Narodne pjesme za širenje mržnje
Piše: Ahmet Metiljević
Narodne pjesme i epske i lirske, nikle su iz duše i osjećaja samog naroda. Nošene su od usta do usta i zadobivale svoje oblike u sadržaju. Za razliku od lirskih, epske pjesme, a posebno junačke vezane su za povijesne događaje i društvene oblike, podvučene često jakom notom mržnje jednog naroda naspram drugog. Nešto više u srpskim nego u hrvatskim. Zla kob, često uzburkana fikcijama, izražena je poimenice junačkim pjesmama. Tzv. „povijesno pamćenje“ Srba nije bilo nimalo sklono Bošnjacima, pogotovo što su oni u tim pamćenjima zauzeli mjesto kao „Turci“. Tako se u srpskim junačkim pjesmama ističe „viteška svest naših naroda“, „preziranje smrti i veština rukovanja oružjem“. Tako su srpske junačke pjesme podsticale viteške podvige, pobuđujući u mlađim naraštajima ratnički duh i borbeno raspoloženje. Takve su pjesme odgajale generacije djece i to ubijanje postaje apoteoza- viteški ideal.
Likovi kosovske tragedije: Boško Jugović „razgoni Turke na buljuke“, Banović Strahinja „jednim zamahom odseca po deset glava“, a Srđa Zlopogleda „po dvojicu na koplje nabija“. Govoreći o Milošu Obiliću naglašava se njegova beskompromisnost. On ubija turskog cara Murata i time se oslobađa kletve o izdaji koju je prethodnu noć izrekao za večerom kod kneza Lazara.
Epske pjesme, a naročiti srpske junačke podsticale su viteške podvige, pobuđujući u mlađim naraštajima ratnički duh i borbeno raspoloženj
Najpoznatiji i najomiljeniji junak srpske narodne pjesme Marko Kraljević bio je turski vazal i prema nekim informacijama borio se na strani Turaka na Kosovu. Historijski podaci dalje tvrde da je kao turski vazal poginuo na Rovinama, 1395.godine. Kroz tu frustraciju, kroz to robovanje prošlosti, mit je zamijenio istinu. Guslari su pjevali: „ponos je naša pobjeda. Istina, Kosovo jeste propast carstva, ali moramo se vratiti na Kosovo“ , godinama se na sijelima i svečanostima zaklinjalo. Istina, nacionalno oslobođenje Srbije je ostvareno, ali kosovski san nije.
Nažalost, zaljubljena hrvatska epika i guslari opisuju dalmatinske hajduke i uskoke, prije svih Mijata Tomića, Stojana Jankovića i Iliju Smiljanića kao narodne junake, a zapadnjak Alberto Fortis, koji je svijetu prestavio jednu od najljepših balada „Hasanagicu“, u isto vrijeme, sarkastično o tim junacima bilježi: „predmeti njihove pljačke su goveda i ovce, koje oni odvode u svoje brloga da bi se osigurali hranom i kožom za obuću“. Uz to Stojan Janković i Ilija Smiljanić, koji su upadali u muslimanska naselja po Hercegovini- pljačkali su i ubijali muslimansko stanovništvo, a mlade odvodili u sužanjstvo i prodavali ih kao roblje u Napulju, Firenci, Đenovi i drugdje. Vrhunac njihovog zločina desio se s kraja 17. stoljeća, kada su na Bajram uskoci navalili na džamiju u Policama- prvu sagrađenu u Trebinju, i dok su Bošnjaci u njoj klanjali sviju ih pobili i preklane bacili u Trebišnjicu. Tada je zapaljena i džamija u Policama i nikad više nije obnovljena.
Nasuprot tome, poznati austrijski etnolog Fridrich Salomon Krauss u svojoj doktorskoj disertaciji, te u svojoj knjizi „Sedudslovisch Volkfurse Huncen“, koja je izašla u Beču 1908.godine kaže: „Junaci muslimanskih narodnih pjesama nisu bili boj za fanatizam kojekakvih derviša, niti su ratovali protiv žena, djece, kršćanskih svećenika i crkava“.
U muslimanskim pjesmama pojavljuju se junaci kao Hrnjica Mujo i Gojeni Halil, Mustajbeg Lički i Budalina Tale. Oni ne odlaze u pljačku, nego izlaze na megdan svojim protivnicima i brane svoje dvore od iznenadnih napada. Najpoznatiji junak muslimanske narodne pjesme- Alija Đerzelez pojavljuje se kao zaštitnik sirotinje pred silnicama, pašama i vezirima, pa i carem, kao zaštitnik i čuvar djevojaka i njihove časti, zaštitnik djece i uopće slabih i nejakih, pomagač raje, čuvar vjere, borac za domovinu i veliki megdandžija. On je prema silnicima ponosan, a prema pobjeđenima velikodušan i u pjesmi im redovno život oprašta.
preporod.com
