Munir Gavrankapetanović: Kako smo mogli praštati zločincima?
Munir Gavrankapetanović, pisac knjiga: Snagom vjere do savršenstva duše, Na putu nade i utjehe, i niz stručnih članaka iz građevinarstva (diplomirani inženjer građevinarstva) te na desetine rasprava, članaka i tekstova islamske tematike koje je objavio u Glasniku, Takvimu, Preporodu, Islamskoj misli, Zemzemu.
Zbog učešća u organizaciji Mladi Muslimani je prošao strahovitu golgotu zatvorskih kazamata bivše komunističke strahovlade. Po izlasku na slobodu pisao je pod pseudonimom M.G. i U Šehibrahimović. Knjiga Snagom vjere do savršenstva duše, jedno je od najpopularnijih štiva, doživjela je više izdanja. Rat ga je zadesio u rodnom Sarajevu (rođen je 1928. godine) od roditelja Ismet-bega Gavrankapetanovića i majke Ismeta-hanume Gavrankapetanović rođ. Kapetanović (iz Počitelja odnosno Vitine). Ostao je uz svoj narod, uz svoju Bosnu i Hercegovinu. Na prvim linijama odbrane grada i države uključena su i sva njegova djeca, tri vrijedna ljekara dr. Faris, dr. Ismet i dr. Fatima. Za ovo vrijeme monstruoznih atakovanja na naš grad i našu državu napisao je niz tekstova koje je Preporod objavio, a oni su, svaki na svoj način, ulijevali još više snage i morala da ustrajemo u časnoj nam borbi za slobodu i opstanak našega naroda. Otuda smo odlučili da, jednim razgovorom, našim čitaocima još podrobnije predstavimo brata Munira Gavrankapetanovića.
Preporod: Hoće li ova najnovija golgota bošnjačkog naroda u njemu konačno i za sva vremena izgraditi nužno oslanjanje na vlastiti temeljac opstanka otpuhujući pritom sve magluštine neznanja pravog značenja merhameta?
M.G.: Monstruoznost zločina, njegov obim, organiziranost i najsvirepije i najkrvoločnije provođenje, spada sigurno među najstrašnije koji su se ikada u povijesti ljudskog roda desili. Vrhunac paklenog plana četnika i velikosrpskih fašista predstavlja smišljeno organizirano silovanje i najgore seksualno ponižavanje muslimanskih djevojaka, žena, pa čak i maloljetnica, kastriranje muškaraca, vađenje očiju, lomljenje ruku i nogu željeznim polugama, otkidanje dojki, silovanja pred roditeljima. To su zamisli i djela koja su doprla iz samog dna pakla. Te osobe koje su to zamislile, organizirale i izvršavale, sigurno nisu ljudi. Oni nisu ni zvijeri jer je to preblaga riječ, oni nisu ni bolesnici, za njih mi nemamo u našem rječniku pa ni u rječnicima drugih naroda pravog naziva, jer se ovakvo nešto nikada u povijesti nije dešavalo. Ipak, nazovimo ih čudovištima, monstrumima u fizičkom obličju ljudskom. Njih čeka najstrašnija kazna Božija; dno pakla iz kojeg nikada neće izaći.
Kad ovi zločinci ne bi bili izvedeni pred međunarodni sud pravde i kada ne bi bili pravedno kažnjeni, to bi predstavljalo sumrak ljudske civilizacije, pad svih vrijednosti koje je čovječanstvo postiglo, devalvaciju Povelje OUN, poništenje Deklaracije o pravima čovjeka. Ako ova čudovišta ne bi bila kažnjena, ostala bi vječna sramota i ljaga na današnjoj generaciji ljudskog roda. Ali i sve kazne koje će, ako Bog da, sigurno uslijediti, neće moći nadoknaditi nevino prolivenu krv, suze, poniženja, fizičke i duševne boli. Na ovom svijetu pravda potpuno i sveobuhvatno nikada neće biti, niti može biti, dostignuta, ali zato će dragi dobri i Svemogući Bog osvetiti sve žtrve, svaku suzu, svaku kap krvi i nagradiće najvećim počastima na Ahiretu u najljepšim džennetskim vrtovima, sve one koji su patili, stradavali, umirali.
-Oni će za ono što su trpjeli, odajama džennetskim biti nagrađeni, i u njima će pozdravom i blagoslovom biti susretani, u njima će vječno ostati, a kako su one divno prebivalište i boravište. (25,75.,76.)
Svaki musliman vidi, osjeća i zna, da su svi ovi zločini protiv nas samo i jedino zato što smo muslimani. Zločinci mrze naša imena, smetaju im naše džamije, mezari, medrese, naši ezani… S materinim mlijekom podojili su mržnju prema nama. Mnogi od nas su se ulagivali zločincima vjerujući u njihovo prijateljstvo, ponižavali se, davali im svoje kćeri za žene, djeci davali nemuslimanska imena. Prljali samo sami sebe kufrom, kaljali naša čestita ognjišta i naše domove. Sada je sve postalo jasno. Magla koja nas je prekrivala dignuta je. Zar može sada postojati musliman koji nije svjestan ovih zločina. Ako nije svjestan, onda i ne pripada našem narodu. Duboko sam ubijeđen da se iz naše krvi, suza, pepela, budi prkos, inat i što je najvažnije vjera u Allaha, dž.š. To je vidljivo na svakom koraku. Oni koji nikakve veze nisu imali sa islamom sada svjedoče vjeru. Budi se islam. Postaje očito da samo vjera u Allaha može da nas spasi. Ona je temelj za svako naše nastojanje, vjera u Allaha, dž.š., je temelj našeg opstanka. S vjerom moramo početi svoj preporod, svoje očišćenje, katarzu, koja će nam donijeti mir, slobodu, spas i pobjedu. Iman u srcu i islam u životu u svakom trenu našeg života su pitanje našeg biti ili ne biti. To svima nama mora jednom zauvijek postati jasno. Bez primjernog islama nema opstanka.
Mnogo smo prije rata govorili o našem merhametu, oprostu, samilosti… Opraštali smo zločincima koji su nas klali i ubijali 1941.-45. Kako smo to samo mogli? Preko 100 000 ubijenih muslimana u Drugom svjetskom ratu nikada to neće oprostiti. Sinovi i unuci tih čudovišta sada nas ponovo kolju i ubijaju.
• Zaboravili su mnogi od nas Allahovu, dž.š., zapovijed:
O vjernici, propisuje vam se odmazda (osveta) za ubijanje: slobodan – za slobodna i rob – za roba i žena – za ženu. (21,78.)
Prije četiri mjeseca ležao sam u bolnici. Čuo sam sljedeći razgovor:
– Moju sestru od dvanaest godina su silovali i pri silovanju je umrla. Moja majka i otac su svezani gledali taj zločin. I njih su odmah zaklali. Kako ja mogu biti merhametli prema tim zločincima? Ko mi ikada progovori o takvom merhametu pucaću mu u glavu.
Treba svima muslimanima objasniti da je merhamet ,samo za dobre ljude, a nipošto za zločince i krvoloke. Mi moramo biti pravedni i kažnjavati samo one koji su prolijevali nevinu krv i činili zločine. Svi nevini moraju biti pošteđeni, jer mi smo časna bosanska vojska, pravedna država, koja u svojim temeljima nosi poštovanje ljudskog dostojanstva i časti i koja garantira svakom čovjeku, bez obzira na vjeru, naciju ili rasu, sva ljudska prava i slobode.
Preporod: Šta još učiniti da Bošnjaci ne doživi sudbinu Palestinaca?
M.G.: Ja vjerujem da sadašnji mirovni ugovor garantira slobodan povratak svakom našem izgnanom sunarodnjaku, da se slobodno može vratiti na svoje imanje i u svoje domove. Isto tako vjerujem da taj ugovor sadrži garancije za sva ljudska prava i slobodan nesmetan život, rad, razvoj. Te garancije moraju biti čvrste i potpuno – potpuno sigurne. Bez tih garancija nijedna naša delegacija ne bi smjela niti bi imala pravo da potpiše mirovni ugovor.
Našim ljudima će, ako Bog da, biti omogućena ta prava, i oni će se postepeno početi vraćati. Palestincima je to pravo Izrael nepravedno uskratio. Sa našim narodom to neće biti slučaj, ako Bog da. Znam da se teško vraćati na razrušena ognjišta, na mjesta koja su svjedoci strahovitih smrti i boli našeg naroda. Ali mi ne smijemo našu zemlju prepustiti dušmanima. Naši domovi, naše džamije, mektebi, sela i gradovi se moraju obnoviti. Ponovo se moraju čuti ezani sa naših džamija. To je sveta dužnost naših ljudi i to je velika borba koju će Allah, dž.š., nagraditi, i svaki povratak će biti praćen blagoslovom Božijim i Njegovom milošću. Naša vlada i naša uprava moraju pomagati naše izgnanike, stimulirati ih na povratak i pored međunarodnih garancija, moraju im garantirati sigurnost u svakom pogledu. Mi svi građani BiH moramo na tome ustrajavati i pomagati našoj braći i sestrama. Ne smijemo dozvoliti da našim sokacima hodaju dušmani. Ne smijemo napustiti ni pedalj naše zemlje. Tu su mezari naših djedova, tu je svaka stopa zemlje zalivena našom krvlju i suzama. Napustiti rodna ognjišta bi bila jedna vrsta bijega i izdaje naših predaka i naše povijesti.
Treba razviti i široku propagandu da se svi naši ljudi koji su protjerani, a sada se nalaze u drugim zemljama, vrate u krilo svoje domovine. Tu moramo biti neumorni. Ako sve to uspijemo, nećemo doživjeti tešku sudbinu palestinskog naroda.
Preporod: Bosanska država ima hiljadugodišnju tradiciju. Usprkos takvom historijskom pamćenju, njeni susjedi pretendiraju na njeno komadanje. Šta učiniti da Bosna i Hercegovina, kada prestane rat, zaživi životom dostojnim bosanskog čovjeka?
M.G.: BiH je međunarodno priznata država, sa neprikosnovenošću i nepovredivošću njenih granica od strane OUN. To je najveće međunarodno priznanje i niko od susjeda nema pravo, niti smije otkidati komada naše zemlje. To se sigurno, ako Bog da, neće desiti i nikakve paradržavne tvorevine neće moći proći. Ako bi neko slučajno opet pokušao takve rabote, doživjeće udar međunarodnog pravednog mača. Iza nas stoji čitav svijet: Poslije izvršenja presuda nad zločincima i podstrekačima genocida i rata, nikakav vojvoda neće se usuditi da započne novo krvoproliće. Neka svi znaju da će bosanski narod znati da brani i odbrani našu domovinu BiH od Une do Drine, od Save do Gacka i Trebinja. Pitali ste me kako BiH da zaživi životom dostojnim bosanskog čovjeka. Zaživjećemo samo ako se vratimo vjeri u Allaha, ako se vratimo temeljnoj odrednici islama da nema drugog Boga osim Allaha, da je samo On naš Tvorac dostojan obožavanja. To nisu ni novac, ni čast, ni položaj, ni roditelji, ni žena, ni djeca! Iz toga proizilazi dužnost da se vratimo našim islamskim vrijednostima i našoj tradiciji.
Sve što je bilo pozitivno u prošlosti vratimo u život, zbacimo komplekse i sve natruhe koje smo primili u naš život! Odbacimo sve ono što nije islamski način života. Proučavajmo svu prošlost, uzgajajmo našu sevdalinku, naše junačke pjesme, našu bosansku književnost. Budimo u sebi ponos da smo mi sinovi bosanskog naroda, koji već stoljećima prkose raznim osvajačima. Krvari, ali stoji hrabro ponosni Bošnjak. Danas je velika čast biti Bosanac, velika je čast biti građanin Sarajeva, Goražda, Bugojna, Maglaja, Stoca, Mostara – građanin gradova mučenika i heroja. Danas cijeli svijet govori o nama, o Bosni, o herojskoj borbi i otporu. Danas čitav svijet zna za junačku Žepu, Srebrenicu, Cersku, Konjević-Polje. Zna za div-junake tih bosanskih mjesta. Povijest će stoljećima govoriti o vanrednim kvalitetima hrabrosti, strpljivosti, borbenosti bosanskih ljudi. Sve ove činjenice nas upućuju da smo na dobrom putu i da počinjemo živjeti čestitim, poštenim i časnim životom, kakvim su živjeli naši preci koji su s ponosom nosili ime Bošnjaka.
Preporod: Mnogo je ostalo trajnih invalida uslijed ranjavanja. Šta mislite kako pomoći ovim ljudima?
M.G.: Teška je kušnja koja je zadesila mnoge naše mlade ljude. Prvi dani i sedmice dok čovjek ne prihvati nastale činjenice i počne im se prilagođavati posebno su teške. Prvi susreti sa bolnicom, liječnicima i ostalim medicinskim osobljem ostavljaju znatan pečat na dušu ranjenog. Zbog toga sav taj kadar bi morao prihvatiti naše junake svom snagom srca, vedra lica, s osmijehom i do maksimuma uloženim znanjem, voljom, a iznad svega ljubavlju. Ovi mladi ljudi, naši borci, su ne štedeći sebe žrtvovali svoje živote; bili su direktno u susretu sa smrću da bi odbranili naše živote, domove i spasili nas od strašnih pokolja. Poslije izlaska iz bolnice izvanredno važnu ulogu ima porodica, majke boraca, sestre, supruge, djeca. Svi se trebaju krajnjih granica založiti da pomognu i olakšaju život svojih dragih sinova i kćeri koji su sada oslonjeni na porodičnu pomoć. Teško je pomagati, teško se žrtvovati, ali ta pomoć i žrtva za borca na Božijem putu će, ako Bog da, biti nagrađena i na ovom i na drugom svijetu!
Pri pomaganju invalida, pri svakom kontaktu, veoma je važan osmijeh, vedro lice, riječ koja hrabri i bodri, daje snage da se izdrži i prevladaju nastali gubici u fizičkoj moći. Ovi mladi ljudi su se žrtvovali na Božijem putu, ali oni trpe u vjeri, i svaki uzdah, svaki njihov jauk otvara vrata najljepšim nagradama u Džennetu.
Svi koji se brinu o ranjeniku, invalidu, trebaju znati da položaj njegov je tako velik kod Allaha, dž.š., da je Muammed, a.s., rekao:
– Kad dođeš do bolesnika zamoli ga da ti prouči dovu, jer je njegova dova slična dovi meleka! – I ne samo to, nego se dragocjen položaj bolesnika proširuje i na njegovu okolinu. Meleki najljepšim častima daruju sve one koji su uz bolesnike, hizmet im čine, posjećuju ih i pomažu na bilo koji način. Neka svako ko vjeruje razmisli šta znači lijepa riječ, pružena ruka, iz srca pomoć onom ko leži nepomičan, bespomoćan i ovisan je o pomoći drugih lica!
Muhammed, a.s., je rekao:
– Ko obilazi bolesnika, zaplovi u Allahovu, dž.š., milost i kad sjedne do bolesnika, cio utone u Allahovu milost i ljubav. – Uz bolesnika se čiste grijesi. Kroz njegovu sobu struji zrak Allahova, dž.š., rahmeta. Tu se oplemenjuju ljudska srca, i raskošno djeluju duhovni darovi kako na bolesnika tako i na one oko njega. Tu kao da je predvorje Dženneta. Sveta je prolivena krv na Božijem putu, svete su rane, svete su tegobe i muke. Allah, dž.š., je neprekidno prisutan i sa najvećom brigom bdije nad bolesnikom, pomaže mu u svakome trenutku na tajnovit način, ali uvijek efikasan. Mi iz svojih ljudskih pozicija ne možemo često dokučiti svu veličinu zbivanja koja nam se dešavaju. Samo bolesnicima paraliziranim, slijepim, treba puno vjere i puno sabura!
Naše humanitarne organizacije ovdje moraju založiti svu svoju snagu i umijeće. Treba oformiti ekipe, patronažne službe, koje će obilaziti bolesnike i pružati im pomoć. Te ekipe moraju biti sastavljene od liječnika i medicinckih sestara, koje iz ljubavi prema Allahu, dž.š., to čine, svjesni da je to veliko humano djelo kod Allaha, dž.š., obilato nagrađeno. Treba izvršiti popis po mahalama i redovno obilaziti bolesne. Koliko je samo onih kojima je ta pomoć neophodna, a niko o njima ne vodi brigu!
Preporod: Šta biste posebno željeli poručiti našim čitaocima?
M.G.: Spomenuo bih dva problema koji me muče. Prvi je stalno vršenje pobačaja koje čine naše žene. Govorio sam prije i pisao da je to strahoviti grijeh, nedopustiv sa islamskog i svakog civilizacijskog stanovišta. To je pravo ubistvo, pravi zločin, koji će AIlah, dž.š., ako On to hoće, kazniti. Surov je i sramotan zato što to grozno ubistvo vrše oni koji bi trebali biti zaštitinici tog malog budućeg čovjeka. A on je čovjek sa svim pravima, koje mu daje Allah, dž.š., onog trena kada se spoje muški spermatozoidi i ženska jajna ćelija. Abortiranje minut poslije toga je zločin koji se ne oprašta. Dijete, odnosno taj plod, zametak, ima pravo na život i niko mu to pravo ne smije oduzeti. On ima pravo da čuje riječ Božiju i da slavi ime Božije.
Ja apeliram na sve roditelje, na sve sestre, babice, na liječnike i liječnice: ne ubijajte nam djecu, ne budite ubice! Nemate prava na to! Sada kada je Bosna iskrvarila, kad je izgubila ogroman broj ljudi, svako dijete, budući Bošnjak, je potrebno. Molim majke: radosno donosite djecu na svijet, sve više i više djece, sve dok vam zdravlje i snaga dopušta.
– Džennet je pod nogama majki – rekao je Resullulah, a.s. Donoseći djecu na svijet, odgajajući ih u duhu islama, vi vršite veliko i sveto djelo koje AIlah, dž.š., blagosilja i bezmjerno nagrađuje. Bilo bi potrebno odmah, bez odlaganja, pokrenuti inicijativu da se abortus zabrani, a Islamska zajednica bi morala pokrenuti, preko imama i muallima, široku kampanju objašnjavanja zločina abortusa.
Drugi problem o kojem bih htio reći nekoliko riječi je neodgodiva i neophodna bratska saradnja svih muslimana i intelektualaca i ostalih unutar vjerske zajednice i van nje. Rat je. Vodi se borba za opstanak i ne smije biti mjesta ličnim ambicijama, surevnjivosti, egoizmu, zavidnosti. Sve se naše snage moraju ujediniti u borbi za naš opstanak u ovim krajevima i za našu pobjedu. Ko to ne može neka ide i neka ne koči naš hod prema pobjedi. U svim našim nastojanjima moramo se obratiti Allahu, dž.š., za pomoć. Sveta je istina:
– Ako vas Allah pomogne niko vas neće moći pobijediti, a ako vas ostavi bez podrške, ko je taj ko vam osim Njega može pomoći? I samo u Allaha neka se vjernici pouzdaju. (3,160.)
Izvor: Preporod, 1-15.04.1993.,
Razgovarao: Bajro Perva
Akos.ba
Pridružite nam se:
