Lijepo je doć’ u svoju čaršiju: Zašto treba mrdnuti sa mjesta?

Nikada nisam uspio razumjeti Al’ Dina u situaciji gdje kroz stihove govori o ljepoti vraćanja u svoju čaršiju. Ne toliko zbog čaršije, koliko zbog vraćanja. Koja je poenta otići negdje, ako ćeš se vratiti? Nemoj brate ići nikud, sjedi tu i gledaj je koliko hoćeš. I lijepo ti vazda!

A onda sam, nakon nekog vremena, ponovo došao u Jajce, u čaršiju kojoj se ne vraćam kao svojoj kući, nego u koju dođem radi ćejfa gledanja u Plivsko jezero. I da se smokrim pod onim njihovim vodopadom.

Jajce je fenomenalna čaršija, prava bosanska, i mehlem za dušu svakom historijskom entuzijasti. Niske kuće, ‘na četiri vode,’ sa niskim, ne prozorima, nego pendžerima. Stari grad. Tvrđava nadvijena nad gradskim jezgrom. Mlinovi. Sajam omanjih potočića i drvenih bravura. I vodopad! Prirodni muzej. U samom centru. Rijeka Pliva u ušću u daleki Vrbas. Zasigurno jedna od stvari pohranjena u seharu svjetske baštine. I naše. Ali, svjetske! Čovjek se nad tim prizorom zanese, ostane nijem i šuti. A ispred, ispod i nad njim mu sve kazuje Pliva.

Na ulazu u taj ‘prirodni muzej’ sjedio je mladić koji nam je naplatio karte, jer je to dio nacionalnog blaga, i gdje bismo bili kada bi svako ulazio kako hoće i koliko hoće… I neka je! Dabogda imali turista k’o blata, pa ne morali više po hljeb ići u Njemačke i Austrije. Majke i očevi bi nam tada bili bliže. Sestre i braća bi nam tada bili bliže. Prijatelji i komšije bi nam tada bili bliže!

Međutim, poenta je, zapravo, druga. Spoomenuti mladić sjedio je leđima okrenut vodopadu kojem, divljenja radi, na noge dođe pola svijeta. Čudno. Vjerovatno zato što tu sjedi svakodnevno. Ne mrda. I ne pridaje značaja. Niti mu je zanimljivo više…

I zato je, valjda, poenta otići i mrdnuti, pa ponovo doći.

Da se sjetiš kol’ko vrijedi to što imaš…

A bogme imaš!

Za Akos.ba piše: Mujo Adžemović