Nafaka novorođenčeta je obilna: “Mi i vas i njih hranimo…”

Uzvišeni Allah nam je u Kur’anu kazao da je u onome što nam On da udio i za one koje smo dužni izdržavati: “Ne ubijajte svoju djecu iz straha od neimaštine, i njih i vas Mi uhranimo, jerje ubijati njih doista velliki grijeh!” (El-Isra)

U drugom ajetu Uzvišeni kaže: “Mi i vas i njih hranimo…” (El-En’am, 151.)

Ovi ajeti nam ukazuju na to da, iako nafaka stiže putem oca u porodici ili staratelja, to nije samo njegova nafaka, već i nafaka onih koje on izdržava u svojoj porodici i izvan nje.

Uzvišeni Allah, kao Stvoritelj čovjeka, zna da će ga obuzi­mati tjeskoba od svakodnevnih životnih teškoća, da će se bojati za svoju budućnost, da će nad njim ponekad zavladati briga za nafaku. Zbog toga su predislamski Arapi sahranjivali svoju novorođenu žensku, ali i mušku djecu bojeći se siromaštva. To je Uzvišeni Allah zabranio u mnogim ajetima i u brojnim forma­ma, da se ne bi u čovjeka uvukla sumnja i da bi znali da je nafaka zagarantirana i određena svim ljudima. Riječ “evlad”(djeca) u arapskome jeziku podrazumijeva i mušku i žensku djecu. Arapi su prije islama davali prednost muškoj djeci. Vodili su računa o njima nadajući se da će ih oni štititi kada odrastu. Stoga su odo­bravali sklapanje braka i rađanje u mlađoj dobi, da bi se rodili i stasali oni koji će ih u podmakloj dobi izdržavati.

Uzvišeni Allah želi da ljudima ukaže na vrlo važnu stvar vezanu za nafaku i uzrok nafake. Mi smo dužni da u ovosvjetskom životu prihvatamo materijalne uzroke u sticanju nafake, ali i u drugim stvarima. Niko od nas nije tražio da načinimo te uzroke, već su oni radi nas stvoreni. U zemlji se nalazi hrana za ljude i njihova nafaka. Uzvišeni sa neba ljudima spušta vodu. Uzvišeni Allah zna sve brige ljudi i zna da će ljudi prihvatiti svoju nafaku kao rezultat svoga rada. Postoji lažno uvjerenje da će, kada čovjek dobije djecu, bilo sina ili kćerku, oni uzeti nešto od nafake svoga oca, tako da će mu se ta nafaka smanjiti pa će on ostati u materijalnoj oskudici. Nakon što je trošio na sebe i svoju suprugu (dakle, nafaka se dijelila na dvoje), počela se dijeliti na tri, četiri, pet ili više dijelova.

Uzvišeni Allah je želio da pobije tako razmišljanje i da kaže ocu: “Ne budi u uvjerenju da će se tvoja nafaka podijeliti na tri, četiri ili pet dijelova! Svako novorođenče ima svoju nafaku! Istina je da je Uzvišeni Allah tebi šalje, ali si ti u ovom slučaju povjerljivi čovjek koji je prinuđen da nafaku dostavi njenim vlasnicima!”

Ubijanje djece ima dva vida:

Prvi vid: Otac se pribojava da će mu se nafaka podijeliti onda kada mu se rodi dijete. On ima trenutnu nafaku koja mu je dovoljna i u uvjerenju je da će mu se nakon rođenja djeteta smanjiti količina nafake. Uzvišeni kaže: “Ne ubijate svoju djecu iz straha od neimaštine, i njih i vas Mi hranimo, jer je ubijati njih doista velito grijeh. (El-Isra,30.)

Dakle, njihova nafaka će doći prije vaše nafake. U toj situaciji nema siromaštva, ali se ljudi pribojavaju da će nastati uporedo sa rođenjem djeteta.

Drugi vid očituje se u riječima Uzvišenog: Mi i vas i njih hranimo… (El-En’am, 151.)

U ovom slučaju siromaštvo postoji pa će otac biti zauzet sticanjem nafake, a novorođeno dijete, tako da neće moći od sebe otkloniti siromaštvo.

Uzvišeni kaže: Mi i vas i njih hranimo… (El-En’am, 151), što znači: Budite spokojni, vaša nafaka neće biti ni dotaknuta, nego će doći nova nafaka za vaše dijete!

Ova tumačenja pojasnila su razliku između dva navedena ajeta o kojima su neki orijentalisti kazali da predstavljaju ponavljanje istih stvari u Kur’anu.

Mi im odgovaramo riječima da u ajetima nema nikakvog ponavljanja. Svaki kur’anski ajet objavljen je da bi se bavio stanjem kojim se nije bavio drugi ajet. Uzvišeni nam je skrenuo pažnju na to da se nafaka troši i raspodjeljuje pojedinačno i pored toga što čovjeku dolazi cjelovita.

NAFAKA NOVOROĐENČETA JE OBILNA

Kada nekim ljudima bude darovano novorođenče, imaju običaj kazati: “Ovo dijete ima obilnu nafaku!” ili, pak: “Ovo dijete ima malu nafaku!” To govore shodno okolnostima u kojima se porodice novorođenčadi nalaze. Da li je to ispravno?

Odgovorit ćemo da to zavisi od načina na koji prihvataš novorođenče kada se rađa: sa zadovoljstvom ili sa mrzovoljom. Ukoliko ga prihvatiš sa pretpostavkom da će ti donijeti oskudicu u nafaci, tako će i biti. Nekada se dijete rodi praćeno roditeljskom zahvalom na dobročinstvu i zadovoljstvom Allahovom odredbom, pa njegova nafaka bude obilna. Ponekad otac osjeti tjeskobu zbog novorođenčeta, kao kada nakon četiri ili pet djevojčica opet dobije žensko dijete.

Uzvišeni Allah želi da od ljudi otkloni tu tjeskobu pa učini da u porodicu dođe veliko dobro putem tog novorođenog ženskog djeteta, da bi otac i oni oko njega spoznali da su pogriješili u svome razmišljanju onda kada su primili Allahovu odredbu sa zlovoljom i nezadovoljstvom.

To muško ili žensko dijete će možda krenuti stazom do­bra i bogobojaznosti, što je Uzvišeni Allah znao Svojim ezelskim znanjem, pa ga je učinio vjesnikom dobra od trenutka njegovog rođenja. Ono na kraju donese veliko dobro svojim roditeljima.

Nekada čovjek pretjeruje i griješi od samoga početka pa kaže prilikom rođenja svoga djeteta: “Ovo dijete će uraditi to i to, imat će sjajnu budućnost” govoreći o onome o čemu nema nikakvog znanja, tj. o Allahovoj odredbi u vezi sa svojim sinom. Uzvišeni Allah onda učini da mu to dijete bude nepokorno, neuspješno i da nikada ne donese nikakvog dobra.

Uzvišeni Allah se zaklinje da je nafaka svakog stvorenja obezbijeđena, pa kaže: “ A na nebu je opskrba vaša i ono što vam se obećava, i, tako Mi Gospodara neba i Zemlje, to je istina kao štoje istina da govorite.” (Ez-Zarijat, 22, 23.)

Zakletva se obično upotrebljava onda kada treba potvrditi tvrdnju zbog koje se neko zaklinje. Zakletva se ne koristi bez razloga. Nije logično da, kada neko govori, na početku kaže: “Tako mi Uzvišenog Allaha, vidio sam jučer tog čovjeka.” U takvim slučajevima se u načelu neće zaklinjati Allahom. Čak neće ni izgovoriti tu rečenicu sve dok ga neko ne upita: “Da li  si jučer vidio tog čovjeka?” Kada čovjek odgovori: “Da, vidio sam ga”, sugovornik će mu, primjera radi, kazati da je taj čovjek otputovao u inostranstvo. Tek tada će se čovjek zakleti, da bi potvrdio svoju izjavu pred onim ko pokušava da izlaže sumnju ili ospori ono što on govori.

Kada se Uzvišeni Allah zaklinje za nešto, to znači da to On potvrđuje. Nekada se Uzvišeni kune u formi negacije, kao: “I (ne) kunem se časom kad se zvijezde gube, a to je, da znate, zakletva velika!” (El-Vakia, 75- 76)

Dakle, nakon zakletve je došao i njen komentar: “a to je, da znate, zakletva velika!” Uzvišeni Allah se ne kune tom ve­likom zakletvom. Zašto? Jer je zakletva dokaz da se, nasuprot tvrdnje za koju se neko zaklinje, nalazi neko ko tu tvrdnu negi­ra i odbacuje. Stvari za koje se Uzvišeni zaklinje u navedenim ajetima su jasne i nije moguće da se negiraju i osporavaju.

Riječi i (ne) kunem se časom kad se zvijezde gube, a to je, da znate, zakletva velika. (El-Vakia, 75-76) podrazumijevaju i sljedeće značenje shodno jednom od mogućih tumačenja: “Da se Uzvišeni Allah želi nečim zakleti, zakleo bi se time, kao što je u riječima Uzvišenog: (Ne) kunem se gradom ovim, a tebi će biti dopušteno sve u gradu ovom i roditeljem i onim koga je rodio, Mi čovjeka stvaramo da se trudi. (El-Beled, 1-4.)