Mnoštvo vjera – Allahova odredba, a čovjekova mogućnost izbora
„A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti, osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. A zato ih je i stvorio…“ (Hud, 118, 119) Svojim apsolutnim znanjem, htijenjem i mudrošću Uzvišeni Allah je odredio, ili bolje rečeno, omogućio, da ljudi na ovom svijetu zauzimaju različite stavove i slijede različita uvjerenja – kako u različitim vidovima života, tako i u razumijevanju i življenju vjere. Ljudima je čak omogućeno ne samo da iskrivljeno vjeruju, već i da negiraju Boga kao izvora cjelokupnog života u Univerzumu. Iz islamske perspektive, slobodna volja i mogućnost izbora – naravno u relativnim ne apsolutnim okvirima – razlikuje čovjeka od svih drugih Božijih stvorenja.
Stvorivši čovjeka, Bog je u njega utkao sposobnost rasuđivanja, promišljanja i zaključivanja o pojavama oko njega, istodobno mu davši povjerenje (emanet) namjesništva (halife) na Zemlji, zbog čega će ga na Sudnjem danu pozvati na odgovornost. Tim kvalitetama čovjek je postao krunsko, odnosno najodabranije Božije stvorenje. Očekivano bi bilo da svaki čovjek na temelju svoga razuma dođe do zaključka o postojanju Uzvišenog Allaha. Ipak, iz svoje milosti, Uzvišeni Allah je olakšao čovjeku u njegovom traganju za uzrocima postojanja i smislovima njegova života. S vremena na vrijeme, Allah, dž.š., objavljivao je odabranim ljudima, poslanicima, istine o Sebi, Jednom i Jedinom Gospodaru i Stvoritelju svjetova, te istine o čovjekovom stvaranju i postojanju.
Poslanici su učili ljude da u svakoj životnoj situaciji, od onih najmanjih i naoko nebitnih kao što je opadanje lišća ili hod siznog mrava, do onih golemih i za nas nedokučivih, kao što je kretanje galaksija, vide djelo svoga Stvoritelja, koji se ne može predstaviti niti slikom niti kipom, niti je čovjek, a ni nebesko tijelo. On je nevidljiv, ali u isto vrijeme sveprisutni Gospodar i Održavatelj cijeloga svemira.
„Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire; On je milostiv i upućen u sve.“ (El-Enam, 102-103)
Ohrabrivali su one koji su patili i bivali obespravljeni radi svoje vjere da ih čeka vječna nagrada i uživanje u Džennetu, ako vjeruju u Allaha i u budući, vječni, svijet, a opominjali su ohole i inadžije da će ih ipak stići smrtni čas, a onda i odgovornost pred Stvoriteljem, kojeg negiraše na ovom svijetu. Poslanici su uspostavljali sponu između ovoga svijeta kojeg kratkotrajno živimo i svjedočimo i budućega o kojem nikakvog iskustva nemamo.
„Mi smo izaslanike naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terezije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali.“ (El-Hadid, 25)
Izvor: „Isa/Isus, poslanik islama“
Autor: Mirza Mešić
Za Akos.ba priredila: Adela Kukić
