Najmlađi bh. pisac i dobitnik Zlatne plakete Udruženja bosanskih umjetnika

Zaista mi je zadovoljstvo što sam imala priliku razgovarati sa osobom kojoj nisu na umu samo selfiji i “umni” opisi ispod tih slika. Nadam se da ću biti u prilici upoznati još ovakvih persona, jer zaista pozitivno utiču na raspoloženje.

– Jednog dana pročitah jednu knjigu i cio život mi se promijenio. Još na prvim stranicama osjetih moć knjige toliko da mi se učini kako mi se tijelo od stolice i stola za kojim sam sjedio odvojilo. No, uprkos osjećaju da mi se tijelo odvaja od mene samog, kao da je moje biće potpuno i kao nikad do tada bilo na toj stolici za stolom, i ne samo u mojoj duši, knjiga je svoj uticaj pokazivala u svemu što me sačinjavalo. Toliko moćan uticaj da sa stranica koje sam čitao, osjetih kako mi u lice šikljaju svjetlosni zraci: Svjetlost koja je istovremeno i pročišćavala i pomućivala svu moju svijest. Pomislih kako ću sa tom svjetlošću iznova stvoriti sebe, osjetih da ću sa ovom svjetlošću skrenuti sa puta, u toj svjetlosti zapazih sjenu života koji ću kasnije upoznati i kojem ću se kasnije približiti.

Ovako Orhan Pamuk u knjizi “Novi život” opisuje svoje iskustvo tokom čitanja knjige. Kao osoba koja uživa u čitanju mogu samo potvrditi ove riječi i osjećaje. Nevjerovatno je to kako sadržina knjige utiče na čovjeka.

Međutim, danas je rijetkost da omladina uživa u knjigama, njihovom mirisu i poukama koje nose. Čak šta više, ne uživaju ni u putovanjima koje knjige u većini slučajeva pružaju. Baš kao što Nura Bazdulj – Hubijar u knjizi “Dragulji i drangulije” piše, danas je nekima dovoljno osam razreda škole, čitaju samo i isključivo statuse i “opise” na Facebooku i Instagramu. Mada i ti statusi nisu neke mudre riječi velikih umova, nego stihovi kvazi pjesama novopečenih artista.

Moj današnji sagovornik je jedan od rijetkih koji uživa u čitanju, ali i pisanju. Njegovo ime je Faris Šačić. Faris je rođen 2. decembra 1998. godine. U Hrasnici završava Četvrtu osnovnu školu, a u Sokolović Koloniji Međunarodnu srednju školu. Tokom ranog školovanja pokazivao je literarno i likovno umijeće. Dobitnik je nagrada na likovnim takmičenjima, a njegovi literarni radovi zastupljeni su u elektronskim i printanim medijima.

Do sada je napisao dvije knjige, treća je na pragu i mišljenja sam da bi bilo šteta da njegov talenat ostane neprimijećen.

Nevjerovatna je činjenica da momka njegovih godina u današnje vrijeme privlači pisanje. Obično su interesovanja igrice, izlasci, shishe i tome slično. Smatram da ovakve ličnosti trebaju primjer, uzor, idol, a ne osobe koje sva bitna i nebitna dešavanja svog života, intimu prenose na male ekrane. Faris je svijetla tačka Ilidže, Sarajeva, Bosne i Hercegovine i samo se nadam da ga ova država svojim nemarom neće otjerati u svijet.

Razgovarala: Ajla Aljović, STUDOMAT.ba

Prije nego što počnemo sa intervjuom, željela bih ti se zahvaliti na prihvaćenom pozivu i izdvojenom vremenu.

Hvala Vama i velika mi je čast.

Svoju prvu knjigu si napisao veoma rano. U današnje vrijeme kada knjige i ono što one nose slabo koga zanima, kada tehnologija i društvene mreže zauzimaju najveći dio života mladih ljudi, šta je uticalo na tebe, odnosno šta te je privuklo knjigama, te da kreneš sa pisanjem?

Ja sam mnogo puta do sada cijelu tu stvar pokušavao sebi objasniti pojmom   “slučajni pisac”. I iako bih mogao pronaći bezbroj drugih načina da to kažem, vjerojatno bi se svi oni uspjeli objediniti pod tim imenom. I mislim da je upravo ta nit kojom je prožet moj uspijeh kao mladog pisca. Moj prvi cilj koji se počeo ostvarivati prvom knjigom “Putnik kroz život”, i koji je dobrano nastavljen drugom, pod naslovom “Na prugama vremena”, bili su ljudi.

U početku oni sa ruba života, kojima je jedan mali dječak naivno želio pokloniti nadu, vjeru u bolje sutra, u iskru ljubavi, kućno ognjište, a kasnije opisivanje prolaznosti čovjeka u bezvremenu u kojem živi, prožet moralnim i misaonim dilemama i uvjerenjima. Tako se rađalo, živjelo i usavršavalo moje pero, sa željom da doprem do čovjeka, sa dušom čovjeka do duše čovjeka.

Justin Bieber i Selena Gomes se smatraju teen zvijezdama u muzici. U glumi se za blizance Sprouse može reći da su teen zvijezde. Da li ti sebe vidiš kao zvijezdu u književnosti?

Iskreno, nisam vjerovao koliko ljudi u ovakvom stanju u našem društvu, kulturnom, socijalnom, financijskom, čitaju knjige, odlaze u pozorište i održavaju život kulture i umjetnosti u našem Sarajevu. I zaista je lijep osjećaj kada te u tramvaju, šetajući Ferhadijom, susretne čovjek, dječak ili neka vremešna nana, i zagrli te, u suzama ti prepričavajući neku tvoju priču. Tada shvatite da ste učinilo nešto veliko, ali prije svega, nešto dobro.

A da li se ja smatram za neku “teen” zvijedu, molim Vas, ja sebe vidim tek kao jednog mladića koji je zaljubljen u život i ljude.

Vidjela sam da si dobio Zlatnu plaketu Udruženja bosanskih umjetnika. Pretpostavljam da je to zaista velika čast i motivacija za daljim pisanjem.

Udruženje izuzetno cijenim, kao i mnoge ljude koje sam tamo upoznao. Njihovi su mi savjeti značili mnogo. Naravno da je velika čast primiti takvo priznanje, ali meni je i osmijeh dovoljna nagrada. Nas umjetnike, ponekad pomislim, više motivišu nepravda i sjena, nego li svjetlost zlatne plakete, čiji sjaj, ipak, ukazuje da sam na dobrom putu.

Da li si mišljenja da knjige predstavljaju bijeg od stvarnosti?

To nije bijeg od stvarnosti, to je svjesni odlazak iz stvarnosti. Udaljavanje iz stvarnosti piscu, kao i čitatelju, pomaže da bolje sagleda stvarnost kao takvu, ne kao akter stvarnosti, interesna stranka, već kao posmatrač. A onda, sa takvog stajališta, treba se zauzeti djelom i mišlju da tu stvarnost prikažemo drugima, a za što je povratak u stvarnost neophodan.

S obzirom da si sada poznat kao “najmlađi pisac u državi” da li ti to predstavlja teret ili, pak, olakšavajuću okolnost?

To je prije svega velika odgovornost. (Iako ja nisam najmlađi pisac (znam da postoji mlađih pisaca, pjesnika).)  Ali da sam pripadnik jedne manjine ljudi koji u današnje vrijeme svoj glas traže kroz pisanu riječ, to da. Ako je još uvijek takvo stanje na terenu, najmlađi sam pripovjedač.

Naravno da je to velika privilegija, ali sa velikim privilegijama, nerijetko dolaze i velika iskušenja i ja se nadam da još dugo neću biti najmlađi i da će se taj krug ljudi širiti. Sudeći po odgovorima koje dobivam od čitatelja i drugih mladih ljudi koji pišu, mislim da imamo zdrave književne talente, koji nisu opterećeni prošlošću. Naprotiv, spremni su da uče iz nje birajući ono poučno i zajedničko svim ljudima. Usudio bih se čak reći da su zdraviji u tom smislu od mnogih pisaca i književnika koji danas pišu na našim jezičkim prostorima, a čije karijere već dotrajavaju.

Da li će tvoje studiranje biti usmjereno prema književnosti ili, kao što bi narod rekao, prema nečemu “od čega ćeš se najesti hljeba”?

Mišljenja sam kako ne bih uspio tu svoju inspiraciju, pisanje, konačno, buntovnički zanos u metodama, poukama i preporukama svojih priča, “zauzdati“ u studijskim vodama. Treba mi ta licentia poetica i mislim da izučavanje književnosti nikada nije bila opcija. Ja sam trenutno student Filozofskog fakulteta u Sarajevu, ali ne književnosti. Trebamo birati ono što volimo, ali i praviti sebi jedan veliki studij života. Začiniti ga sa blagim teorijskim znanjem i praktičnim vještinama, sa mnogo lijepih pjesama i knjiga, nježnih emocija i ukrasti tu kreaciju života od nas samih, biti svoji u svijetu koji od nas pokušava da napravi ono što nisamo. Probati i „instant kafe“ i „instant filozofije“, i boriti se i sanjariti, ali makar samo na trenutak, istinski živjeti na ovom svijetu.

Još jednom ti se zahvaljujem i sretno u “nastavku karijere”.

Hvala. Sretno i Vama u potrazi za poučnim i iskrenim pričama, takve će uvijek pronaći put do onih kojima je suđeno da ih pročitaju.

(Ajla Aljović/STUDOMAT.ba)