Nekadašnja štićenica Doma “Bjelave”: Azra ruši stereotipe o napuštenoj djeci

“Ljudi misle da sam imala nesretno i tužno djetinjstvo. Naprotiv, bila sam jako sretna djevojčica čiji je život bio ispunjen voljom i željom za životom”, započinje priču 25-godišnja Azra Pobrić, koja je kao novorođenče ostavljena u Dječiji dom “Ljubica Ivezić” u Sarajevu.

Godine 1992. sa jednom grupom djece otišla je u Njemačku, gdje je ostala do završetka rata.

– U Njemačkoj sam živjela pet godina, nakon čega smo se vratili u Sarajevo, u isti Dom u koji sam ostavljena. U Domu sam bila do svoje 22. godine – nastavlja priču Azra, danas diplomirani arabista i prevodilac u Ambasadi Palestine u Sarajevu.

Vaspitači umjesto roditelja

Kao i svako dijete u Domu i Azra je bila željna pažnje i ljubavi. Kako kaže, roditeljsku ljubav koja joj je bila uskraćena ništa nije moglo, niti može nadomjestiti, ali tu su bili vaspitači koji su se nesebično trudili popuniti tu emotivnu prazninu.

– Vaspitači su imali ulogu da nam zamijene naše roditelje. Jednostavno odrastaš u takvoj sredini gdje ih naučiš voljeti i cijeniti kao da su tvoji pravi roditelji. Nije mi trebalo mnogo vremena da to shvatim, jer sam bila upoznata sa svojom situacijom još od sedme godine – nastavlja priču naša sagovornica.

U Domu je vladala zdrava sredina, uvijek je bilo veselo, a nije izostajala ni međusobna podrška i pomoć.

– Nismo bili sebični, dijelili smo baš sve. Bili smo bez roditelja, ali smo imali jedni druge. Svi oni su za mene bili moje sestre, braća. Bili smo jedna velika porodica. Uvijek sam sebi postavljala ciljeve koje sam vremenom svojim radom i trudom ostvarivala. Sjećam se da su mi ljudi u Domu uvijek pomagali i davali podršku da nastavim dalje –objašnjava Pobrić.

Prvi susret s majkom

Kako kaže naša sagovornica, mnogi imaju predrasude i stereotipe o djeci koja su odrasla u domovima, te misle da su ta djeca nesretna, povučena, tužna… Azra se svog boravka u Domu i godina provedenih u njemu rado sjeća.

– Bez obzira na odrastanje bez bioloških roditelja, u Domu mi je bilo lijepo. Istina, najviše mi je nedostajala majčinska ljubav. Godine provedene u Domu ispunile su jedan dio mog života, naučile me da trebam biti zahvalna na svemu što mi je dato. Ovo je moja sudbina i drugačija nije mogla biti. Kada se osvrnem unazad, slobodno mogu reći da sam zaista bila sretna i da nisam patila – priča naša sagovornica.

Život bez roditelja nije bio nimalo lagan. Često je razmišljala o njima, posebno u periodu kada je bila najosjetljivija, kada je ulazila u pubertet. Na hiljade pitanja joj se vrtjelo po glavi. Kako, zašto? Prije tri godine je putem Centra za socijalni rad upoznala majku i familiju. Iako je žudila za tim prvim susretom s biološkom majkom, stvari se nisu odigrale kako je i zamišljala.

– Prvi susret je bio jako težak i emotivan. Međutim, sve je ostalo na tom susretu. Ne viđamo se. Ona nije izrazila želju da me ponovo vidi, a nisam ni ja. Oca nisam upoznala, ne znam iz kojih razloga. Možda je ovako bolje, jer ko zna šta, kako bi se stvari dalje odvijale – zaključuje Pobrić.

Šta poslije 18-te godine

U Domu “Bjelave” trenutno je smješteno 96-ero djece različite dobi. Broj djece koji pohađaju srednju školu je 19, što znači da će ova djeca za nekoliko godina postati punoljetna i samim tim izgubiti pravo na boravak u Domu.

– Nažalost, uskoro ćemo imati velikih briga. Po zakonu, do završetka redovnog, tj. srednjoškolskog obrazovanja, djeca imaju pravo na boravak u Domu. Nakon toga, organ starateljstva daje im rješenje o prestanku smještaja u dječijem domu. Ukoliko djeca nastavljaju školovanje, upisuju fakultet, na prijedlog Centra za socijalni rad, njihov ugovor se produžuje sve dok ne završe studij – objašnjava za Faktor direktor Dječijeg doma Bjelave Saudin Đurđević.

Kako navodi direktor Doma, različita su iskustva u vezi s djecom koja su morala napustiti Dom. Dok se jedan broj djece prilično dobro snašao, jedan dio mladih ljudi i dalje je u potrazi za poslom, a otežavajuća činjenica u svemu tome je svakako i to što nemaju pomoć i podršku bioloških roditelja i srodnika.

Još ne postoji zakonski okvir kojim bi ta oblast bila i sistemski riješena, a tim mladim ljudima pružena socijalna podrška i mogućnost zaposlenja da ne bi bili prepušteni sami sebi.

Lijepa sjećanja na Dom

– Završila sam školu i fakultet, a sve zato jer sam imala uslove za to, koje mi je Dom pružio. Volim da se vratim na mjesto koje u meni budi lijepa sjećanja, koje mi je omogućilo da postanem to što danas i jesam. Baš takva sjećanja vezuju me stalno da se vraćam i ostanem u kontaktu s Domom, jer Dom je moja prva kuća u kojoj sam započela svoj život i ponosna sam što sam u njemu odrasla – kaže Azra.

(Faktor.ba)