Neka mi na mezaru piše: ubijen od bratske ruke, umro od izdaje i tuge!   

Rudila se još jedna zora nad zemljom drugačijom od ostalih. Zemlja koja iskreno prigrli svakog onog kome je utočište potrebno i koja bezrezervno daje sve što je duši ihsanskoj potrebno. Zora se prelijevala u bojama roze i bijele koje su činile nebeski umjetnički sklad za svako oko koje je jutros imalo sreće da obavi jutarnju molitvu i doživi ovu ljepotu. Posmatrajući nebo neki insan bi pomisilo da se ovoj zemlji ništa ružno ne može desiti, da se harmonija sa nebesa mora preslikati i na zemlji. U kakvoj zabludi bi samo taj insan bio.

„Hase, Hase, ma čuješ li bolan kada te dozivam“  – iz mutvaka derao se Ahmet ili kako su ga voljeni zvali, Mamo.

„Ma čujem te Mamo, ne moraš se toliko derati“ – mirno je odgovarao Hase kao da se pakuju za izlet, a ne kao da bježe od najezde neprijatelja. Ako su se do jučer neprijatelji mogli i zvati neprijateljima.

Provirujući glavom kroz mutvak Mamo je vidio kako Hase sjedi na panju prevrćući po rukama slamčicu travke. Bolno je uzdahnuo. Razumio je svaku misao koja je pravila nered u Hasinoj glavi. Kako i ne bi? Do sinoć je isto to proživio. Ali, sinoć je sinoć, a danas je danas. Ne zna insan nikad šta nosi dan, a šta noć, a vazda je nekako siguran u ono što nikad ne bi trebao biti. U nepromjenjivo stanje. Niti su tuga niti radost do vijeka. Srce mu se cijepalo gledajući Hasu, ali srce je dokazano budala, pa šta ga onda ima slušati. Da je bogdo u životu samo razum slušao, ne bi ga sinoć vijest da će ga braća kako su se zvali, ista ona braća koja su se u jedinstvo klela danas napasti. Moreš ti imati srca, ali nikad ne znaš ima li ga onaj preko puta. A insan ko insan, vazda kreće od sebe.

Zacrni mu se pred očima. Dođe do Hase i protrese ga u ramenima kao da hoće da mu sav teret i jad otjera. Bezuspješno, znao je. Hase je gledao u njega. Bezvoljno ili tužno, nije mogao dokučiti u njegovom pogledu.

„Hase, saberi se i idi pakuj ono što sam ti rekao da pakuješ. Gotovo je. Moramo ići, moramo sustići naše. Jamda su se već i približili gradu. Ne znam što sam uopšte slušao Esmu, trebao si sinoć krenuti sa ostalima. Vidi kakvog mi sad jada zadaješ, pobugu Hase. Urazumi se!“

Hase je ustao, a Mamo je s olakšanjem odahnuo.

„Mamo, moram ti nešto reći.“

„Reci“ – odgovarao je Mamo dok je kupio svoje diplome i stare fotografije u plastičnu vrećicu.

Kažu da se uspomene ne mogu ponijeti. Mogu, kako ne mogu.

„Ja sam ti odlučio da ne idem.“ Tako je ležerno odgovorio kao da bira hoće li na noćni ples na koji su išli petkom ili subotom.

Mami je došlo da vrišti, ali glas ga ja izdavao.

Umoran i iscrpljen od potisikivanja emocija sjeo je i Mamo i zaplakao. Plakao je kao djevojčica kojoj su iz ruku uzeli omiljenu lutku.

I Hasi je skliznula suza iz oka. Šutali su. Najbolje razgovore vodi šutnja dva insana koji dijele istu sudbinu.

Prvi progovori Mamo.

„I meni je teško. Ne mogu se ni ja pomiriti da je ovako. Do jučer smo bili prijatelji i kumovi, a danas kažu da smo smrtni neprijatelji. Kome ja ovakav mogu biti neprijatelj? Zašto sam neprijatelj? Hiljadu pitanja Hase, a odgovora nejma. More biti da je hadžinca Safija u pravu kad je rekla da smo neprijatelji jer nam je drugačiji din, drugačije ime. Ali, more li se bolan zbog toga neprijatelj, a kamoli prijatelj ubijati? Bog je jedan i ako nam je on dao pravo izbora da budemo šta hoćemo biti zašto ljudi da nam to osporavaju? Teško je Hase. I meni je teško, ali bježati sada moramo. Znam, boli te svaki pogled na našu rodnu grudu. Na onu šljivu pod kojom smo najveće budalaštine izgovarali, na onu staju u kojoj smo pazili životinje, na onu livadu u kojoj smo radili, na ovu kuću u kojoj smo zajedno odrasli, smijali se i plakali. Ali, moramo ići. Insanska glava je najpreča. Vratit ćemo se Hase. Možda ništa više neće biti isto, ali napravit ćemo opet. Ali, sada moramo ići.“ Gledao ga je u oči, a pogledom ga molio da krenu, jer vrijeme curi. Svakog časa sa brda bi se mogli ukazati neprijatelji.

„Vidim, spakovao si i slike. Deder bogati nađi onu sa mature“ – odgovori Hase.

Mami je došlo da opet plače. Razmišljao je da išamara stričevića dok se ne onesvijesti i da ga nosi na leđima. Bog mu ipak dade sabura da izdrži. Kao da ga ruke nisu slušale, tražile su sliku sa mature.

„Evo je, de, drži je kod sebe, kad ti je već toliko draga. Moremo li krenuti sada?“

„Vidiš Mamo, vidiš kako smo nasmijani. A vidi i Steve među nama. Pješke je on iz komšijskog sela dolazio kod nas da bi zajedno igrali lopte, ganjali djevojke, išli na ples. Koliko je puta samo kod nas znao prenoćiti. Mi smo ti se na kumstvo zarekli. Rekli smo da se nećemo ženiti ako jedan drugom kum ne budemo bili. Toliko se volimo. I oni meni sad govore da će Stevo doći paliti našu zemlju, rušiti našu kuću, silovati moju sestru, a mene ubiti. Jok, ja ti u to ne vjerujem. To su politička posla. Ja ću ostati i čekati, jer znam ako bi i neki drugi krenuo na mene, neće Stevo dati. Ti Mamo idi i ne osvrći se. Ja ću ostati. Vidjet ćeš da sam u pravu.“

„A budalo jedna budalasta, šta ako ne budeš u pravu? Šta da kažem strini Zejni, da sam te ostavio vukovima? Da te sutra ja nosim na duši, a nju i striku da ne mogu u oči pogledati?“ Ustao je i klepio ga po glavi, tražeći da ustane i ide s njim.

„Mamo, ja sam ti odlučio, a znaš kakav sam kad nešto odlučim. Brda me ne mogu pomjeriti. A ako sam pogriješio, reci joj da joj je sin umro od ljubavi. Srce mu je prepuklo, tako joj kaži i reci joj da ne plače.“

Mamo je znao da je badava dalje pričati. Suze su mu potekle na oči, zagrlio je Hasu znajući u dubini duše da ga grli zadnji put, iako se negdje krajičkom mozga ili srca nadao da je Hase u pravu. Da Stevo neće dati na njega. Uputio se iz sela, a svako malo se okretao da pogleda gdje je Hase.

A Hase sjedi na onom istom panju gledajući u lijepu zemlju bosansku, udišući njen čisti zrak, slaveći Boga na jeziku i u mislima. Čekao je. Strpljivo. Čekao i umirivao srce da će biti onako kako je rekao Mami. Hoće. Mora biti tako.

Ako je tako, zašto mu onda srce luđački udara kao da hoće pobjeći iz grudi?

Na pola puta Mamo opsova, baci one stvari u šumi i krenu nazad po Hasu. Nije ga mogao ostaviti. Sve su dijelili zajedno. Podijelit će i ovo pa kako Bog da. Ludost je, znao je da je ludost. Ide direktno u smrt, ali ne može Hasu samog ostaviti kada mu srce od tuge pukne. Bojao se, bojao kao nikad u životu. I pomoli se. A onda se nasmija sam sebi. Boga je zazivao zadnji put u mejtafu prije dosta godina. Sada kada je u belaju zaziva Ga. Svejedno. Znao je da je milost Njegova ispred srdžbe. Znao je da Ga sluša. Zavapi: „Bože, nisam ti se u životu klanjao. Sada bih volio da jesam. Nijednog vakta ne bih propuštao. Bio bi kao did Šemso. Ali, eto.. nemam razloga da sebe opravdam. Klanjao nisam, ali Ti Bože znaš da sam istinski vjerovao u Tebe. Ako sam ikada ijedno dobro djelo uradio radi tog djela, i da iskreno pomognem, a ne da se hvališem, podari mi deredžu šehida, od srca Te i duše molim.“ Hodao je, a suze su mu kvasile lice. Odjednom je začuo tutanj. Isti onaj kojeg je čuo i Hase. Znao je da su blizu. Potrča svom snagom da dođe do Hase, prije nego dođu oni.

Horda zla spuštala se sa brda. Mitraljezi su odzvanjali, orile se pjesme.

Hase je gledao u nevjerici. Čuje li on dobro šta pjevaju ili je ovo samo neka noćna mora, prikaza, šta li?

„Koji baliju, mlađu ili stariju…“ – odzvanjalo je.

Mamo ga zgrabi sa leđa, a Hase se ukoči. „Jesam ti rekao budalo jedna.“

Hase je samo odmahivao glavom. Vojnici su već ulazili u kuće i pljačkali sve što bi im moglo poslužiti. Na čelu, zajedno sa nekim nepoznatim čovjekom koji je imao crvenu maramu oko glave, išao je Stevo. Držao je mitraljez u rukama tako ponosno kao da drži Nobelovu nagradu.

Pogledi im se sretoše, a Stevo prije nego što će onaj sa crvenom maramom i krvoločnim očima podići pušku zaustavi ga i reče mu nešto. Nešto nerazumljivo. Šačica vojnika se pomjeri u stranu, a prema njima krenu samo Stevo.

Sa ponosnim osmijehom koji je lebdio oko Hasinih usana okrenu se prema Mami i kao da mu hoće reći: eto ti na, jesam ti govorio, pa znam ja ko je Stevo.

Mamo uoči kako se Stevo drugačije kreće. Kao paun na nekoj pisti. I pogled mu je bio drugačiji. Zamagljen. Prođoše ga ledeni trnci.

Bacajući ćik iz usta, Stevo uzviknu:

„Pa dečki, šta vi radite ovdje? Niste uspjeli pobjeći?“

Hase progovori prije Mame – „zar se od prijatelja bježi?“ i poleti u želji da se rukuje sa Stevom.

Prijatelja – kao u nevjerici i čuđenju izgovori Stevo? I mahne onim mitraljezom davajući znak Hasi da ostane gdje jeste.

Susretoše se Mamin i Hasin pogled.

„Da, prijatelja“ – ponovi glasno i jasno Hase.

Stevo ga je gledao par sekudni, a onda se odvali smijati. Sve mu suze od smijeha idu.

Hase je polako počeo gubiti živce i strpljenje.

„Ne znam šta je smiješno Stevo? Je li mi to nismo prijatelji, je li se mi to nismo zakleli na kumstvo Stevo? Je li ti hoćeš meni reći da je ovo sve istina, da ćeš ti, moj brat, pucati na mene?“

Stevi se pogled zamrači. Okrenu onaj mitraljez pa gruh sa njim udari Hasu. Odmah ga je srušio na zemlju i okrvario mu usta.

„Hujo“, kako su inače zvali Hasu, „ti i ja nemamo ništa zajedničko da bi bili prijatelji. Stevo sa poturicama nema ništa. A kad me već pitaš hoću li pucati na tebe. Hoću Hujo, to će mi biti najdraže.“

Mamo je mirno sve posmatrao. Imao je osjećaj kao da mu je duša već napustila tijelo i negdje odgore posmatra ovaj bizarni slučaj.

Hase ustade pljucajući krv iz usta.

„Šta si to rekao Stevo. Pucat ćeš u mene? Hajde reci mi to dok me gledaš u oči?“ I tražio je Stevin pogled. „Pucat ćeš u onoga koji ti je svih ovih godina leđa čuvao, koji te više i od brata pazio, koji bi za tebe da je trebalo bubreg dao. Pucat ćeš Stevo, je li?“ I pogledi im se sretoše.

Stevi kao da se na tren otkloni koprena, kao da je opet progledao, a onda opet onaj mračni, hladni i duboki pogled.

Hase je sada znao. Istina je. Proradi u njemu onaj bosanski inat.

„Stevo, mogu li te onda prije nego što zapucaš nešto zamoliti?“ Znao je da od molbe ništa neće biti, ali morao ju je izgovoriti.

„Neka mi na mezaru piše: ubijen od bratske ruke, umro od izdaje i tuge!“

Na te riječi, Stevo podiže mitraljez i nacilja pravo na grudi nekadašnjeg prijatelja, brata…

Hase se okrenu Mami i izgovori: „Žao mi je, nisi se trebao vraćati. Strah me sada da ne ostane zapisano kako braća preko noći postaju vukovi.“

„A ti Stevo, znaš li šta je biti šehid?“ I okrenu mu leđa izgovarajući da nema pravo da mu puca u srce, može samo u leđa.

Pucanj! Jedan, dva, tri… šest. Stevo je pucao u leđa Hasi. Pade Hase pogleda uprtog u nebesa kao da isparaća svoju dušu na neko bolje mjesto u kojem ti prijatelj nikad ne može postati neprijatelj, u kojem ti na dobro uvijek uzvraćaju dobrim.

Prije nego što je ispucao u Mamu, ovaj mu reče: „Znaj da će te moja duša zbog ovoga proganjati do smrti!“

Opet pucnji. Pade i Mamo, tačno kraj Hase. Zajedno bijaše u životu, zajedno skončaše i u smrti.

Zapisalo se kasnije u krvave stranice historije ono čega se Hase bojao da neće. Zapisalo se, jer je Hasi puna Bosna. Kako onda da se ne zapiše?

Nakon rata vratiše se na svoje ognjište njihovi rođaci. Obnoviše domove i nastaviše svojim životima. I na izgled bi rekao insan da je sve po starom. I da je sve isto. Ali nije. Ništa nije isto. Ni zemlja, ni ljudi, ni život. Znaju oni koji su preživjeli.

Vratiše se i oni drugi. Vratiše se bome kao da ništa nije bilo. Kao da su te godine bili na ljetovanju, a ne držali na nišanu svoje sunarodnjake i prijatelje. I prođe priča kroz selo. Vratio se i Stevo. Drugačiji nego što ga pamte. Kažu da je pobenatio, po cijele dane pije, a noćima vrišti, spavati ne može, pa ustaje u gluha doba noći i sve se na sav glas dere: pusti me, pusti me…

Piše: Smaila Balić Rahmanović

Akos.ba