naselje bogatom je historijom koja je već odavno nadrasla njegovu veličinu. Srednjovjekovna tvrđava i tvrđavska džamija kao nacionalni spomenici Bosne i Hercegovine, pored svih ostalih društvenih objekata te historijskih događaja i ličnosti koji se vezuju za Todorovo, najzaslužniji su za pozicioniranje Todorova na mapu vojnih, političkih i kulturnih dešavanja te ispisivanje njegova imena na mnogim spisima i arhivskim dokumentima starim i po nekoliko stoljeća.
Prve forme islamskog vjerskog života u Todorovu vezuju se za prvo stoljeće od dolaska Osmanlija, koji su istoimenu tvrđavu zauzeli 1578. godine. Kako je po poznatim historijskim izvorima naselje bilo napušteno i nenaseljeno sve do 1635. godine, tek se od tog vremena može pretpostaviti da je u sklopu vojnog mesdžida bio izgrađen prvi molitveni prostor kao institucionalna forma kolektivnog prakticiranja islamske molitve i drugih vjerskih obreda.
Iako nema pouzdanih informacija o vremenu izgradnje prvog javnog molitvenog objekta u naselju, najvjerovatnije da se on nalazio u todorovskoj tvrđavi, gdje se i danas nalaze ruševne zidine stare džamije izgrađene, po pisanju Hamdije Kreševljakovića, 1868. godine. Držimo li se usmenog predanju, na koje se poziva i Medžida Bećirbegović u studiji pod nazivom Džamije sa drvenom munarom u BiH, na mjestu džamije iz 1868. godine prethodno je postojala i džamija od drvenih talpi, koja je porušena prilikom izgradnje nove, a za čiji su pod korištene navedene talpe. Po svemu sudeći, spomenuta džamija od drvenih talpi nije bila prva i da je i prije nje vjerovatno postojala još jedna ili čak i više njih koje su s vremena na vrijeme obnavljane ili na istom mjestu nanovo podizane. Posljednja od njih, džamija iz 1868. godine, u kontekstu kontinuiteta džemata, preteča je današnjoj džamiji s dvjema munarama izgrađenoj izvan tvrđave. U njoj, toj staroj četverovodnoj džamiji, klanjalo se sve do otvora nove džamije 1973. godine.
Broj muslimanskih domaćinstava u Todorovu porastao je s 350 u 1934. godini, preko 400 u 1958. do 650 u 1973. godini. Slijedom navedenog demografskog rasta, rasle su i potrebe za većim i funkcionalnijim molitvenim prostorom. Nakon dužeg perioda u kojem su se među džematlijama iznosile ideje i razmatrali prijedlozi za novim objektom, u finalizaciju plana krenulo se početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Džamija je izgrađena u prilično kratkom roku, a otvorenje novosagrađene džamije u Todorovu organizirano je 19. augusta 1973. godine. Tom prilikom oko džamije se slilo nekoliko hiljada vozila, a u dupke punoj džamiji podne-namaz je klanjalo oko 1.000 vjernika, te još nekoliko puta toliko u haremu i na livadama okolo džamije. Po novinskim izvještajima, svečanosti otvorenja prisustvovalo je više od 50.000 hiljada ljudi.
Od historijskih podataka važnih za džemat Todorovo vrijedi istaći i to da su od najstarijih vremena pa do izgradnje nove džamije imamsku službu obavljali: Began ef. Hadžić, Abdo ef. Pervanić, Mustafa ef. Karalić, hodža Semanić, hodža Kapić, hodža Gerdijanović, Husein ef. Keranović, Sulejman ef. Dizdarević, Bećir ef. Šabić, Ali ef. Džinić, Hasan ef. Varešanović, Mehmed ef. Kurt, Arif ef. Purić, Abid ef. Ljubijankić, Bego ef. Šabić i Smail ef. Šahinović.
Izgradnja nove džamije u Todorovu odvijala se pod vodstvom njenog projektanta i tadašnjeg imama džemata Zuhdije ef. Imamovića. Iako se kasnije bavio izgradnjom više od 250 munara, todorovska džamija mu je bila prva i jedina koju je projektovao i izgradio. Džamija je u početku trebala biti manjih dimenzija i s jednom munarom, a kako je odmicala gradnja, Imamović je dolazio do novih ideja koje je uz materijalnu pomoć džematlija i ostalih vakifa uspješno implementirao. Kako to i sam često voli kazati, džamija u Todorovu izraz je njegove velike ljubavi prema simetriji za šta mu nije bilo teško i po noći dolaziti na gradilište, mjeriti i premjeravati, na licu mjesta promišljati nove ideje, a sve u svrhu što bolje pripreme za novi radni dan i nove građevinsko-arhitektonske poslove.
„Nova todorovska džamija ima bogatu simboliku. Projektovana je i građena tako da nas svojim komponentama upućuje na osnovne misli naše uzvišene vjere. Njezinih pet kubeta upućuje nas na pet temeljnih dužnosti islama: središnje kube ukazuje na kelimei-tevhid, a četiri manja na manifestaciju kelimei-tevhida, a to su: namaz, zekat, post i hadž. I još nešto, pet kupola simbolizira pet dnevnih namaza, od kojih je ono srednje salatul-vusta (ikindija) ili petkom džuma-namaz. U prvom dijelu džamije na spratu nalazi se učiona, koja predstavlja prvi korak u džamiju. Ona je prekrivena sa šest ovalnih kupola, koje predstavljaju šest imanskih šarta, jer bez imana nema prilaza u džamiju. Zbog svih simbola koje ona posjeduje, nazvali smo je ‘Hamsijja’. Munare džamije visoke su 27,5 metara. U to vrijeme u Tršcu kod Cazina već je bila napravljena džamija 18 × 12 m i to je bila najčuvenija džamija u Cazinskoj krajini. Mi smo našu džamiju počeli 18 ×12 m, a na kraju je izišla na 23 x 17 m. I tu dimenziju od 23 m smo kasnije, pred sami otvor, produžili za još 2 m, tako da je džamija na kraju imala dimenzije 25 × 17 metara“, kaže Zuhdija ef. Imamović.
Baveći se opisom džamije u knjizi Džamije Velike Kladuše, Hasan ef. Hilić je između ostalog zapisao: „Džamija je projektovana i rađena tako da se kroz nju može obavljati sav vjerski život muslimana. Njena funkcionalnost odgovara duhu vremena, standardu muslimana u Bosni i Hercegovini i duhu potreba savremenog čovjeka-vjernika. Njenoj funkcionalnosti i urbanom rješenju može pozavidjeti svaki grad u kojem žive muslimani u svijetu…“
Džamija u Todorovu ima više od 350 kvadratnih metara korisnog prostora, 13 vrata i oko 40 prozora. Jedna od njenih odlika jeste i 14 stubova koji podupiru mahfil i stropnu konstrukciju. Mihrab i minber, potom luster i ograda na mahfilu su od kvalitetnog drveta, kao i okolna zidna obloga za naslon vjernika u sjedećem položaju. I kad se džamija sagleda u cjelini, čovjek ne može a da se ne zapita sa kojeg je to vrela njen arhitekta grabio inspiraciju.
Od njene izgradnje pa do danas u novoj todorovskoj džamiji imamsku službu obavljali su: Zuhdija ef. Imamović, Fuad ef. Karaga, Mevludin ef. Ibrišević, Enver ef. Pašalić, Ahmet ef. Huskić, Hasan ef. Hilić, Fahrudin ef. Hilić, Hamdija ef. Kovačević te Amar ef. Grahović, koji je danas na privremenom angažmanu. Među svima njima, pored prvog imama Zuhdije efendije, najvažniji pečat u radu džamije i džemata ostavili su Hasan ef. Hilić (1994–2010) te Hamdija ef. Kovačević (2013–2023). Prvi od njih, Hasan-efendija, u džemat je došao u oktobru 1994. godine, u vrijeme kada je bjesnio rat, a Todorovo izgledalo potpuno sablasno. Kako je u teškim artiljerijskim borbama pored škole, pošte, trgovine, ambulante, te desetaka privatnih kuća stradala i džamija, Hilić je dao veliki doprinos saniranju džamije, ali i obnovi vjerskog života i pomirenju lokalnog stanovništva. Nažalost, u obavljanju imamske misije Hilića je prekinula iznenadna smrt 2010. godine.
O stanju džamije u Todorovu neposredno po dolasku u knjizi Džamije Velike Kladuše Hasan ef. Hilić je zapisao: „Džamija sa dvije munare, na ovim prostorima jedina, bila je također sva u ‘ranama’. Džamijski ulaz je pretrpio najveća razaranja i najteža oštećenja. Kompletna fasada je izrešetana mecima, a ima i više direktnih pogodaka tromblonima, te pogodaka iz artiljerijskog oružja. O tome su zorno svjedočile goleme rupe na zidu poredane jedna do druge. Centralna kupola je bila pogođena granatom i probijena. Do nje su zjapile ostale rupe, kroz koje su nesmetano prodirale sunčeve zrake, ulazili golubovi, vrapci i mačke. Unutrašnji zidovi su, također, oštećeni, isprobijani mecima i gelerima, a ni mihrab nije bio pošteđen, ustvari ni jedan dio džamije. Za mene, koji sam došao iz ljepotice u Varoškoj Rijeci, bila je to mučna slika. Džamija je mahom prokišnjavala, jer je krov bio totalno uništen. Oštećena je elektroinstalacija, a na prozorima je bio najlon. Imamska kuća ostala je bez krova i prozora. Zahvaljujući dobrim ljudima, dobili smo prozore i vrata, a kuća je prekrivena limom. Ali jedne noći jaki vjetar je čitavu jednu stranu krova potrgao i bacio u harem. Sutradan, zahvaljujući Civilnoj zaštiti, sve je bilo na svom mjestu. Sve aktivnosti smo obavljali u džamiji, izuzev dvije džume pred završetak rata, koje smo obavili u mesdžidu na Ćulumku. Nakon prestanka rata, nastavljena je svakodnevna i uobičajena aktivnost u todorovskoj džamiji.“
Po završetku rata džamija je ponovo obnovljena, nakon čega je 27. jula 1997. godine organizirano njeno drugo otvorenje. Promijenjen je bakar na objektu, u unutrašnjosti je urađena nova ograda, stepenište, minber i mihrab, potom unutrašnje farbanje i moleraj, te vanjska fasada i imamski stan. Džamija je zadržala prvobitni izgled, s tim što je dograđen ulazni dio sa stubovima i lukovima. Ukupna investicija u džamiju i imamsku kuću iznosila je oko 200.000 KM.
Pored Hasana efendije Hilića, drugi imam koji je obilježio poslijeratni period u džematu Todorovo jeste i Hamdija ef. Kovačević: „Rahmetli Hasan efendija je uradio veliki posao na sanaciji i obnovi džamije. Tu je s porodicom bio na hodžaluku, a paralelno je i predavao u medresi u Cazinu. Trebale su mu još 2-3 godine do penzije, ali nažalost nije je dočekao. Vjerovatno se i teret problema u džematu odrazio na njegovo zdravlje. Bremenit je to bio period u kojem je trebalo obnavljati džamiju, ali i raditi na pomirenju džematlija. U svemu tome otežavajuća okolnost mu je bila što je bio oslonjen na starije ljude, koji su slovili za neprikosnovene autoritete u naselju. A svi znamo koliko nekad zna biti teško raditi sa starijim ljudima. Njihovo poimanje stvari najčešće je zarobljeno u tradicionalne poglede, tako da se svaka promjena, makar ona značila i nabolje, zna dovoditi u pitanje. A u Todorovu su se oduvijek glavne stvari vrtjele oko nekoliko porodica, i njihovih ‘starišina’. Uz to, efendija Hasan u Todorovo je došao u zrelijim godinama, nakon što je ‘gro’ energije potrošio u Varoškoj Rijeci, gdje je između ostalog i iznio teret izgradnje džamije. Hasana je naslijedio njegov sin Fahrudin i te naredne 2,5 godine su također bile vrlo izazovne. U blagajni nije bilo novca, trebalo je prekrivati hodžinsku kuću, a Hasanov odlazak je bilo teško nadomjestiti. Pričali su mi da je džematski odbor bio primoran prodati dva grobna mjesta da bi se uradio krov na hodžinskoj kući. Tako da sam ja iz tog Hasanovog iskustva ali i priča o iskustvima ranijih imama naučio puno o Todorovljanima.“
Todorovo je od davnina poznato kao džemat u kojem je dosta burno, tako da ni jednom imamu nije bilo baš lahko. Imam je prvo morao zadobiti autoritet ako je želio da ljudi krenu za njim. Tako je bilo i s Hamdijom efendijom, koji je odmah po dolasku u džemat uočio da puno toga fali i da će imati velikog posla bude li htio raditi. Kako kaže, tek danas je istinski svjestan važnosti realizacije svakog projekta s obzirom na specifičan mentalitet Todorovljana. „Stigao ja u džemat, prva kiša pala, i vidim da džamija i munara prokišnjavaju. Pitam: ‘Šta je ovo?’ Kažu: ‘Tako je to već duže vrijeme. Ali mi to malo zakrečimo i idemo dalje.’ Na prvoj dženazi u Okićima javi mi se čovjek da bi mi uplatio određeni novčani iznos pred dušu roditelja a da im ja učim. Pitam ga da li bi bio voljan uvakufiti taj novac za svog babu. Kaže da bi. ‘Koliko bi dao?’, pitam ga. Kaže 2.000 KM. Rekoh: ‘Ti ćeš taj novac dati da prekrijemo munaru.’ Kaže on meni: ‘Pa zar munara prokišnjava?’ Rekoh: ‘Prokišnjava, prokišnjava.’ A on se ne može načuditi. I tako je krenulo. Uveli smo praksu da takve vrste uplata pred dušu roditelja ili članova porodice ne idu imamu već za potrebe džamije i potrebe džemata. I onda su ljudi počeli masovno davati. Neki su uplaćivali 300, neki 500, neki 1.000 KM, a jedna porodica je pred dušu roditelja uplatila 12.000 KM. Tad smo uradili grijanje na gornjem spratu džamije. Tim potezom sam privolio mnoge džematlije i zadobio autoritet pa je kasnije išlo puno lakše. Kad su krenula značajnija ulaganja u džematu, kaže meni jedan Kladušanin: ‘Efendija, kako to sad ide tako dobro.’ Pitam ga što, a on mi odgovara: ‘Pa znaš li ti da je rahmetli Hasan godinu dana mijenjao vrata na džamiji. Nije išlo, pa nije.’ Međutim, džometni su i Todorovljani, samo im treba naći ‘žicu’. I kad su stvari krenule nabolje, mi u Džematskom odboru smo krenuli s ozbiljnijim aktivnostima. A i Božija je volja bila da bude tako i ne mogu se Bogu zahvaliti za sve što smo postigli u tih deset godina, a uradili smo puno. Godišnje smo u prosjeku ukupljali oko 50.000 KM. Mislim da smo u džamiju i ostale vakufske objekte investirali oko pola miliona maraka. Prekrili smo džamiju, zamijenili stolariju, ugradili grijanje na spratu, dali toplinsku izolaciju izvana, zatvorili ulazni trijem, asfaltirali dvorište, ogradili harem, napravili garažu, gasulhanu i abdestanu, renovirali imamsku kuću, uradili veliki potporni zid dužine 54 metra, opremili mekteb, i još puno toga“, priča nam Hamdija ef. Kovačević i nastavlja nabrajati realizirane aktivnosti na polju vjersko-prosvjetnog života u džematu:
„Kad sam imenovan za imama džemata, zatekao sam vrlo oskudan vjerski život, neke običaje koji su bili suprotni islamskoj tradiciji. Pojedine džematlije su dolazile da otkupe slobodno mjesto za ukop u haremu. Ja sam se tome suprotstavio, jer sam smatrao da to ne može ići za novac, već po zasluzi, i da se tu trebaju ukopavati ljudi koje džemat prepozna kao posebno zaslužne za zajednicu. I kad sam dobro sagledao stanje, postavio sam sebi nekoliko ciljeva. Između ostalog, čim prije uspostaviti bešvakat, što više raditi s mladima, svake godine izvesti po jednu generaciju hatmi, te ne produbljivati podjele među lokalnim stanovništvom već kroz džamiju zbližavati ljude i što više ih okrenuti vjeri. I doista, sve je krenulo od bešvakta, koji se svih proteklih deset godina nije prekidao ni kad sam odlazio na godišnji odmor. Uveo sam sabah-namaz u džamiji, kojeg ranije nije bilo ni u toku ramazana. Umio sam imati na jaciji po 25 ljudi, na sabahu 5-6, a uz ramazan 15-20. Vjersku pouku sam bio podigao na nivo više od 100 djece u jednoj godini, i taj broj sam držao nekoliko godina, sve dok nisu krenula masovna iseljavanja. Deset godina zaredom organizirali smo hatmenske ispite. Četiri godine sam išao u mekteb na Visibabu, dok je bilo više djece. To je bilo od mene gratis. Oko 130 učenika je davalo hatmu, desetak ih je završilo medresu u Cazinu, dvoje Islamski pedagoški fakultet, neki i druge fakultete. Petu islamsku dužnost u tih deset godina obavilo je 13 džematlija. Za tri odrasle generacije organizirali smo vjersku pouku na kojoj je oko 20 odraslih davalo hatmu. Uspostavili smo halku Kur’ana, a u nekoliko navrata organizirali džematska putovanja za mektepsku djecu, ali i starije džematlije. Išli smo u Srebrenicu, Gradačac, u Biljane kod Ključa… Bilo je tu i puno predavanja, ugošćavali smo univerzitetske profesore poput Sulejmana Topoljaka, Izeta Terzića, Šefika Kurdića, Fuada Sedića i drugih. I još puno zanimljivih situacija. Recimo jedna starica, Hrvatica katolkinja je prešla na islam“, s ponosom ističe Hamdija-efendija.
Uz sve pobrojano, imam Kovačević posebno je ponosan na visok stepen integracije džematlija koji je danas primjetan. Tu se misli na posljednji rat i ratne rane među Bošnjacima Todorova: „Nikada nisam potencirao rat i ratna dešavanja, a imao sam puni legitimitet za to jer sam u toku rata kao borac 505. brigade Armije RBiH Todorovo prošao uzduž i poprijeko. Nisam dozvoljavao da se iskrivljava ili relativizira istina, međutim smatrao sam da bi potenciranje te priče više štetilo nego koristilo. Sve džematlije sam posmatrao kao vjernike i mnogi su to znali cijeniti. Vjerovatno sam zbog toga uspio mnoge mještane privući u džamiju. Te stvari oko pomirenja ljudi i vezanje mnogih za džamiju smatram najvažnijim uspjehom svoga boravka u Todorovu.“
Prije nekoliko mjeseci Hamdija-efendija je promijenio džemat i sada je na službi u bosanskokrupskom džematu Veliki Badić. Jedino mu je žao što sa svojim ranijim džematlijama nije uspio završiti unutrašnju obnovu džamije, gdje su planirali kamenom bihacitom obložiti mihrab, minber i još neke dijelove, onako kako je to urađeno u još nekim krajiškim džamijama, poput onih u Bakšaišu i Ribiću u Bihaću ili Jusufovićima u Bužimu. Nakon toga imali su nijet angažirati stručna lica za izradu kaligrafskih natpisa po zidovima i stropu. „Ljudi su bili raspoloženi da to uradimo i već se bilo javilo nekoliko donatora. Nažalost, ja sam otišao iz džemata, ali se nadam da će se i taj dio posla završiti i da će džamija u Todorovu i iznutra zasijati u punom sjaju, onako kako to takva ljepotica i zaslužuje. Jer tek tad bi dobila svoj puni arhitektonski sjaj.“(stav.ba)
akos.ba
