Neki dobri ljudi

Djeca od amidžića, Ismet i moj punac Mirsad Meštrovac, oba, još uz nekolicinu mada ne i uvijek, gaje turski adet što nekad bijaše dika muške naočitosti, brci. Uz njihova alićka lica to i pristaje, lahko bi se izgledom uklopili među Osmanlije, a još da je onaj vakat pa im fes metnuti i još gunj i bensilah, pravi bosanski begovi.

Nešto mi misli nutka da u ovaj zapis stavim pomisao da su oktobarski dani u Jajcu smorni i tegobni, sprva namah htjedoh konstatovati da su takvi samo muslimanu koji drži iole do svoje vjere, ali me smete druga pomisao da Allahovom pravičnošću, srdžba neće na vjernika samo, a mesihiji bezbeli milost, „zar da vjernik bude isti kao griješnik? Ne, oni nisu isti“. Zato velim i držim da smo svi u azabu i da nije prethodno Allahova obećanja, kasno bi bilo tobi griješnika a i vjerniku bi otkucalo zbog siline fesada i zuluma s jedne a nehaja s druge strane. Ovo su dani i noći obavijeni s mnogo širka, katolici slave Dušni dan, pa i mnogi muslimani se znadu uklopiti u taj ambijent pa isklesati u liku tikve nekakvo naličje i u njemu svijeću pripaliti kano su nešto u život doveli ili se maskama ili bojama u druge likove preinačiti. Lekum dinukum, ve lije din.

Iako se insan trudi svoj islamijjet da očuva i jezikom i djelom, kako prije tako i u ovom mjesecu pa i više u ovom, osjetno je izuzetno teško breme na duši i oko nje. A da ne bi ko rekao pa ni sam, da je možda zbog Korone, općeg haosa, dolazećih općih izbora (koji neosporno i redovno donesu nelagodu i nemir) ili nečeg trećeg – ne mogu se uvjeriti da je to razlogom. Daleko više naginjem, da je zbog siline grijeha koji se čine. Zaboli čehra jal potiljak s vremena na vrijeme, i biva insan ‘težak i shrvan’, dezorijentisan i slično, ali ne ovako učestalo i dugotrajno.

Fatih je u akšam došao sa treninga, tamam da džematile obavimo namaz. On je naš akšamski mutevelija – tako on kaže, muezzin. Klanjali smo, osim Aziza, njemu je tri i po godine, pa sam zasjeo da nastavim zanos, da smetnem tjesobu, čitajući Sarajevski nekrologij od A. Nametka. Čuje se žena u hodniku, kako priča sa svojim roditeljima na telefon, po odgovorima natuknuh da zovu na prelo, pa doziva i pita – hoćemo li ići?

U mislima preturah kako već ima više od sahat vremena kako popih Kafetin da mine glavobolja a prokletija još ne pušta, haman i jača bol. Nesigurno u volju rekoh – ako vi hoćete… Fatih odmah zagalami iz treće prostorije dolazeći mi – hajmo babo, hoćemo li!? Odosmo…

Samo što posjedasmo kod njih, okuisa hodža Šekib jaciju. Kako još ne metaše ništa na stol, ustadoh da klanjam teške i olovne glave. Na sunsunnetima čuje se punica kako viče hanumi da će u zijaret još gosta stići, Nesko i žena mu. U namazu bijah, u sekundi i nemoćan zaustaviti nalet misli – ovako teške glave i gorda raspoloženja nisam za još društva i priče, morat ću pričati, morat ću se nazor smijati i smiješiti, a to će mi samo još dodatno glavu otežati i bol ojačati. Zvat ću ženu da idemo kući (ne znam odkud i ova misao da zovem da idemo kući, a tek što smo stigli), ponovo sam se vratio namazu i završio dovom i za njih, stanovnike kuće i prisutne u kući od ljudi, žena i djece, i za Seku (punčeva sestra) koju je također ovih dana priteglo, neda joj se opojmit, Allah joj olakšao!

Sjedoh poslije jacije prvo posred stola kako i obično sjednem kod punca, pa mi na um pade – samo što nisu gosti izbili, kud ću posred. Red je da oni imaju probrati, pa da supružnici sjednu jedno do drugoga, pa se pomjerih u desno prem ćošku sećije.

Ulaze na vrata stariji čovjek pedeseto godište, i žena mu, a za njima mlada sa čeljadetom od godine i kusur pa nedugo potom uđe i Nesko.

Ne mogu se tačno prisjetiti je li me glava minula onog trena kada oni uđoše ili je kako sklanjah jaciju ili pak u priči s njima. Kad god da je, ne mogu pobjeći utisku da je sa tim gostima došlo neko dobro. Ne mogu se oteti utisku da ti ljudi koji uđoše tada u kuću su od hairli insana, od onih koji kud god da pođu nose hajr, oni koje prati Allahov rahmet, koji nur isijavaju sa svojih čehri, krasi ih blagost, stid i odmjerenost, a nadasve jednostavnost.

Često sam ćutljiv, posebice kada glava stegne, ali sada uviđam da ili ima ljudi koji baška umiju druge razgovoriti ili pak svaki čovjek potrebuje za određenom sortom društva da bi omeračio i svoju ljudskost drugome.

Pričali smo o lendićkim biserima, Ismetovim i Mirsinim precima i očevima. Ismetov otac Jusuf, s nekim je u autu išao negdje, pa naletiše na barikadu, zaustaviše ih Vlasi, pa stadoše zavrzavati nebi li se ogrebali za cigare ili žestoko piće – je li, imate li cigare? – Jok, ne pušimo. – A rakije? – Jok, ne pijemo mi. – A vi ste jamda muslimani? Jusuf koji sjediše na suvozačevu mjestu doviknu s druge strane – jesmo, da si čestit i ti bi bio.

Imali su lendićanci te odvažne bisere, bar po onome što pričaju ovi moji alićani, baško’ da druge loze i ne postoje, tako oni vole i čuvaju svoje. Mujko (zaboravih čiji je), odvažan, bez straha, inteligentan i snalažljiv, po punčevu mišljenju, da je školu išao, daleko bi izgurao. Veli punac da za vrijeme ovog našeg rata, ko je s njim bio u smjeni na straži, morao je duplu stražariti, jer ovaj straha nije poznavao. Njemu ako se prispalo, on je i zaspao pa pucalo ili mirovalo.

A priča Ismet, taj Mujko i on stanovaše zajedno u Sloveniji (čini mi se), Ismet bio na poslu a Mujko taj dan nije. Kada se ovaj vratio s posla, ulazi u stan a Mujo sav zbrijan, naturio šajkaču, stavio kravatu. – Šta ti je bolan, šta uradi to? – Ulazi, zatvaraj ta vrata! – Ako milicija dođe i šta pita, ja sam danas reci sa tobom radio. – Pa što bolan, šta je bilo, što će milicija? Pa mu ovaj ispričao… On je taj dan otišao u nakav vinograd i pun džak grožđa nabrao i naprtio kad izbi niodkud vlasnik i traži mu ličnu, i nema druge nego prijaviti u miliciju, i veli da mu je ovih dana pokradeno tona grožđa. – Majko mila, toliki teret name da padne zarad jedne vreće. Šta ću, ja ti njega po malo mamio do naka žbunja, objašnjavajući da radim u nekoj drugoj firmi, lago’ mu, a čim se kamenja dočepo’ zafijario po njemu. Uteče on na jednu a ja na drugu stranu. Ali, vidio me je kako izgledam, opisat će me u miliciji. Tržit će milicija brku s francuzicom, a ovako ja obrijan sa šajkačom i kravatom nisam taj.

Isti taj Mujko, s nekim sa autom se zapute jal’ svojoj, jal’ sestri od tog ahbaba da je obiđu, bolesna, pa opet na rampu, ne daju ovi proć’ bez nekakve potvrde, samo nazad i sa potvrdom drugi dan. A taj Mujko spazi u autu kutiju cigara i upaljač pa to uze i izađe sa carinikom da ga ubjeđuje nakog što ga podmaza cigarama. – Sestra mi je plaho bolesna pa je idem obići, a imam tamo svojih četrdeset ovaca ću sutra (ili je noćas) kad se budemo vraćali u to i to doba i za tebe spakovati dobru kacu sira i janjetine. Pa ih carinik i pusti, ali im zadrža lične karte kao osiguranje da ga ne zeznu. A Mujko ni kučeta, ni mačeta tamo ne imade svoga. Kad u povratku bijahu, samo se moliše, a i nastojali su da nabasaju na neku drugu smjenu carinika, da ne nalete na onog što mu daše obećanja. Kad bliže rampi, a ono onaj isti, viče naspram njih iz još iz daleka idući u susret – pa gdje ste do sad, ja već dvije smjene vraćam čekajući na vas. Šta mu sad smaslat… – Neka, ja ću. Ode Mujko opet njemu. – Eto za nama idu konji natovareni ovcama i onim što sam ti još obećao, sad će oni, kroz sahat dva ovdje izbiti, nego mi smo ti plaho lutali u povratku i haman evo i bez goriva ostali. Imaš li ti bar litru goriva, samo da stignemo do prve pumpe? A ovaj ih naputi da je do (Pule, čini mi se) sve strmu pa na leru do pumpe da idu. I tako prođoše i tamo i nazad lažnim izlikama, a carinik osta čekajući nasamaren.

A priče o Muji s Brižine tek… Ako mi se dadne pravo sjetiti one s Mehinom, ženom mu, kada su se nadgovarali ko će u Jajce na vašar, jal’ Mujo il’ Mehina, pa se nikako ne mogaše dogovoriti. Veli Mujo – nek vile u Crvenim stinama odluče ko će ići, sad ćemo ih upitati. A stanovaše oni na Brižini (brježuljak) pod Crvenim stijenama u Lendićima. Pa povika Mujo prema stijenama – dobre vile, ko će u Jajce, Mehina il’ Mujo?! A eho odzvanjaše u planini zadnju izrečenu riječ Mujo, Mujo… –Eto ženo, vidiš, evo opet ću. Ko će, dobre moje vile, ostat’ kod kuće, Mujo il’ Mehina?! A eho odgovaraše zadugo Mehina, Mehina…

Bilo je priče, tekla je ko’ sa puna točka džamijeske vode u Divičanima, lijepa i pitka, tačno da dušu razgali nakon duga avgustovska posta. Pa o vjeri iskonskoj, pa tradiciji našoj bošnjačkoj što polahko zamire i vehne u rukama mojih naraštaja.

Allah dao da odemo, i da oni isto zijaret učine, i da se svi razgalimo tom sjetom i muhabbetom.

Ispraćajući ih, jasno sam mogao primijetiti da im je bilo lijepo i ugodno druženje, baš kao i nama, to su i iskazali. A i prije u par navrata i kroz šalu zbog, eto, kao punija stola kad zet dođe – kad će oni opet, da i mi dođemo? Znam da nije zbog stola i onog na njemu, ja kome je danas, malo kome, u ovom vaktu do čokolade i suhovine, kad su stomaci prezasićeni, ali duše su oronule. Vapaj duša se širi ovim dugim noćima jesenjim i odzvanja mrklinom duboke jame i eho čini među Crvenim i svim drugim stijenama i kotlinama, tražeć’ lijeka, smiraja, pune boli i samoće. Traže dašak vedrine, traže ono što mi imadosmo noćas u kući moga punca.

Dok pričasmo mi s desna, punac, Ismet i ja, čuh slijeva nakratko isječak ili ubačak Neskine hanume – kad će opet oni doći, da i mi dođemo? Isto poredane riječi kao i dede Ismeta, ali drugačijim povodom. Nesko i hanuma mu (druga), imaju čeljade od godinu i kusur, i živahno kano i naš Aziz, a noćas se tako lijepo igraše sve troje da mu hanuma nije morala svako malo ustajati i letati za djetetom pazeći da šta ne obori i razbije u tuđoj kući.

Kad Nesku već ponovo spomenuh, potrebujem još spustiti koje slovo za njega, o njemu. Nije plaho pričao na prelu, baš me sjeti na mene samoga na nekom drugom sijelu.

On je sin Ismetov, vrijedan i čestit insan, na oko glede, od mene stariji nekih četiri-pet godina. Imao je ženu iz obližnjeg sela, sa njom dvoje djece. Ostavila ga je i djecu mu, i otišla drugome, pa se i on oženio drugom iz Bareva. Valjana i ona poput njega i čestita. I prvu mu djecu pazi baš kano i svoje rođeno. Radeći na seoskoj pilani, pošteno zarađuje svoj dinar za porodicu, uvijek ugodne pojave, pristojna ponašanja, istančane i čvrste lendićke konstrukcije. Sjeti me, kad o njemu pišem, na Ibriša iz Nametkove priče Cjepar, čestita poštenjačina. Rekao bih da je od rijetkih lendićanaca koji zrače čvrstinom i snagom svojim izgledom a manifest mu blagost i susretljivost. Lendićanci su mi opće poznati kao britki, eksplozivni i glasni, kako fizički, tako i nutarnji. Nesko je drugačiji, vjerovatno s materinu stranu, dobričina, što se u narodu kaže.

Prije nego i mi pođosmo svojim putem počinka, još koju s puncem razbacih, otvorila se sjeta, baš se priča zaberićetila.

Deda rahmetli, Mirsin otac je klanjavao teravije, stajao pred džemat, možda to i čudoh nekad prije od punca ali ne upamtih do sada. A noćas mi se to nalijepi kao smola na dlan, i prvo što mi prodra kroz moždane vijuge biješe nešto za čim tragam kod svih ljudi koje spoznam. Ubjeđenja sam da većinom od dobra čovjeka i porod biva takav, s nerijetkim odstupanjem, dva naspram jedan, helem, ako je dobar iznjedrit će dobro, makar samo jedno. Dobrom čovjeku, predanom vjeri, treba gledati u pretke i tražiti u njima hajrate što činjaše za mislot božiju da im pokoljenja budu valjana. Upamtio sam od prije, za punčeva oca, da je roditeljima iskazivao silne počasti i besprijekornu pokornost, i uzajednici je čestit bio, pokretač akcija, čovjek od djela, više nego li od riječi. Ali smetoh, ili ne znadoh da je i u vjeri bio postojan i vrijedan. Ta me spoznaja vrati mome starom pitanju poput bljeska munje u trenu, čime pak ja zaslužih svoju, šućur Allahu, hanumu i sve blagodati svijeta. Jal’ i to da se gleda u korijenje, slabo znam o svojima, sem da su guremili, malo šta drugo. Posložila je vjera oca punčeva mnogo u mome umu, sprva mi žena bi otkrivena do druge godine braka pa se pokri, Mirso se tada malo i kao srdio na nju. Pa hvala Allahu, šura mi Safet presta i trunke alkohola piti, godišnje prouči i nekoliko hatmi pred duše svojih Alića i drugima što imaju hakk kod njega, i vakta namaza ne pušta. I punica mi bi otkrivena, pa se pokri, pa i hadž obavi, kabulolsun. Pa i punac čini mi se skroz raskrsti s alkoholom, pa i sve više ako ne i sve vaktove već čuva, a prije su kućile samo akšam i sabah klanjavali. I drugi šura, Mirza, ostavi alkohol i beš vakat uze. Kazivao je da je jednom se zagledao u onu serdžadu što mu mati s Ćabe donese pa sam sebi – nije je džaba mi dala. Pa se tako okrenuo dinu.

Vidjeh sinoć na puncu naočitu izmorenost i tegobu, čak i veću od moje kad mu tek dođoh, ali uočih i njegovo baš kao i svoje laknuće nakon rahatna društva i mehlemna muhabbeta. Vjerujem da mu je za brigu bila Seka, neda joj se opojmit ovih dana, malo-malo pa jadnica zanezna, Allah nek’ joj olakša Svojim šifaom i smirajem.

Jedan sahat je iza ponoći, otvorih se listu kao i družini, a valja zoru prevariti.

Za Akos.ba piše: Sedin Duranović