Moja sestro – iqre!

Ljubičice nježna, lavino snažna, grumenu ilovače… Sve si ovo ti, sestro moja. I jaka, i nježna, i ranjiva, i postojana ‘sred oluje! Ti si majka, ti si kćerka, ti si sestra, i žena, i prijateljica, i potomak Adema, ‘alejhi salatu ve selam. Ti činiš pola ummeta, i ti odgajaš drugu polovicu ummeta – pa ti si, seko, cijeli ummet. A ovo je rekao insan pametniji i u vjeri bolji od mene, od tebe… Ovo je rekao ashab plemeniti, Omer, radijAllahu anhu!

Zato hoću da nasihatim sebe, i sve sestre koje volim u ime Allaha! A to je nešto što smo čule, pročitale mnogo puta, to je prvi imperativ islama, to je riječ – IQRE (uči).

„Uči, u ime Gospodara svoga.“ (Al-Alaq, 1.)

Allah Uzvišeni nam naređuje. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, potvrđuje i naređuje svojim sunnetom – a šta mi radimo po tom pitanju? Ispunjavamo li prvu naredbu Gospodara svog? Ili tefsirimo sebi ovaj ajet kako nama odgovara?

Zar nam je takvo stanje da se ibretimo kada neka sestra kaže da je četvrta/peta godina elektrotehnike? Stomatologije? Prava, ekonomije? Jesmo li to navikli da su muslimanke žene neobrazovane, da poslije srednje škole nema daljeg obrazovanja? I zar muslimanka toliko ne zna svoju vjeru pa svaki mjesec postavlja ista pitanja oko hajza i sl.?

E takvi smo mi danas, a pogledajmo stanje selefa.

Rekao je Se’id ibn Zubejr, rahimehullah: „Znalo se desiti da kada dođem kod Ibn Abbasa, radijAllahu anhu, da pišem u svoju svesku dok je ne ispunim, pa bih pisao na svoju obuću dok je ne ispunim, pa bih pisao po svojim šakama“.

Rekao je Serijj es-Sekatijj, rahimehullah: „Ko spozna ono za čime traga (tj. vrijednost i bitnost toga) postane mu sitan trud i muka koju uloži u to“.

Rekao je S’aleb, rahimehullah,: „Nije mi Ibrahim el-Harbi izostao sa dersa iz gramatike i arapskog jezika pedeset godina“.

Ovo je islam. Želja, trud, upornost, predanost i shvaćanje vrijednosti znanja.

Čitajmo o životima majki pravovjernih, o životima ashaba, o životu najboljeg čovjeka koji je koračao dunjalukom, Muhameda ‘alejhi salatu ve selam, tu ćemo naći primjere koliko je stjecanje znanja važno i koliko je znanje vrijedno. Učimo arapski jezik, učimo Kur’an – jer sve će to biti naša korist na Danu patnje.

Vallahi, ne treba da nam je ovakvo stanje. Među nama treba da ibret bude kad sestra kaže da ne studira, da ne zna učiti Kur’an – da ne stječe znanje u ime Allaha.

Mi muslimanke smo dužne da doprinosimo našem džematu, našoj zajednici.

Poslanik, ‘alejhisselam, nam kaže: “Najbolji među vama je onaj koji najviše koristi ljudima!“  i to se odnosi na sve nas. A kako ćemo mi koristiti ummetu ako se ne obrazujemo, kako ćemo djecu svoju odgajati?

Ja ne kažem da biramo između braka i karijere – ne. Ženina pokornost mužu je njen ulaz za Džennet, pod majčinim nogama je Džennet njene djece!  Ali kako ćeš, seko, ti sebe cijeniti kad  te današnji svijet napada, vrijeđa, omalovažava, čime da se braniš ako ne znaš vjeru svoju?  Neka tvoje ‘oružje’ bude znanje, da znaš zašto si tu (na dunjaluku), šta smiješ i ne smiješ. Da ne može doći niko i reći ti: „Od islama je da radiš to, tako ćeš biti iskrena vjernica!“  i ti da se prihvatiš toga, a to nema veze sa islamom, danas je puno takvih slučajeva. Ali isto tako, ne dozvoli da ti dođe neko i priča o napretku ostvarenom u raznim naukama, a ti kao „s Marsa pala“.

Ja želim  da ne zanemarujemo znanje, njegovu vrijednost i nesvjesno iskrivljujemo sliku islama u očima onih koji ne znaju islam dovoljno dobro. I kažem – zbog svoje djece uči, zbog svog Gospodara uči, zbog ummeta uči, zbog sebe uči, zbog Dženneta uči, sestro moja voljena.

Učimo da sutra ne moramo ići doktorici nemuslimanki, učimo da bismo mogli ući u kancelariju i vidjeti za stolom nurli lice pod hijabom. Učimo da drugi od nas saznaju propise naše divne vjere, pa da nam doživotno „kapaju“ sevapi zbog toga. Allah najbolje zna, možda jedan hadis koji večeras naučiš i sutra ispričaš bude sebeb nečijeg vraćanja vjeri.

SubhanAllah, pa zar ovo nisu dovoljni razlozi?

Sekice moja – kako da sutra djetetu svom pomognemo oko zadaće? Zar ne želimo da naše dijete, kad popunjava listić o roditeljima svojim u školi, bude ponosno na nas, na naše uspjehe? Zar mi ne želimo da budemo primjer djeci našoj? Zar da novac svoj, i ljubaznost dajemo nemuslimanima, a možemo se međusobno pomagati? Dokle da muslimani budu najnepismeniji narod, kada nam naša savršena vjera naređuje da učimo i da postupamo po onome što znamo?

Pa naučimo svoju vjeru i naučimo svjetovne nauke bez kojih je nezamisliv današnji život.

Naučimo svoja prava i svoje obaveze. Da se ne bi desilo da nekoga slijedimo u zabludi, ili da nam neko oduzima naša prava jer mi i ne znamo da nas je Allah Plemeniti njima počastio.

Mi imamo Allaha na našoj strani, i sve što treba jeste da se potrudimo. Da očistimo svoje srce, svoje nijjete i da svojim trudom i dovama Gospodaru svjetova zablistamo u poznavanju propisa svoje vjere i u poznavanju dunjalučkih nauka kojima ćemo pomoći ummetu Mustafe, ‘alejhi salatu ve sellam.

Molim Allaha da nam podari ispravno shvatanje naše vjere, učvrsti naše korake u Njegovoj vjeri, pomogne nam u stjecanju znanja i podari halal načine primjene znanje. Molim Njega, Svemilosnog, da naše znanje bude dokaz za nas, a ne protiv nas na Sudnjem danu, allahume amin!

Piše: N.Č.

Akos.bA