Našem srcu je potrebno džemre

Autor: Izet Čamdžić

Čovjek je zemlja. Od nje je stvoren, na njoj i od nje živi i u nju će se vratiti. Opet će iz nje biti izveden. Allah, dž.š., poziva čovjeka da posmatra šta se oko njega događa. Poziva  ga da gleda kako bilje niče, kako raste i plod daje. Poziva ga da vidi kako ono sasušeno postane i nestane. S tim, što oko sebe kao životni ciklus možemo vidjeti, Allah, dž.š., poredi i naš život, tim primjerom nam On proživljenje objašnjava, razumu ga približava. Mnogo je ajeta koji govore o proživljenju, koji nam objašnjavaju taj neizbježni susret s Gospodarom kroz primjer smjene godišnjih doba, nastajanje i nestajanje života na zemlji.

Tri se džemreta dese da bi zemlja postala spremna da svjedoči novi život i da divnim ogrtačem i ukrasima zadivi čovjeka. I čovjeku je zadaća da zadivi svojim ponašanjem. Obaveza mu je ponašati se tako da mu se dive sugrađani i susjedi, da mu se sva stvorenja na zemlji raduju, da mu se Stvoritelj svjetova divi i primi ga u okrilje svoga zadovoljstva. Zadaća je čovjeku da svojim ponašanjem zasluži društvo poslaničko na Ahiretu i njegov šefa’at. Čovjeku, Božijem namjesniku na Zemlji, zadaća je da se zaogrne najljepšim ogrtačem ahlaka i da kud god hodi, sadi i sije najljepše cvijeće i bilje koje će darivati plodom i obradovati Božija stvorenja.

Prirodi treba zrak, voda i zemlja da bi svjedočila ljepotu stvaranja. Čovjeku treba srce, riječ i djelo da bi vjeru živio i svima pokazao njenu ljepotu. Istinski vjernik je onaj, koji srcem vjeruje, jezikom očituje i djelom potvrđuje islam.

Mi vjerujemo. U srcu nam je la ilahe illellah. U srcu nam je ubjeđenje da su Meleki istina, da su Knjige istina, da su Poslanici istina, da je Sudnji dan istina i da je Kada i Kader istina. Svi mi vjerujemo u Božiju jednoću, ali ne treba zaboraviti da je Poslanik govorio da se iman troši kao što se odjeća troši. Pozivao nas je on, s.a.v.s., da obnavljamo vjerovanje naše. “Džeddidu iimanekum / obnavljajte svoj iman”, govorio je. Bijaše mu rečeno: “Kako ćemo obnavljati iman?” Reče: “Često izgovarajući la ilahe illellah.” (Hakim)

Našem srcu je potrebno džemre. Potrebni su mu novi sokovi života, a ono se oživljava zikrom, razmišljanjem o ajetima Božijim, oživljava ga učenje Kur’ana. Allah, dž.š., kaže: “Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju.” (Enfal, 2)

Džemre zemaljsko će nam znakove Božije pokazati i na proživljenje podsjetiti i svakoga ko iskreno vjeruje snažno ga opomenuti neizbježnim susretom sa knjigom njegovih djela. Čitajmo te Božije znakove, to će nam vjeru u srcu ojačati i korak će nam učvrstiti koji nas vodi u susret Bogu.

Mi znamo da vjernik, i da bi stazi Istine pripadao, mora vjeru svjedočiti, Kelimei-šehadet izgovoriti. Da je Ebu Talib, amidža Poslanikov, to posvjedočio, vječne džehenemske patnje bi se spasio. Nije dovoljno vjeru samo u imati srcu, ona se mora i jezikom očitovati, a očituje se svjedočenjem Božije jednoće i Muhammedova, a.s., poslanstva. Kad se vjera jezikom posvjedoči, onda taj jezik vjernikov, treba biti vjernički jezik, koji je ishodište lijepoj riječi. To je jezik koji je ishodište savjetu, upućenom bratu, čovjeku. To je onaj jezik koji zahvalu Allahu zbori neprestano. To je jezik onog čovjeka koji je svjestan Poslanikove poruke da vjernik govori samo ono što je dobro ili šuti.

Kao što bez vode nema života jer je ona osnov životu, Allah dž.š., je sve živo iz vode izveo, tako bez komunikacije među nama nema zajednice, nema džemata, nema napretka ni berićeta. Upućeni smo jedni na druge. I baš zbog toga, Allah, dž.š., nam zabranjuje ružnu riječ, ogovaranje, smutnju, psovku, ruganje, ismijavanje… Zabranjuje sve što može dati otrovan plod. Zato je našim jezicima potrebno džemre, potrebno je da se oplemene porukom vjere i postanu svjesni Poslanikove poruke kojom garantuje Džennet svakome onome ko može garantovati da će mu jezik biti u pokornosti Bogu.

Braćo, ubrzo ćemo vidjeti kako u slozi i harmoniji nakon zemaljskih džemreta, rastu i žive cvjetovi raznih boja i bilje različitih okusa. Iz tog Božijeg znaka trebamo naučiti kako je moguće, a i obaveza nam je, živjeti u slozi i zajedništvu. Trebamo se osnažiti posmatrajući te primjere i ne dopustiti šejtanu da nam ružnom riječju, ogovaranjem, smutnjom i spletkom uništi dunjalučku sreću i ahiretski užitak.

Teme/DuhovnostČovjek je zemlja. Od nje je stvoren, na njoj i od nje živi i u nju će se vratiti. Opet će iz nje biti izveden. Allah, dž.š., poziva čovjeka da posmatra šta se oko njega događa. Poziva ga da gleda kako bilje niče, kako raste i plod daje. Poziva ga da vidi kako ono sasušeno postane i nestane. S tim, što oko sebe kao životni ciklus možemo vidjeti, Allah, dž.š., poredi i naš život, tim primjerom nam On proživljenje objašnjava, razumu ga približava. Mnogo je ajeta koji govore o proživljenju, koji nam objašnjavaju taj neizbježni susret s Gospodarom kroz primjer smjene godišnjih doba, nastajanje i nestajanje života na zemlji.

Tri se džemreta dese da bi zemlja postala spremna da svjedoči novi život i da divnim ogrtačem i ukrasima zadivi čovjeka. I čovjeku je zadaća da zadivi svojim ponašanjem. Obaveza mu je ponašati se tako da mu se dive sugrađani i susjedi, da mu se sva stvorenja na zemlji raduju, da mu se Stvoritelj svjetova divi i primi ga u okrilje svoga zadovoljstva. Zadaća je čovjeku da svojim ponašanjem zasluži društvo poslaničko na Ahiretu i njegov šefa’at. Čovjeku, Božijem namjesniku na Zemlji, zadaća je da se zaogrne najljepšim ogrtačem ahlaka i da kud god hodi, sadi i sije najljepše cvijeće i bilje koje će darivati plodom i obradovati Božija stvorenja.

Prirodi treba zrak, voda i zemlja da bi svjedočila ljepotu stvaranja. Čovjeku treba srce, riječ i djelo da bi vjeru živio i svima pokazao njenu ljepotu. Istinski vjernik je onaj, koji srcem vjeruje, jezikom očituje i djelom potvrđuje islam.

Mi vjerujemo. U srcu nam je la ilahe illellah. U srcu nam je ubjeđenje da su Meleki istina, da su Knjige istina, da su Poslanici istina, da je Sudnji dan istina i da je Kada i Kader istina. Svi mi vjerujemo u Božiju jednoću, ali ne treba zaboraviti da je Poslanik govorio da se iman troši kao što se odjeća troši. Pozivao nas je on, s.a.v.s., da obnavljamo vjerovanje naše. “Džeddidu iimanekum / obnavljajte svoj iman“, govorio je. Bijaše mu rečeno: “Kako ćemo obnavljati iman?“ Reče: “Često izgovarajući la ilahe illellah.“ (Hakim)

Našem srcu je potrebno džemre. Potrebni su mu novi sokovi života, a ono se oživljava zikrom, razmišljanjem o ajetima Božijim, oživljava ga učenje Kur’ana. Allah, dž.š., kaže:

إِنَّمَا الْمُؤْمِنُونَ الَّذِينَ إِذَا ذُكِرَ اللهُ وَجِلَتْ قُلُوبُهُمْ وَإِذَا تُلِيَتْ عَلَيْهِمْ آيَاتُهُ زَادَتْهُمْ إِيمَانًا وَعَلَى رَبِّهِمْ يَتَوَكَّلُونَ

“Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju.“ (El-Enfal, 2) Džemre zemaljsko će nam znakove Božije pokazati i na proživljenje podsjetiti i svakoga ko iskreno vjeruje snažno ga opomenuti neizbježnim susretom sa knjigom njegovih djela. Čitajmo te Božije znakove, to će nam vjeru u srcu ojačati i korak će nam učvrstiti koji nas vodi u susret Bogu.

Mi znamo da vjernik, i da bi stazi Istine pripadao, mora vjeru svjedočiti, Kelimei-šehadet izgovoriti. Da je Ebu Talib, amidža Poslanikov, to posvjedočio, vječne džehenemske patnje bi se spasio. Nije dovoljno vjeru samo u imati srcu, ona se mora i jezikom očitovati, a očituje se svjedočenjem Božije jednoće i Muhammedova, a.s., poslanstva. Kad se vjera jezikom posvjedoči, onda taj jezik vjernikov, treba biti vjernički jezik, koji je ishodište lijepoj riječi. To je jezik koji je ishodište savjetu, upućenom bratu, čovjeku. To je onaj jezik koji zahvalu Allahu zbori neprestano. To je jezik onog čovjeka koji je svjestan Poslanikove poruke da vjernik govori samo ono što je dobro ili šuti.

Kao što bez vode nema života jer je ona osnov životu, Allah dž.š., je sve živo iz vode izveo, tako bez komunikacije među nama nema zajednice, nema džemata, nema napretka ni berićeta. Upućeni smo jedni na druge. I baš zbog toga, Allah, dž.š., nam zabranjuje ružnu riječ, ogovaranje, smutnju, psovku, ruganje, ismijavanje… Zabranjuje sve što može dati otrovan plod. Zato je našim jezicima potrebno džemre, potrebno je da se oplemene porukom vjere i postanu svjesni Poslanikove poruke kojom garantuje Džennet svakome onome ko može garantovati da će mu jezik biti u pokornosti Bogu.

Braćo, ubrzo ćemo vidjeti kako u slozi i harmoniji nakon zemaljskih džemreta, rastu i žive cvjetovi raznih boja i bilje različitih okusa. Iz tog Božijeg znaka trebamo naučiti kako je moguće, a i obaveza nam je, živjeti u slozi i zajedništvu. Trebamo se osnažiti posmatrajući te primjere i ne dopustiti šejtanu da nam ružnom riječju, ogovaranjem, smutnjom i spletkom uništi dunjalučku sreću i ahiretski užitak.

Poslanik kaže: “Kada vidite čovjeka da ide u džamiju, svjedočite mu da je musliman.” Mi, braćo, znamo da je djelo prava, istinska potvrda vjere. Tek kad zemlji dođe džemre, može klijati sjeme, može pupati grana na stablu, tek tad se može nadati plodu i zemaljskom ukrasu. Vjera mora postojati u srcu. Ako je ona samo u srcu, nema rezultata. Vjera mora biti svjedočena jezikom. Ali koliko ljudi znamo koji se, da su vjernici, muslimani deklariraju, pa ipak mira od njih nema. Šire laži, smutnju, čine grijehe i njihovom prisustvu u društvu ne raduju se iskreni vjernici. Oni sa sobom ne donose sreću i mir u društvo.

Moramo znati da Allah, dž.š., kad opisuje vjernika, kaže da on vjeruje i čini dobra djela. Kada vidite izniklu travu, procvali cvijet, kada vidite oživljenu zemlju, znajte da se džemre desilo i da su potekli sokovi života. Kada susretnete muslimana, morali bismo biti sigurni da ćemo biti sigurni od njegovog jezika i ruku. Musliman svoju vjeru potvrđuje djelom. Ako nema dobrog djela, pitat ćemo, šta je ta vjera u srcu? Pitat ćemo kakva je to vjera koja ne pokreće na činjenje dobra?

Braćo, kao što zemlji treba džemre, nama treba vjera. Treba nam dobro djelo koje će biti potvrda toj vjeri, koje će biti naš saputnik stalno i svugdje. Kao što Allah, dž.š., ukrasi zemlju i čovjek joj se divi, a stvorenja uživaju u tim neizmjernim ljepotama i blagodatima, tako je čovjeku zadaća da sebe lijepim svojstvima i dobrim djelima ukrasi kako bi sreću sebi, drugima, društvu u cjelini donio.

I zrak i voda i zemlja dožive promjenu kako bi svjedočili ljepotu. I srce i jezik i ja, moje tijelo, trebaju promjenu kako bi se sve oko nas promijenilo i kako bismo društvo izveli iz moralne krize i siromaštva, a mi zemlji na kojoj smo Allahovi namjesnici postali ukras. (islam.ba)

akos.ba